Kohezivost, glavna vrlina petog albuma Abela Tesfyea, “Dawn FM”, poznatijeg pod umjetničkim imenom The Weeknd, ujedno je i česta Ahilova peta većine pop ostvarenja, uključujući i njegove ranije albume.
Koncept radiostanice koju slušate zaglavljeni na cesti prema čistilištu svjesno je over the top, no paše uz njegovu dosadašnju personu često naslonjenu na popkulturne, poglavito filmske reference. Glavni razlog zašto ovdje to funkcionira, za razliku od prethodnog, hitovima nakrcanog, ali predugog i naposljetku klaustrofobičnog prethodnika “After Hours”, je to što je album vješto sekvenciran poput DJ miksa. Pjesme klize iz jedne u drugu pružajući cjelovito slušateljsko iskustvo kakvo često izostane na pop albumima.
The Weeknd i suradnici, od kojih su dvojica primarnih – švedski hitmejker Max Martin i eksperimentalni elektronički glazbenik Daniel Lopatin poznatiji kao Oneohtrix Point Never – imali istaknute uloge i na “After Hours”, nastavljaju s retro estetikom osamdesetih, ali je odvode korak dalje od radija prema plesnom podiju. Zvučni dizajn cijelog albuma, a posebice raznih sintesajzerskih zvukova djeluje kao visokobudžetna varijanta “synthwave” i “outrun” estetika koje su dio internetom, nostalgijom, animeom i videograma opsjednutog glazbenog undergrounda već više od desetljeća. Sve skupa bi bilo prežvakano da je cijeli pristup oslonjen isključivo na stvaranje atmosfere; za tako nešto dovoljno je upaliti neku od stotine YouTube ili Spotify lista inspiriranih “Driveom” ili “Stranger Things”.
“Dawn FM” nudi više od neonom ozračene nostalgije. Pjesme možda nemaju monumentalnost megahita poput “Blinding Lights”, kojeg se ovdje namjerno i ne pokušava replicirati, no to ne znači da nisu pamtljive na svoj način. Prvi singl “Take Your Breath” sjaji potpuno novim sjajem u produženoj albumskoj verziji, dok je “Gasoline” vjerojatno najzanimljivija pjesma The Weeknda od vremena nastupne trilogije mixtapeova iz 2011. No, čak su i interludiji s Jimom Carreyjem u ulozi radijskog DJ-a iznimno zanimljivi zahvaljujući odličnoj izvedbi i fenomenalnom zvučnom dizajnu.
Očekivano, album i dalje pati od standardnog “vikendizma”, odnosno specifičnog patosa nihilizmu sklonog zavodnika koji može naživcirati pojedine slušatelje. Ostavimo li te tematske preokupacije po strani, ostaje jedna od najvještije složenih pop cjelina posljednjih godina. “Dawn FM” možda neće ponoviti komercijalni uspjeh prethodnika, no njegov brižno posložen retrofuturizam bi itekako mogao ostaviti traga na pop produkciji idućih nekoliko godina.