IZVJEŠĆE: The Smile live stream – Radiohead u malom
31. siječnja 2022.
Music Box (9557 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: The Smile live stream – Radiohead u malom

Za skoro svaki projekt Thoma Yorkea izvan matičnog benda postavlja se pitanje zašto te pjesme nisu mogle biti dio opusa Radioheada. Odgovor se najčešće krije u tome da su aranžmani malo više lo fi ili elektronskije naslonjeni. No u slučaju The Smile, novog projekta s Jonnyjem Greenwoodom iz matičnog benda i Tomom Skinnerom, bubnjarem sjajnih Sons of Kemet, situacija nije tako jednostavna.

Ako nas je prvi singl “You Will Never Work In Television Again” zavarao da se radi o svjesnom povratku jednostavnom gitarskom rocku kakav nisu svirali još od “Pablo Honey”, drugi singl “The Smoke” obilježen snažnim afrobeat utjecajemizbrisao je granicu između novijeg Radioheada i The Smilea.

Trodnevna koncertna rezidencija održana za ograničenu publiku u dvorani Magazine London uz live stream donekle je raščistila dojmove. The Smile zapravo jesu Radiohead, ali kondenzirani u power trio format. Riječ power trio ne koristim olako, budući da sva tri člana benda tijekom nastupa sviraju po barem dva instrumenta. Sam Greenwood, u svojoj tipično nonšalantnoj maniri, u jednom trenutku istovremeno svira harfu i sintesajzer.

Thom Yorke, Jonny Greenwood and Tom Skinner – Photography by ALEX LAKE WWW.TWOSHORTDAYS.COM

Što se samog materijala tiče, a u ta tri dana svirali su 14 pjesama plus obradu “It’s Different For Girls” Joea Jacksona, prevladavajući ton djeluje kao logičan nastavak prigušenog nemira koji je dominirao na “A Moon Shaped Pool”, zasad posljednjem studijskom albumu Radiohead. Pjesme poput “Waving the White Flag” ili “A Hairdryer” pune su nagomilanih, ali sjenovitih tenzija, izričaja kakav su Thom Yorke i Jonny Greenwood usavršili kroz svoj rad, što kroz bend, što kroz filmsku glazbu.

Potpuno okruženi sjedećom publikom, Yorke, Greenwood i Skinner izvodili su pjesme uigranom vještinom koja nikad ne prelazi u automatizam. Minimalizam materijala pak nikad ne skriva razinu promišljenosti s kojom su mu pristupili. Pojedine Greenwoodove gitarske dionice su postpankerski napete i jednostavne iako su cjelokupni aranžmani sineastično dramatični i široki. Instrumentalne vještine sve trojice izvođača neprekidno su podređene građenju atmosfere, i u tom smislu “prog” etiketa kojom su povremeno okićeni ne funkcionira; atmosferičnost je osobina u tradiciji prog rocka često zanemarena nauštrb gomilanja ideja i raspoloženja.

Cinici bi rekli da je to kreiranje specifičnog raspoloženja odavna Radioheadov manirizam, no teško je naći bilo kojeg izvođača koji djeluje više od tridesetak godina a da nema svoj osnovni autorski rukopis. Netko će reći da bend i svi njihovi dodatni projekti postaju sve komorniji i depresivniji, no isto bi se tako, napola u šali, a napola u zbilji, moglo reći da idu u korak s vremenom. Jednom kad izađe debi ostaje nam vidjeti koje će se ovih pjesama “preživjeti”. Ako ste poput mene dugogodišnji fan, ovo je itekako materijal koji zaslužuje opetovana slušanja.

Foto: