“Vesna” (LAA, 2023.) je novi član diskografije Pips, Chips & Videoclipsa, ponajboljeg hrvatskog rock sastava devedesetih i dvijetisućitih godina, čiji albumi se mogu svrstati i među najbolje u tim razdobljima. Ujedno i moj najdraži zagrebački bend, stoga mi i nije lako bilo pisati o novom albumu.
Vraćam se u 2003. godinu, četiri godine nakon boga svih njihovih albuma, “Bog” (jednog od najboljih albuma od devedesetih naovamo), kada je objavljen “Drveće i rijeke”, kako u nekom užem društvu znamo reći, album koji možda i treba preskočiti u njihovoj diskografiji. A onda je opet četiri godine kasnije objavljen album “Pjesme za gladijatore”. Još veći flop, ako ćete mene pitati, a ne pita me se. I kad misliš da je sve izgubljeno i da Pipsi više neće biti Pipsi (diskografski, naravno) 2013. godine stiže “Walt” i postaje jedan od boljih albuma njihove karijere. Tad se slobodno moglo reći da se Rippera ili Dubravka Ivaniša nikada ne treba otpisati i da uvijek ima neke lude ideje u glavi koje, ako se dobro prenesu na papir, mogu itekako bljesnuti na hrvatskoj glazbenoj sceni. Pa i regionalnoj. Deset godina kasnije, a mogu svakako reći i zadnjih nekoliko godina, Pipsi su jedan od najuigranijih live bendova, a njihovi koncerti su jedno posebno iskustvo, od onih klupskih, poput Saxa, do onih velikih, poput festivalskih ili samostalnih (kao što je bio onaj na Šalati 2022. godine). Vjernu publiku imaju, koja ih zna pratiti čak na svakom koncertu, a tu su i uvijek novi, pridruženi članovi. Većinom mladi, a koji zapravo puno lakše prihvaćaju nove pjesme Pipsa nego mi stariji obožavatelji koji smo s njima od početka. Možda je to i problem zašto ovo neće biti najsjajnija recenzija albuma, ali je itekako iskrena.
Oduvijek nam je jasno da je Ivaniš naslušan dobre glazbe i da je sjajan autor, što se možda ne bi reklo za njegovo pjevanje, ali se navikneš, kao i na Kekina, Bareta ili nekog trećeg. Ono što u zadnje vrijeme primjetim kod koncerata Pipsa – Ripper mi sve više liči na Damona Albarna u fazi Gorillaz, još kad stavi šiltericu i naočale, te se razbaca po pozornici – precrtan. Pa hajde da kažem i vokalno. “Vesna”, album koji nam donosi osam pjesama, među kojima nisu neki singlovi koji su objavljeni iza “Walta”, što je i u redu jer se možda konceptualno ne bi dobro uklopili u ovu priču. A koja je to priča? Manje riffoidnih gitarističkih pjesama, a više syntha i vokalnih efekata, odnosno više popa, a manje rocka. Tako je možda najbolje opisati ovaj album. Otvara ga pjesma “Većinom” koja je, da tako kažem, jedina pamtljiva i pjevna u smislu refrena, pjesma za koju se možeš uhvatiti i prepoznati je na radiju. Luda ritam sekcija u intru pjesme kojoj se polako pridružuju synthevi i drugi elektronički efekti nagovještavaju nam da ovaj album neće biti ništa poput “Walta” i da je Ivaniš opet imao neke lude ideje u glavi koje je pretočio u pjesme. Na ovoj pjesmi mi se jedino ne sviđa njegov način pjevanja, “kašnjenje” za ritam sekcijom, odnosno razvlačenje nekih riječi. Sad će netko reći, pa to je klasični Ripper. Meni nije. Nekada je bio konkretniji, bez pretjeranog razvlačenja, a danas pokušava biti više art. Pomislih da neće biti gitarističkih riffova, ali sjebala me pjesma “Glas za bluz” koja nema nikakve veze s bluesom, ali ima više možda s Jackom Whiteom koji na putu do pozornice sretne Muse. Tu je i neki loši pokušaj scratchanja žica na gitari poput Toma Morella, ali i neki Nick Caveovski morbidni trenutak. Kad malo bolje razmislim, da je ovu pjesmu napisao i otpjevao Bare, ovo bi bio jebeni hit. Ovako je ispao samo dobar pokušaj da pjesma postane hit. I zapravo nagovještava kako je ovo album koji je glazbeno itekako zanimljiv, čak možda i producentski, dosta utegnut, ali šteta što me nisu skoro pa nimalo dirnuli tekstovi. U drugom dijelu albuma pogotovo.
S obzirom da se osjete razni zvukovi s domaće i svjetske glazbene scene u novoj glazbi Pipsa, ne možemo reći da je Ivaniš otkrio neku toplu vodu, ali je jasno dao do znanja da mu je itekako u glavi neki novi zvuk rock glazbe, onaj što okorjeli rockeri ne mogu nikako progutati, a što neke nove generacije rockera itekako vole. Uostalom, danas je zbog takvih fuzija rock i dalje živ. U nekim pjesmama, poput “Klijenti” i “SSND” čujemo i auto tune u Dudinom glasu i jasno mi je da je u pitanju svojevrsno približavanje trendovima ili neko potencijalno ismijavanje, ali ne stoji mu dobro. Ostavimo to ipak sjajnom Portu mortu ili trap sceni. Iako mi možda pjesma “SSND” ima najbolji drive na cijelom albumu, a čak me u jednom trenutku podsjeća i na “Bi li ili ne bi”. “Copperfield & Coppertone” je još jedan mračniji dio ovog albuma, na koji se naslanja baladna “Netko”. I dolazimo tako do pjesme “Pariz” koju iz nekog čuda mnogi vole, a čak su je i po izlasku pjevali na koncertima Pipsa. Da se mene pita, a opet kažem vjerojatno me se ne pita, jer kad su u pitanju veliki bendovi i albumi, onda se samo pitaju veliki kritičari, dok je suprotno kada su u pitanju albumi malih bendova (koji često znaju biti veći od velikih albuma) – “Pariz” je jedna od najgorih pjesama koju je Ivaniš skladao i napisao u zadnjih 20 godina. Zato ovaj album nikako ne mogu strpati među najbolje uratke njihove diskografije, nego ga više prisloniti uz albume “Drveće i rijeke” i “Pjesme za gladijatore”.
Kako sam rekao na početku, Pipsi su jedan od najvažnijih bendova u mojem životu, da ne kažem koliko sam suza prolio slušajući glazbu i tekstove u kojima sam se pronašao. U ovom albumu ih nisam našao, dao sam mu više šanse nego što bih dao drugim albumima, ali jednostavno nije išlo. Tako da, jedina “Vesna” koju priznajem je ona KUD Idijota. Ova “Vesna” Pipsa je imala dobre namjere jer kako se mijenja rock zvuk i kako u njega s godinama sve više ulazi elektronike i efekata tako su se i Pipsi prilagodili svemu. I ne može se reći, napravili su solidan album. Ali, imati u bendu Ivana Božanića, jednog od najiskusnijih gitarista na rock sceni zadnjih ohoho godina (da ne govorim o njegovoj produkciji), a ne posvetiti se više gitarističkim rifovima je suludo. I generalno gledajući bend ima jednu od najboljih postava od odlaska Kralje iz benda ili od albuma “Bog”, što je vidljivo na live nastupima. Odgledao sam između 5 i 10 koncerata Pipsa u zadnje dvije godine sigurno, a kako su u tom razdoblju otkrili nekoliko novih singlova, upravo su mi oni bili najslabija točka live nastupa. “Zdenka i vanzemaljci” spadaju u taj dio koncerta. Zvučim kao hejter, ali kao što rekoh, bit će iskreno napisano.
“Stari, sorry”, ali nadam se da solidna “Vesna” najavljuje nešto puno bolje u budućnosti. Ono što je “Walt” bio za prethodna dva albuma. A i da više ništa ne objave, dovoljni su nam “Shimpoo Pimpoo”, “Dernjava”, “Fred Astaire” i “Bog”. Uostalom, ostaju nam i koncerti. Vidimo se u Saxu u prvim redovima! Svih pet večeri!