Završilo je još jedno izdanje Ferragosto JAM festival u Orahovici i to kako sada stvari stoje, nažalost, njegovo zadnje izdanje.
Petnaestak godina na predivnom Orahovačkom jezeru skupljale su se tisuće mladih ljudi da uz glazbu slave život i mladost, jer Ferragosto nije bio samo jedan običan festival, bila je to na jednom stvarno lijepom mjestu sinergija prirode, glazbe, mladosti i druženja.
“Slavonski Woodstock“ neki su znali reći ili “najbolji tulum na jednom od zadnjih ostataka Panonskog mora“, ali kako god ga nazivali Ferragosto je kroz sve ove godine postao ne samo brend Orahovice koju je doslovno ucrtao na kartu, nego i cijele Slavonije. Nažalost, brendovi će uvijek ostati brendovi, ali trendovi, trendovi su nešto drugo, trendovi se mijenjaju. Netko je mudro, ili ne, vrijeme će pokazati, zaključio da se na ovome prelijepom mjestu turizam treba razvijati na neki malo drugačiji način, a i splet okolnosti je bio takav da smo ove godine bili na zadnjem Ferragosto JAM festivalu. Vjerojatno ne treba ni ponavljati, ali svih ovih godina kroz festival je prošla krema onoga najboljeg u rock, ali i svih ostalih vrsta glazbe što domaće, što regionalne. Sve, ali baš sve što je vrijedilo vidjeti i čuti mogli smo i vidjeti i čuti na Orahovačkom jezeru. Svašta se izdogađalo kroz sve ove godine, organizatori su ulagali ogroman trud da sve bude u redu, da svi budu sigurni i da svi na kraju kući odu zadovoljni. Svega je bilo, od neviđenih nevremena koji su trgali pozornicu do pucanja trafostanice i nestanaka struje, ali svi su i dalje bili tu, svi su se vraćali na ovaj biser od festivala. Toliki broj mladih ljudi koji se kupaju i čilaju preko dana, a onda cijelu noć uživaju u glazbi, toliki broj šatora, od kojih je većina dignuta pod nekim čudnim nagibom, užitak je bilo za vidjeti. I upravo je to ono što će mi najviše nedostajati. Godinama je plan bio isti (kao i kod Talijana), početak kolovoza rezerviran je za Ferragosto. I što ćemo sada?
Nestaju lagano neki biseri, pogotovo u Slavoniji, koje bi realno trebalo čuvati kao kap vode na dlanu. Ferragosto je bio ne samo najveći slavonski festival, nego uz časne izuzetke jedan od rijetkih koji se uspio održati ovako dugo. Pokušaja ima i uvijek je bilo, ali za ovo što su ovi ljudi napravili svih ovih godina na Orahovačkom jezeru treba skinuti kapu i zapljeskati. Naravno, na Ferragosto na Orahovačkom jezeru su ponajviše dolazili Slavonci, oni koji su najbliži, ali ako se malo pogledaju tablice auta koji su parkirani tamo ili se prođe uz jezero u druženje s ljudima, onda se vidi da ovaj festival pohode ljudi sa svih strana, od Osijeka do Slavonskog Broda, od Vukovara do Koprivnice, Siska i Zagreba, pa i ljudi iz Splita su stigli, a sretali smo i puno ljudi iz Bosne i Srbije kojima stvarno nije daleko doći na Ferragosto. Puno ih je tu bilo ne po prvi put, puno ih na Ferragostu ima svoje staro društvo, puno ih čak ima već godinama i svoje isto mjesto za šator. Rituali su rituali.
I svako od njih ima neku svoju priču vezanu za Ferragosto, a baš sam neki dan na nekom portalu čitao i zanimljive pričice i crtice ljudi o tome što im se sve izdogađalo na festivalu. Stvarno svega zanimljivog je tu bilo. I sam bih mogao pričati o tome puno, ali nešto što ću ponajviše upamtiti je možda ipak lomljenje rebara na ogradi u prvom redu. Rebro je zaraslo, nadam se da ima možda neku recku na sebi kao uspomenu na to, ali najveće uspomene na Ferragosto ostaju u nama, u našim glavama. I to je to sada, nema više.
Nedavno sam pročitao da je čuveni “Projekt Slavonija“ vlade RH u koji je uloženo desetak i više milijardi kuna polučio dosta dobre rezultate, 90 tisuća ljudi je odselilo iz Slavonije, a više od 7 tisuća OPG-ova je nestalo. Djeluje dosta impresivno, za ne povjerovati. Kako sada stvari stoje, iduće godine više neće rijeka mladih ljudi početkom kolovoza pohrliti na zabavu na Orahovačko jezero, tamo će se, nadam se, dogoditi nekakav drugačiji turistički bum, a nadam se da će Ferragosto u nekom obliku i pod možda i nekim drugim uvjetima opet kao ptica Feniks izniknuti, ili će možda netko tko je godinama pratio ovu priču odlučiti da nije dosta i da nije sve gotovo. Slavonija je to, ljudi su to koji su to zaslužili, koji hoće i koji se u krajnjem slučaju inate. Nama, naravno, ostaju uspomene.
Na kraju ovaj tekst ispada kao neki nekrolog, a stvarno mi to nije bila namjera, ovo je trebalo biti nešto što slavi nešto lijepo. Umjesto crne trake oko ovog teksta trebalo bi staviti prizore tisuća mladih ljudi koji su godinama dolazili i uživali u ovome festivalu i stotine bendova koji su im ovdje znali priuštiti odličnu zabavu. Skoro pa i namjerno nisam ovdje spominjao izvođače poimence, niti ovogodišnje, a niti sve one prethodnih godina. Vjerojatno bi samo njihov popis bio dug kao sve ovo što ste pročitali do sad. Rekao sam već, sve što je vrijedilo mi smo vidjeli na Ferragostu.
Za kraj stvarno treba još jednom zahvaliti svima koji su nam omogućili sve ove godine da uživamo u ovom festivalu, svim organizatorima, svim volonterima, Dostavi zvuka (hvala Heleni i Ivi s prijašnjih izdanja na svemu ), i naravno svima koji su sve ove godine dolazili na Orahovačko jezero. Nadam se da se vidimo opet negdje u Slavoniji, negdje gdje se uz glazbu slavi život i slavi mladost. Mladima trebaju Ferragosto festivali.
Foto: Manuel Perlić
[envira-gallery id=”77754″]