Imao sam neki osjećaj, bez obzira što sam preskočio četvrti koncert Pips, Chips & Videoclipsa u Saxu, da na petom i zadnjem koncertu u sklopu njihove rezidencije u ovom klubu moram biti. Jer nešto bi oko njega moglo biti posebno.
I bilo je, više toga. Prvenstveno, ovo je bio najdulji koncert do sada i trajao je točno dva i pol sata, kao drugo imao je čak četiri bisa, kao treće publika je bila najbolja do sada, a kao četvrto bend i njegov vrhovni vođa, kralj Zapruđa i Utrina, Dubravko Ivaniš Ripper, bili su najbolje raspoloženi. Koncert, kao i svaki do sada u Saxu, krenuo je s pjesmama novog albuma “Vesna”. Nemam ništa posebno za reći, a što već nisam u proteklim izvješćima napisao, ali i ovoga puta se pokazalo da publika jedva čeka da se taj dio koncerta završi kako bi mogli uživati u best of repertoaru benda. Puno priče među publikom, komešanja i smijanja, većinom najveći fanovi u prvim redovima pjevaju, a imam osjećaj kao da njihovi najveći hitovi nikada neće početi.
“Bi li ili ne bi”, opet standardno, otvara drugi dio koncerta i već je tada bilo vidljivo da će ovo biti najbolji do sada. Publika doslovno počinje divljati, Dudo im dopušta da pjevaju dobar dio pjesme sami, a svirka je opet besprijekorna. Na “Ljubav” je došla Lucija Ivaniš, a na “Rosita Pedringo” Yaya, dok najbolji singl-along slijedi na pjesmi “Plači”. Dudo cijelo vrijeme, kao nikada do sada, animira publiku da njihova energija proključa do maksimuma, što ovi jako lako prihvaćaju. Svih ovih dana boravka u Saxu još nisam bio čuo “Ljeto ’85.” sve do ovog trenutka. Publika obožava ovu pjesmu, atmosfera je i dalje na vrhuncu, a onda smo se polako njihali u ritmovima obrade Haustorove “Neobičan dan”. Ovo je bio sve samo ne običan dan. Bend ne dozvoljava publici da se umiri pa “Zdenka i vanzemaljci” vraćaju brzi ritam, dok nas “Htio bi da me voliš” podsjeća koliko Dudo itekako ima smisla za pisanje balada što je dovelo publiku skoro na rub suza. Parovi su bili zagrljeni, oni koji nisu bili parovi grlili su prijatelje, a emocije su bile na vrhuncu. “Narko” i “Dan, mrak” s albuma “Bog” i na ovome koncertu su izazvale veliku euforiju i nevjerojatnu svirku benda, dok su regularni dio koncerta završili s “2×2”.
Kao što sam rekao u početku, bila je ovo večer koja će na kraju završiti s četiri bisa. Prvi otvaraju velikim hitom “Gume na kotačima” s početka svoje karijere, a Dudo doslovno prepušta publici pjesmu, digao se na nekakav podest ili monitor, uhvatio za onaj jebeni crni stup na sred pozornice koji smeta svima i iznad nje uživao kao dijete kad dobije Nutellu. Osjeti se koliko mu je ova rezidencija bila važna, privatno i karijerno, a osmijeh na njegovom licu i konstantna zajebancija odavali su dojam njegove opuštenosti. Kao da je publika jedva dočekala pjesmu “Malena”, a atmosfera je dala jasno do znanja da Ripper nije samo kralj Zapruđa i Utrina već i cijelog Zagreba. “Poštar lakog sna” trijumfalno završava ovaj najbolji bis u svih pet dana rezidencije, a drugi bis na poziv publike počinje s jednom od najpodcjenjenijih pjesama Pips, Chips & Videoclipsa – “Pjevač Beatlesa i Stonesa”. Ovo je jedna od onih pjesama koje Ivaniša stavljaju među sam vrh najboljih zagrebačkih autora. Potvrdila je to i sljedeća pjesma, “Bog”, oko koje sam već puno puta govorio da je najbolja pjesma Pipsa, kako zbog svojeg teksta, tako i zbog cijele atmosfere, načina na koji napreduje, od emotivnog smiraja na početku do eksplozije zvuka i izvedbe na kraju. Drugi najbolji bis svih ovih koncerata.
I kada misliš da će koncert završiti s pjesmom “Nogomet” na trećem bisu, kao i svaki put do sada (doduše, ne znam što se dogodilo na četvrtom koncertu na kojem nisam bio), bend se na skandiranje publike (što s “hoćemo još”, što s “Dinamo, Dinamo”) vraća na pozornicu i izvodi još jedan biser, “Na putu prema dole”. Publika je utonula u melankoliju ove pjesme, Dudo ih drži na dlanu svoje ruke, a pljesak i pjevanje na suho stihova “nikom nije lepše neg’ je nam, samo da je ovako svaki dan” idu tome u prilog. I na kraju, četvrti bis, iako kad malo razmislim, možda je bio to i dio trećeg bisa jer nisam dobro vidio s vrata kluba, kojima sam bio bliže nego publici kolika je velika gužva bila. Pipsi, Zdeslav Klarić za glavnim mikrofonom i “Nogomet”. Kraj ne može biti bolji. Pipsi su vladali Zagrebom ovih dana, ne samo Saxom, i potvrdili status najzagrebačkijeg benda današnjice. Njihova svirka, uigranost i utreniranost bolja je od Dinama u najboljim danima, stoga se iskreno nadam da prošlogodišnja Šalata neće biti jedini veliki njihov koncert zadnjih godina. Zaslužuju puno veće pozornice i to puno češće od zadimljenih klubova poput Saxa. Pipsi su zakon!
Foto: arhiva Music Boxa (autorica: Karla Matulina)