Marčelo: “Ljudi imaju mišljenja o apsolutno svemu… dok im je zapravo do malo čega istinski stalo. Galama je zamijenila činjenje.”
20. studenoga 2023.
Music Box (11023 Članci)
Podijeli

Marčelo: “Ljudi imaju mišljenja o apsolutno svemu… dok im je zapravo do malo čega istinski stalo. Galama je zamijenila činjenje.”

Nakon petogodišnje koncertne stanke, 29. studenog u zagrebački Vintage Industrial Bar dolazi Marko Šelić Marčelo s bendom, a u sklopu regionalnog koncertnog obilježavanja dvadesetogodišnjice njegove karijere.

Bit će to koncert koji će promovirati i njegov i dalje aktualan album “Nojeva varka”, objavljen 2020. godine, a koji nije imao prilike još izvesti u Hrvatskoj. Naravno, očekuju nas i njegovi raniji radovi ili kako Marčelo kaže, najmanje dva sata svirke u punom sastavu.

S Marčelom je uoči dolaska u Hrvatsku razgovarao Karlo Rafaneli i prošao kroz teme njegovih albuma i pjesama, aktualnu scenu, a bogami dotaknuli su se i Dyalana Doga i prog rocka.

U jednom podcastu ste rekli da je „od učenja novih vještina ponekad važnije novo baratanje onim starim”. Ove godine ste proslavili dvadeset godina od objavljivanja prvog albuma, koje su to stare vještine koje danas koristite drugačije nego, primjerice, u doba „De Facta” ili „Puzzle Shocka”, a koje su nove koje ste u međuvremenu naučili?

“Mislio sam na to što te, kad si mlađi i kad jednom otkriješ što sve imaš u ‘kutiji s alatom’, spopadne želja da ih stalno sve koristiš odjednom, nešto kao one priče o superherojima što, dok uče koristiti svoje moći, slučajno sruše obližnju zgradu (smijeh). Kod nas je to, čini mi se, najprisutnije na trećem albumu, gdje je mnogo što otišlo u nekakav barok jer smo u svaku pjesmu utrpavali sve živo što uspijevamo. S vremenom, učiš bolje razumjeti što konkretna pjesma traži da bi disala – na primjer, zašto ‘flow’ i komplicirana šema rimovanja u jednoj ‘storytell’ pjesmi figuriraju malo ili nikako, nego je mnogo više do toga kako naći boju glasa i dikciju, ili do toga kako će dobre pauze među rječima tu imati jači dramaturski efekt nego ‘sitan vez’. Ili: nećemo na svakoj pjesmi upotrijebiti sve instrumente koje imamo. Ili: ovdje ćemo, umjesto tekstom, pustiti da violina ili saksofon ‘ispričaju emociju’. Poanta: svatko od nas osmero u bendu trudi se unaprijediti svoje vještine i proširiti polje svoje autorske vizije, a kad sjednemo raditi – zajedno promislimo što se hoće i kako to najefektnije postići.”

„Nojeva Varka” i dvije godine nakon izlaska djeluje nevjerojatno aktualno, kao neki osobni i opći dnevnik ovih turbulentnih ranih dvadesetih. „Reset” pogotovo ilustrira zasićenost uzastopnim prosvjedima, ali ipak naglašava važnost njihovog održavanja i kontinuiteta. Vidite li neku naznaku promjene, kako u Srbiji tako i globalno?

“Ovo će ti zvučati kao jedan pesimistični optimizam, ali da, vidim naznaku i u mojoj zemlji i globalno: nažalost, sve je gore i gore, što znači da će se dosegnuti najgore, a poslije toga neminovno bude bolje.”

Opisali ste koncept albuma kao „pokušaj emigracije u samog sebe”.  Mislite li da je tako nešto uopće moguće u potpunosti?

“Album jest priča o neuspjelom pokušaju ravnodušnosti, ali to je tako u mom slučaju, bilo na žalost ili na sreću. Razlog nastanka albuma leži pak upravo u tome što mi se učinilo da gomili ljudi taj poduhvat savršeno uspjeva. ‘Savršeno’ i dalje ne znači da im je uspjelo s lakoćom, ali kad pogledaš naše zemlje – ili cijeli svijet, uostalom – izgleda da se čovječanstvo prilično izvježbalo u disciplini štamebrigalaštva. U toj činjenici nema ničeg lijepog: ljudi imaju mišljenja o apsolutno svemu, i to vrlo glasna i ostrašćena, dok im je zapravo do malo čega istinski stalo. Galama je zamijenila činjenje.”

Album je strukturiran izuzetno čvrsto, kao da pjesme predstavljaju svojevrsna poglavlja romana. Pjesme iz prvog i trećeg lica izmjenjuju se tako da pokrivaju sve od osobnih odnosa u Fernweh” do posljedica teorija zavjera u „Zidovima”. Koliko je teško mijenjati  perspektive u pisanju?

“Isto koliko i u životu, ali oduvijek mislim da je to plemenita, čovjekoljubiva aktivnost: zamisliti sebe, što je više moguće, u tuđim cipelama. Pisanje je, između ostalog, konstantna vježba suosjećanja. Silaženje u čovjeka. Pokušaj da suosjećanje potjeraš najdalje moguće, do nečega što bi se možda moglo nazvati uosjećavanjem. Naravno, posredi je iluzija, literarno mađioničarstvo: ti nikad ne možeš znati, ne zaista, kako se netko drugi osjeća. Ali trudiš se najpoštenije što možeš to zamisliti i uvjerljivo prikazati. U romanima je to mnogo izraženije, tamo po prirodi forme imam više prostora da uđem u likove, no pjesme su često baš zato još veći izazov: tu mi je na raspolaganju samo nekoliko minuta da se i likovi i priča i određena emocija dese i razdese.”

„JBG” sadrži stih sve su puške tuđe, sve su žrtve moje, a u „Zemlja za Vas” kaže se da mržnjom spaljena srca sanjaju jedino požar. Može li pacifizam pružiti otpor globalno bujajućim naletima ksenofobije, straha i nacionalizma? Je li ostajanje u zemlji koja vas ne prihvaća zapravo znak istinskog patriotizma?

“Prije svega, ne prihvaćam da me zemlja ne prihvaća: ne prihvaća me jedan nakaradni režim, ne moja zemlja. A to ide od autoritarne prirode tog režima: tu nije poželjan nitko tko primjećuje što se događa. Oni bi htjeli baš to, da su sinonim za državu, da sukob s njima znači mržnju prema vlastitoj zemlji i narodu, to je narativ koji nameću još od devedesetih: da samo oni, monopolski, vole otadžbinu. Dok je zapravo ta silna ljubav oličena u uništenju institucija, općoj kriminalizaciji, osobnom bogaćenju – i slanju tuđe djece u pogibiju, ako zatreba. Ustati protiv svega pobrojanog nije samo patriotizam, nego minimum patriotizma. Na stranu to lokalno, svjetska situacija također uveliko naginje desno, i ne znam ima li pacifizam snagu da u ovim vremenima bude stvarna kontrateža – ali znam da je to jedino u što vjerujem i od čega nema odustajanja.”

Pjesma „Dvadeset” posebno rezonira sa mnom, jer sam u sličnom razdoblju također imao dvadesetu obljetnicu mature. Mislite li da je „armagedon ispod armature” tu ipak prije svega zbog nas samih, kao opravdanje i mlađim i sadašnjim verzijama sebe?

“Ne vjerujem u opravdanja, vjerujem u objašnjenja: to drugo je realan slijed faktora, a to prvo najčešće naša samosažaljiva izmišljotina. Ona, kao takva, nije ljudski nevažna, ali je analitički irelevantna kad želiš zaista razumjeti neku pojavu. No, ‘Dvadeset’ se ne bavi ni opravdanjem ni objašnjenjem, bavi se samo konstatacijom kako se ogroman broj ljudi osjeća, što je djelić u mozaiku slike aktualnog ‘ovdje i sada’. Bavi se tim sveprisutnim osjećajem promašenosti i praznine, koja potkači i ljude koje bismo po svim mjerilima smatrali uspješnima i ostvarenima. Izgleda da su na to imuni samo oni koji su oduvijek bili muljatori, pa su sad beskrajno fascinirani time koliko su daleko dogurali. Za većinu ostalih, događa se nekakav nesklad između onoga što su zamišljali kao srednjoškolci i onoga što je život zapravo donio. Kroz niz minijatura o ljudima, pjesma pokušava naslikati to. Ali u svojoj završnici, to je pjesma o utučenosti; za mene, njena poanta je u stihu ‘…a ne znam više nikoga ko ne pije, ko zaspi bez tableta il’ da se drogom ne prebije’. Izgleda da svima treba već neka anestezija na ovu stvarnost, a nemoguće da je to zato što su svi naprosto slabog duha. Prije će biti da ovdje postoji nešto što melje ljude, od kojeg god materijala bili napravljeni.”

Od početka vaše karijere do danas hip hop je postao globalno najdominantnija glazba. Pratite li nove trendove i zašto je u regiji toliko popularan gemišt od repa i Kemiša”?

“Pa, reklo bi se da je u našim krajevima takvoj mješavini uspjeh naprosto bio suđen, iz niza očiglednih razloga. Netko se samo trebao sjetiti formule. Mi, međutim, nismo nikad bili naročito zainteresirani za dominantne trendove, jer se to brzo pretvori u kalup jednog te istog. Svo vrijeme se osjećam kao netko tko u tom smislu stoji po strani, ali uživa u autsajderstvu: ne tjeram nikakav inat, samo me ne zanima jer mi se ne sviđa. Ni glazbeno, ni tekstualno, ni vokalno. Uostalom, sama fraza ‘pratiti trend’ govori da si iza njega i pokušavaš da ga stigneš; nasuprot tome imaš, na primjer, fenomenalnog, genijalnog Vojka V, koji ne mari za ta ‘pravila igre’ nego radi nešto potpuno autentično, svoje, postižući nerijetko još veći uspjeh nego trend-jurišnici. Bend i ja ni približno nemamo te razmjere slušanosti, ali svakako smo na strani takvog pristupa, pa kud puklo.”

Više puta ste istaknuli svoju ljubav prema prog rocku, možete li izdvojiti nekoliko izvođača koje su na vas ostavili najsnažniji dojam?

“Pa recimo da mi je od svih tih metal-varijeteta najbolji doživljaj bio na koncertu legendarnog Devina Townsenda i norveškog benda Leprous u Budimpešti, jer obožavam i njega i njih, a evo upravo dok kucam ovaj intervju slušam, poslije dosta vremena, bend Caligula’s Horse. Ali koristim priliku da ljubiteljima zvuka preporučim i nešto iz domaće kuhinje: sjajnog, sjajnog Davida Maxima Mićića, bilo koji album, pogotovo posljednji: ‘Bilo IV’.”

Uz glazbenu karijeru paralelno ste izgradili i onu književnu, a uz to ste i urednik „Dylan Doga” u izdanju Veselog Četvrtka. Koje biste knjige i stripove izdvojili kao favorite posljednjih nekoliko godina?

“Ovdje neka preporuka ide prema svježim stvarima: novim romanima mojih prijatelja Marka Tomaša i Filipa Grujića, te poeziji Selme Asotić i Ognjenke Lakićević. Što se Dylana tiče, nedavno smo objavili jednu istinski vrijednu antologiju, koja je naše idejno čedo: riječ je o odabranim Sklavijevim pričama o smrti i Smrti, propraćenim esejima i analitičkim tekstovima. Radujem se i Fibrinom luksuznom izdanju ‘Spaghetti brothersa’, isto jednom kapitalnom izdavačkom poduhvatu, to ću vrlo rado udomiti.”

Što publika može očekivati od zagrebačkog koncerta?

“Ta se namjera rodila tik po onom nemilom ishodu dogovora da nastupimo, zajedno sa sjajnim kolegama, na AntiValentinovu. Nama se tijekom ova dva desetljeća svega nekoliko puta dogodilo da otkažemo svirku, to uradimo samo kad zaista, zaista ne može drugačije, a pred taj nastup razbolilo se nekoliko članova benda i nismo htjeli ljudima priuštiti nekakvu krnju verziju showa. Odmah smo odlučili da čim prije to nadoknadimo cjelovečernjim koncertom, i premda je iz raznih razloga potrajalo dok smo se organizirali – evo nas, napokon. Bit će to najmanje dva sata svirke u punom sastavu, a na repertoaru će se, osim aktualnog albuma, naći i odabrane stare pjesme, ukratko jedna lijepa ilustracija prijeđenog puta. Radujemo se posebno tome što će tu biti i naš drug Phillie, koji je oduvijek bio dobri duh scene. Jedva čekamo!”

Ulaznice po cijeni od 10 € u prodaji su na eventim.hr i svim prodajnim mjestima Eventima.

Foto: Marko Obradović Edge