Blockbuster koji oduševljava gledatelje diljem svijeta i o kojemu se priča i na kavama i na društvenim mrežama govori o tome kako je već spomenuti svijet na određeni način već propao.
Kolega Dežulović (mislim da je to bio on) jednom je napisao referirajući se na “jednu” (osobu) da, citiram “…ona liči na ovu jednu drugu koja je poznata ni po čemu“. Tako nekako, otprilike… To je svijet oko nas. Površnost i tzv. demokratičnost u kojoj “bez gazde i gospodara”, odnosno odgovornosti, svatko može “lajati” što god hoće i na taj način ugroziti integritet drugih, lijepo je opisana u prethodno navedenoj Borisovoj rečenici i bez obzira koliko se vrli pisci i analitičari trudili da iskarikiraju trenutnu situaciju u medijima i u životima, mediji i životi su dovedeni do tog stupnja karikature da ih nikakvi tekstovi, ironija ili umjetnički postupci ne mogu “nadmašiti”.
O situaciji u društvu i na planetu govori novi film Adama McKaya, redatelja koji nas je zaintrigirao filmovima “Oklada stoljeća” i “Čovjek iz sjene”. Odlične teme i vrlo dobri radovi ovoga komičara, scenarista i redatelja, a ovaj poredak njegovih zvanja jest namjeran. Naime, u isto vrijeme to su McKayeve prednosti i, nećemo pretjerivati, mane. Ukazujući na probleme suvremenog društva on je duhovit, razigran, rekli bismo “pametan”, no je li to dovoljno da ovi filmovi budu nešto više od zbroja dosjetljivih, istodobno gorkih i smiješnih referenci na val, slobodno ću reći, gluposti, nehaja, neodgovornosti koje, kad se nađu suočene s kriznim situacijama, reagiraju nepravovremeno i vode ka konačnoj propasti (u ovom slučaju planeta). Dakle, “bit će skoro propast sv(ij)eta, nek’ propadne, nije šteta”… Reakcije najodgovornijih (likova u filmu) vođene su interesom, profitom i partikularnim uskogrudnim razlozima. Uostalom, tako je i u životu.
Izvrsna glumačka postava u kojoj se ističu Leonardo DiCaprio i Jennifer Lawrence te bezvremenska Meryl Streep koja se ponovno dokazuje i u žanru komedije (sjetimo se Florence Foster Jenkins) te Jonah Hill, također vrhunski komičar. I Timothee Chalamet, jedan od najboljih mladih glumaca današnjice, je u svojoj manjoj ulozi oduševio. No, pravo je otkriće Mark Rylance kao Peter Isherwell, lik koji je svojevrsna kompilacija Jobsa i Muska. I dijalozi te scenaristička domišljatost na visokoj su razini iako više na tragu TV izričaja, dakle sitcoma ili humorističnih serijala nego filmske umjetnosti. Što se tiče glumačkih bisera i bravura treba ponovno spomenuti ranije McKayeve radove i sjetiti se postave iz filma “Oklada stoljeća” ili pak Christiana Balea i njegove izvedbe u “Čovjeku iz sjene”.
Ne mogu se, ipak, oteti dojmu da su neki filmovi na koje me podsjetio “Ne gledaj gore” otišli korak dalje u umjetničkom smislu. I dojmu. Drugo vrijeme, reći će netko, a i možda je namjera samoga autora bila ovime iscrpljena i zadovoljena. I ovo je dovoljno za odličan rad ali želite li pogledati remek-djelo onda se valja potruditi, zaroniti u filmsko-umjetničku prošlost i pogledati Kubrickov “Dr Strangelove”. Djelo koje koje i u prošlosti i u sadašnjosti stoji kao jedan od kamena međaša sedme umjetnosti. I zalog su za još bolje ovakve i slične radove u budućnosti.