Neprikosnoveni pobjednik ovogodišnjih Oscara (nakon dužeg vremena da je neki film osvojio više od 4 Oscara) američki film “Sve u isto vrijeme” (“Everything Everywhere All At Once”) ili točnije “Sve i svugdje u isto vrijeme” – ovo je prilično važno, okitio se s njih 7 i to najvažnijih i čak tri glumačka.
Nakon što sam prije odgledala 80% filmova koji su bili u konkurenciji – sada neke mirne savjesti mogu reći da “Sve u isto vrijeme” nije nimalo zaslužio svih sedam, ali tu postoji jedan drugi problem, a to je da su ukupno govoreći samo dva filma zaslužila da ih se proglasi the best, a ta dva nisu bila ni najmanje u igri: blockbuster “Top Gun: Maverick” (da stvarno) i genijalni remake japanskog filma “Ikiru” legendarnog Akira Kurosawe, britanski film “Living” koji je totalno prošao ispod radara javnosti. Stoga mi je istovremeno veliko čuđenje kako je “Sve u isto vrijeme” pobrao čak sedam nagrada, a opet, nije film imao neku zdravu i prejaku konkurenciju. Zapravo mu je film “Na Zapadu ništa novo” (“All Quiet on the Western Front”) istovremeno i bio i nije pravi konkurent, a jako hvaljen “Kit” (“The Whale”) , hvaljen je uglavnom radi glume Brandona Frasera, iako ni kao film nije loš.
“Sve u svoje vrijeme” je film doslovno poput halucinogena od gljiva ili LSD-a (kako ih ja zamišljam), nerazumljiva kolobocija (doduše samo dok DOBRO ne zagrebete i krenete intenzivno razmišljati o njemu), odnosno nered, kaos, koloplet bizarnih scena (likovi s rukama s hrenovkama umjesto prstiju, rakun kao pokrivalo šefa u kuhinji, okrugla kifla kao fokus kćeri glavne junakinje svih njoj problematičnih odnosa i događaja i multiverzuma – ako ništa od ovog niste shvatili, eh, to je i poanta), provokativan, kreativan, testira posljednje atome vašeg strpljenja, sivih moždanih ćelija i snage, kompliciran, ćaknut, absurdan, maničan, blesavo zaigran, šarolik, inovativan, humorističan na blesav i šašav način, iznimno ironičan, bombastičan, prikazuje borbu između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, društvenih i rasnih granica i mentalnih percepcija. Testirat će svaki vaš dah i treptaj oka… Baš kako naslov (originalan) kaže “Sve i svugdje u isto vrijeme”.
Ovo je film “dva sata ludila”, ali i u sve to upakirana zapravo topla, čak tužna, ozbiljna priča o obitelji, egistenciji, rasnim izazovima.
Zamišljena je kao znanstveno-fantastični mentalno-vizualni pustolovni kaos koji se bavi mogućnošću i/ili problematikom multiverzuma, no ni blizu na način kao što bismo ga očekivali (što sigurno ja jesam sve samo ne ovo) a la “Matrix”. Scenaristi i redatelji “Danijeli” (“Daniels” – Daniel Kwan, Daniel Scheinert) razmišljaju van kvadrata (“outside the box”) i to su uspjeli prenijeti koherentno na način “van kvadrata”, ali je isto hebeno nerazumljiv. No, sve što je ljudima nerazumljivo, ili se toga bojimo, ili pokazujemo strahopoštovanje u obliku “klanjanja”. I to se dogodilo i sa ovim filmom.
Valjda 80% svih koji su film pogledali, a koji ga proglašavaju remek-djelom, ga nisu ni shvatili niti će ga ikad, ali to nikada neće potvrditi.
Da li je moguće shvatiti nešto što je tako bizarno i manično prikazano da je nerazumljivo, a zapravo je (kada sve detaljno isceciraš i “produmaš”) vrlo jednostavno bilo za ispričati na “normalan” način? Film je izmiksao preko 5-6 žanrova i želi sličiti na uspjeli miks filmova a la “Matrix”, “Kill Bill”, Jackie Chan razbijačine, “Vječni sjaj nepobjedivog uma”, “Velika gužva u Kineskoj četvrti”, “Kung Fu Panda”, razne dalekoistočne animirane filmove i još mnogo, mnogo više toga, i film je uistinu unikatan, no je li na bolje?
Nepobitno je da su Danielsi fenomenalno izrežirali to što su zamislili, iako mi se neki dijelovi kako su to izveli nikako ne sviđaju. Nepobitno je Michelle Yeoh kao Evelyn Wang, neispunjena osoba, srednjovječna vlasnica praonice, majka distancirane kćeri i mlitavog supruga koji status quo želi drastično promrdati razvodom braka – Yeoh je fenomenalna, naročito u svim onim promjenama u druge univerzume (objašnjenje slijedi), kao i što je sjajna Jamie Lee Curtis kao apsurdna, munjena ali smrtno ozbiljna referentica porezne uprave, te Ke Huy Quan u ulozi nezadovoljnog supruga Wang, čija ličnost iz drugog univerzuma pokušava Evelyn prebaciti iz postojećeg u druge, one u kojima je Evelyn snažna, ustrajna, moćna i pobjednička. Ke Huy Quan je odrasli Shorty kojeg smo gledali kao dječaka uz Harrisona Forda u drugom nastavku Indiane Jonesa “Indiana Jones and the Temple of Doom” – kakav je neurotičan (stalno se derao) bio kao klinjo takav je i kao Wang iz prvog univerzuma, neurotičan, ali beskrajno simpatičan. Dobro je odglumio kompleksnu ulogu, ali meni ide malo na živce. Mada je njegov jedan od boljih trenutaka filma na početku kada kaže Evelyn “Ja nisam tvoj muž, ja sam druga verzija njega iz drugog svemira”.
On je taj koji joj otkrije tajnu multiverzuma i da poznaje Evelyn, odnosno brojne njene verzije iz različitih univerzuma i da ih ona može doseći, te pristupiti sjećanjima, osjećajima, vještinama i emocijama svake od njih. Ali prvo mora ovladati vještinom „skakanja“ između tih različitih univerzuma, a kao okidači se koriste bizarno-blesave radnje.
Ideja multiverzuma koju su Danijelsi predočili niti je prva, čak je i Frank Capra daleke 1946. isto isprobavao u kultnom “Divnom životu” (“The Wonderful Life”), “Matrix” kao najpoznatiji iz modernog doba, pa i neki aktualni Marvel filmovi – no Danielsi su otišli puno koraka (univerzuma) dalje.
Žesto se tako skače iz jednog univerzuma u drugi da je ponekad i toliko prebzo i prehisterično, a početak filma također nije (kao i neki prethodni koje sam ovdje na početku teksta opisivala) prezanimljiv, djeluje preblesavo. Ako tada ne prestanete gledati film, onda ga niti nećete jer je toliko nepredvidljiv da nikad nećete znati koji će đavo iskočiti u narednoj sceni.
Nemojte nikako očekivati koherentan SF film o multiverzumu, ako budete očekivali išta slično “Matrixu” mrzit ćete ovaj film. Ako očekujute nešto slično “Brazilu” od Terrya Gilliama onda ste blizu.
Ako ga budete gledali otvorenog uma, lako da će vam se jako dopasti, a opet lako vam digne i živac.
Nepobitno je film temeljito i pažljivo napavljen. Nema ni rupa u scenariju, niti priči, samo je to jedna jako bizarna priča. Na kraju će se svesti samo na to da li vam se dopao ili ne. Ako volite bizarne filmove, moguće je da će vam se čak više svidjeti “Triangle of Sadness”.
Nikako ne bih išla tako daleko da “Sve u isto vrijeme” proglasim remek-djelom, niti najmanje, nije nikako ni moj izbor za najbolji film godine, meni je tek debelo u drugoj polovici liste filmova za Oscara, ali je toliko unikatan sa ipak dobro osmišljenom temom i pričom, te temeljito izraženim likovima da mu valja dati šansu, iako se meni u konačnici uopće nije svidio. Ali su mi se svidjeli neki dijelovi i scene koje su mala-remek djela. Najviše me se dojmila totalno neočekivana scena usred filma gdje najednom usred sve te gungule sve utihne, nema zvukova osim prigušene glazbe i fijuka vjetra i gledamo dva kamena (a zapravo su likovi Evelyn i kćeri Joy) na vrhu nekog pustinjskog kanjona, svak sa svojim naočalama i pričaju tako da čitamo što govore, kao u stripu. Savršeno. Još da je film bolji.
(Recenzija je izvorno objavljena u ožujku 2023. na portalu Perun.hr)
