U kutu zadimljene sobe, nastao je jedan od najdomljivijih zagrljaja stiha i glazbe još drevnih vremena kad se na ulicama recitiralo “Ne daj se Ines”.
Ova davno zaboljavrena forma recitacije uz pratnju glazbe priziva sjećanja na zadimljena mjesta i nekada davno polupraznih sjecišta pjesnika i onih koji bi to htijeli biti. Album “Sin pustinje” Ahmeda Burića je daleko od obične “recitacije”. Sam naziv albuma me ne podsjeća na drevne pustinje Sahare ili Kalaharija. Dapače, pustinja simbolira pustinju ljudske duše, a kako sam Ahmed veli, to je područje gdje se “osušio moj svijet”. To je poezija kojoj treba mnogo pažnje uz miris koji ispušta drevna nargila, dok ste utopljeni u pozlaćene jastuke uz vatru koji pali čardak vlastite duše.
Jedno je sigurno, Ahmed slušatelja vodi kroz svoje svjetove koji su istodobno duhoviti, ali itekako nostalgični, pa i tužni. Ne znam tko bi bolje izrekao njegove stihove osim njega samog. Možda tek legendarni Arseni, Šerbedžije, Nadarevići, Zaimi, Vuisići ili pak meni najdraži Šovagovići.
A da se vratim na crno-bijele kvadrate nestalih kafana i birtija gdje su se družili pjesnici (i oni koji bi to htjeli), gdje dim zamagljenih stihova ne može razrezati ni japanska katana, ni turski jagatan, ni mač kralja Arthura. Uz pratnju polurazdraganih glazbenika, stihovi često mogu imati miris godišnjih doba proteklih vremena što se u ovom slučaju savršeno slažu. Kao sloj tijesta, pa sloj sira. Sloj stiha, sloj glazbe. Vjerujem da je ovakvo druženje Ahmeda-pjesnika i njegovih prijatelja glazbenika-slikara bilo jednako duboko iskustvo za sve njih. A bilo bi šteta da ih ne spomenemo: kompozitor i producent Damir Imamović, basist Ivan Mihajlović, trubač Benjamin Drijenčić, Nenad Kovačić (lupao po svemu čega god se dohvatio), bubnjar Goran Milošević i gitarist Toni Kitanovski, snimatelj Ivan Mihajlović, mastering Goran Antović, a izvrsni dizajn naslovnice potpisuje Ana Pojatina. Bez sjane fotografije Amera Kapetanovića ne bi bilo ni te naslovnice. A da njuh istraživača iz Dallas Records ne spominjemo.
Ahmed svojim stihovima neće pogoditi mladu generaciju, neće im zapaliti tu magičnu iskru jer govori o onome što je “nas” naučilo životno iskustvo. I ja, koji sam zatvoren u svoja četiri zida, s malo balkanskog prostora omeđen meridijanima i paralelama digitalnog svijeta, prepoznajem tajnu i moć Ahmedovih analognih stihova nastalih u njegovoj sigurnoj zoni uz duh bliskih prijatelja.