RECENZIJA: Adam Semijalac: “Ode dite” – brutalno i iskreno djelo koje zaslužuje apsolutnu pažnju.
13. kolovoza 2023.
Zvonko Slišurić (77 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Adam Semijalac: “Ode dite” – brutalno i iskreno djelo koje zaslužuje apsolutnu pažnju.

Davno je to bilo kada su na ovim prostorima stvarane prve note glazbenog izričaja s početka devedesetih, tada sve popularnijeg world musica.

Bilo je vrlo malo stvarnih domaćih aktera poput Legena i Lidije Bajuk, ali i neshvatljivih pokušaja Matije Vujice i cijele ergele “novih zabavnjaka” koji su najedamput otkrili što se još može “uvaliti” puku, poglavito gastarbajterima toliko željnih svog zavičajnog zvuka. Nekoliko desetljeća kasnije imamo puno mudrije i kvalitetnije predstavnike poput Elis Lovrić, a kad govorimo o prostoru bivše nam države, ne možemo zaobići Amiru, Vreću, Tadića, Stefanovskog (pionira domaćeg worlda još iz doba grupe Leb i sol), te mnogih drugih.

No, uradak, za sada nažalost samo u digitalnom obliku, Adama Semijalca donosi dozu “undergrounda” koja nije rijetkost u svjetskim okvirima, ali kod nas je rijedak i vrijedan poput kavijara s Madagaskara. Potpuno zanosna, a u isto vrijeme izrazito “praljava” Adamova glazba donosi deset pjesama koje se slušaju u jednom dahu. One žive život naših predaka žuljevitih ruku teškog rada, lica punih bora koje je šibao vjetar, sunce i studen kako bi svojim potomcima omogućili budućnost bez toliko tereta, bola i muke. Adamova surova priča sirovih suza jasno pokazuje njegov unutarnji nemir, te asketsku borbu protiv uobičajene glazbene struje gdje se više veliča produkcija, izgled i glasovne sposobnosti izvođača.

 

A o njemu najbolje je napisao sam autor, u slijedećem tekstu gdje se sjajno snašao u ulozi “samorecenzičara”:

Dugo sam želio napraviti album s tradicionalnim instrumentima koje dosad nisam svirao. Dangubica me privukla jer je vrlo “primitivna”. Ograničena. Nedostaju joj polja odnosno tonovi. Nije kromatski instrument. Slično je i s bugarijom. Pet žica i “istina”. Tvrda k’o život. Moj pristup je bio odmaknuti se od tradicionalnog načina sviranja i koristiti instrumente onako kako bih inače svirao. Sa slide-om u štimovima koji nisu prirodni za te instrumente. Zapravo, želio sam tradicijskom zvuku dodati nešto što mi je oduvijek nedostajalo. Mikrotonove. Oponašanje glasa. Blues. Tu neku “uprljanost” koja naročito danas nedostaje u folkloru, a život je prepun iste. Koristio sam i banjo, jer je to vrlo star instrument, koji vuče korijene iz Afrike, pa me zanimalo kako će se slagati s bugarijom i dangubicom. Tekstove sam pisao razmišljajući o jednostavnim melodijama. Tipično folkloru. “Dječje” rime, ponavljajuće melodije. Što jednostavnije to bolje. Na albumu gostuju Tajana Josimović i Lana Hosni. Dvije prijateljice koje se već neko vrijeme bave tradicijskim pjevanjem. S obzirom na tekstove, bilo mi je važno uključiti ženski glas. Stvoriti malu zajednicu u procesu snimanja. Kako o složenim temama, kao što su rat, gubitak najmilijih, pritisak okoline,zlo patrijarhata, patnja i preživljavanje, neimaština, “primitivni” običaji, progovoriti kroz što jednostavniju muzičku formu? Album “Ode dite” je ljubavni i antiratni album, ali je i moj pokušaj ponovnog prisvajanja folklora našeg podneblja. Progovara o međugeneracijskoj traumi koju stvaraju ratovi. O traumi uzrokovanoj teškim fizičkim radom koji čovjeka nosi u smrt. O surovosti i sirovosti života. O gubitnicima. Nastavlja se na pjesmu Baba Ljuba blues i eksperimentalni album Tanac za crnega vraga. Ovaj album je i moje suočavanje s gubitkom glasa nakon operacije karcinoma štitnjače. Dijagnoza: oštećenje gornjeg laringealnog živca. Teško oštećenje glasa. Da bih živio, morao sam izgubiti ono što mi je uvijek davalo snagu za život. Glas. Mogućnost pjevanja, rezoniranja, deranja i urlanja. Sve to je s operacijom gotovo pa i nestalo. Kako nastaviti stvarati? Mogu li i dalje pjevati? Smijem li? Imam li što za reći? Kako nastaviti raditi kao glazbenik nakon što je instrument, na kojem sam radio veći dio svog života, uništen? Kako se suočiti s gubitkom velikog dijela sebe i svog identiteta? Kako oštećen i sjeban krenuti dalje? Album posvećujem našim bakama i djedovima antifašistima. credits

Brutalno i iskreno djelo koje zaslužuje apsolutnu pažnju.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5