Noć ispunjena divnim zvucima instrumenata i božanskim glasom Amire Medunjanin ostat će dugo u pamćenju ljubiteljima pjesme i poštovateljima bezvremenskih interpreta koji žive u glasu izvanredne Sarajke.
Kako je moguće da „srce puno boli i tuge“ toči tu gorkost i oporost u fini, slatki nektar i pretvara ga u sreću onih koji slušaju i gledaju očiju širom zatvorenih? Ta alkemija odvajkada je poznata kao glazba ali uspijevaju samo oni koji posjeduju taj talent, tu vještinu, tu moć – taj glas. Jedan od najljepših i najboljih vokala koje sam slušao u životu jest Njen. Glas Amire Medunjanin. I bez obzira s kim se isprepliće, on nam uvijek tu, rečenu, tugu donosi na najljepši mogući način. Uz bend ili Zagrebačku filharmoniju, s Trondheim Solistene ili pak uz pratnju gospodina Gele ili profesora Jovića – njena interpretacija zvuči savršeno. To osjeti i publika koja pjeva tiho uz nju. Ili od radosti zanijemi kad su u pitanju one još bolnije. Neprebolne. Pjesme. Tako je bilo i u Županji.
Za Nju i Njega (Silvanu i Tomu), njena zadnja diskografska i umjetnička posveta velikanima jest slavljenje podcijenjenog glazbenoga idioma koji se prečesto (snobovski) zaobilazi u pregledima i ljestvicama kvalitete i značajnih mjesta muzike ovih prostora. Bilo je to na početku dvosatnoga nastupa. I ne samo to. Rekao bih još i ovo: slavimo narodnu glazbu drugih, zanemarujući ili krijući ono što postoji vjekovima i što se razvija ili poprima neko drugo, modernije ruho protokom vremena ovdje kod nas. No, ostavimo se ograničenosti i licemjerja i pokušajmo još jednom izmjeriti nemjerljivo. Jer, riječi su često slabe i jedino (riječi) pjesme mogu opisati ili, bolje rečeno, oslikati emociju koja dopire do naših ušiju ili duša. Bilo da je u pitanju narodno blago, sevdah ili bilo koji drugi glazbeni izričaj (međimurski, makedonski…). Glasovi davnih vremena žive u glasu Amire Medunjanin. Neka imena su spomenuta, neka će oživjeti u našim sjećanjima kad nas na to podsjeti Amira. Mnoge će nam pjesme natjerati suzu iz oka. Neke ćemo bezglasno otplakati i otpjevati. Kao na primjer Montenovu potresnu i monumentalnu “Kad umre ljubav” koja se, usput budi rečeno, nalazi na novom albumu Boška Jovića, vjernog pratitelje pjevačice. Uz „učitelja“ Jovića bio je tu i „učenik“, Džanin Zeković, također na gitari. Ali, posebno valja istaknuti virtuoza na harmonici, purgera s bosanskom ali i jazz dušom, Antonija Vrbičkog. Dinamika i repertoarni razvoj koncerta prirodno je dopunjen i popunjen zahtjevima publike, a svaki taj intermezzo (međutak) pozdravljen je oduševljenjem i klicanjem. Bilo je tu mjesta i vremena i za “Ne vrijedi plakati” ali i za “Omer Beže”… Pa “Crven fesić”, “Zapjevala sojka ptica” (opet Armenulić)… Uživali smo i u “Ako znaš bilo što”, a za kraj izvedene su “Jovano, Jovanke” i hitoidna “Ajde, Jano”.
Čistoća i ljepota Amirina glasa koji nas zove da ga slušamo i s nosača zvuka i uživo razlozi su da se radujemo novim susretima jer oni su uvijek lijepi i drukčiji od onih prethodnih. Ljepota je glazbe, kad je izvedena na ovaj način, poput ljubavi prema njoj. Amiri (i pjesmi). Neprolazna.