Prvi moj susret sa Senidah uživo, klub Boogaloo, mjesto na kojem je ova, jedna od najvećih balkanskih zvijezda već bila i stvorila atmosferu kakva se rijetko viđa. Pa da čujemo i vidimo o čemu se radi, je li sve opravdano ili nije?
Koncert je kasnio pola sata od najavljenog, a zagrijavanje je bilo uz (remiksirane) dance pop hitove novog milenija ili zadnjeg desetljeća. Klub krcat, 90 posto publike je u svojim tinejdžerskim godinama, u par iznimaka ulazim i ja. Na pozornicu izlazi glazbenik po glazbenik, euforija je nevjerojatna. Izlazi i Senidah, a vrisak kao da je izašao Harry Styles. Dobro da se nisu tresli zidovi Boogalooa. Glavni versovi svake pjesme pjevaju se u sav glas, čak i na suho. Hitovi se nižu, čak i oni manji, ali publika ne staje. “Slađana”, “100%”, “Mišići”, “Level”, “Balkanka”, “4 strane sveta” iz filma “Južni vetar”, “Behute”, “Dođi”, “Jadnaja”, ali i pjesma “Replay” koja mi ne izlazi iz glave od kada sam je čuo. Naježio sam se po cijelom tijelu, bez obzira na sve probleme na koje sam naišao. A to su generalno gledajući razglas i bend. Zvuk je bio užasan, high hatovi su bili izraženi, generalno samo visoki tonovi dosta neugodni za uho, a s druge strane bas iz zvučnika je bio dosta slab, dok se Senidah nije ni čula, čak i kad je govorila na suho rijetko da bi nešto razumjeli što priča. Bend nula poena, ne čujemo ni gitaru, ni trubu i saksofon, ni klavijature, samo zvuk koji dolazi iz DJ pulta. Kao da se naziru svi ti instrumenti, ali doslovno nisu imali svrhu. Eventualno ako je bila u pitanju neka solo dionica, pa taj instrument konačno dođe do neke razine da ga možete razumjeti. Sve je bilo dosta tiho, čak tiše i od DJ-a koji je vrtio glazbu prije Senidah. Baš teško razočarenje koje je dovelo do toga da mi je koncert postao i dosadan. Moram napomenuti da sam bio na dnu dvorane koja je bila iznad publike, što znači da se razglas tamo trebao najbolje čuti, čak sam išao i na sredinu zvuka, ali je osjećaj bio isti. Euforija je bila iznad svih problema na ovom koncertu i ona će vam držati osmijeh na licu. Oni koji slušaju Senidah sigurno se nisu osvrtali ni na zvuk ni na bend, jer su došli ovdje pjevati i plesati. To su i učinili. U toj sferi, kao i u sferi ulaznica ovaj koncert je bio uspješan, ali u svakom drugom smislu nikako.
Za razliku od fenomena Buč Kesidija, koji sam jednom prilikom pokušao objasniti i došao do zaključka kako je u pitanju glazba koja najviše okupira današnju mladež – kombinacija folk tekstova i indie rock zvuka, Senidah je ipak nešto drugačije, ona je tipična balkanska priča, pravi primjer balkanskog trapa koja se više naslanja na Balkan, nego na trap, ali s produkcijom koja je na svjetskoj razini. Senidah ne treba vezati uz pojam urbane glazbene scene, jer balkanski trap je nešto poput folk glazbe, samo što je ova glazba uspjela doći i do klubova u kojima se inače ne može slušati. I ima raznovrsniju publiku. No, ne treba ovo što sam rekao uzimati kao nešto negativno, svaki glazbeni fenomen ima argumente za to što je fenomen, pa tako i Senidah. Ovo je glazba današnje generacije i tko je ne prihvaća upliće se u slobodu svakog od pripadnika te generacije. Glazba je tu da se sluša i da se u njoj uživa. Hajde, maknimo u stranu sve ovo što sam spomenuo i dođimo do odgovora na pitanje što sam vidio u klubu Boogaloo. Vidio sam rasprodani klub s mladom publikom koja nije skidala osmijeh s lica tijekom cijelog koncerta. I to je ono najvažnije. Može replay!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”78278″]