U posljednje vrijeme česta je opaska Hollywoodu da ne producira nove, originalne stvari, već da samo štanca remakeove, prequele, sequele i nastavke provjerenih franšiza koje se uspinju do dekalogija, čime kao da utvrđuje sam sebe i na taj način mitologizira vlastito stvaralaštvo. Hollywood polako gubi utemeljenje da se naziva tvornicom snova, ali čak i ne zato jer se ne trudi osmisliti nove svjetove i likove, već zato što pri tome igra previše na sigurno pritom okrnjivši nove filmove za sve ono što je njihove starije predloške učinilo toliko popularnim.
Da to ne mora nužno biti tako podsjetio nas je “Wonka”, nedavno izašao film redatelja Paul Kinga koji iza sebe već ima uspješnice “Medvjedića Paddingtona”. Ostao je i sad King u domeni obiteljskog filma, ovoga puta ispričavši priču mladog Willyja Wonke (dakle radi se o prequelu filma “Charlie i tvornica čokolade”) kako pokušava ostvariti svoj san – otvoriti trgovinu čokolade u ulici svjetski poznatoj po najboljim čokoladnim trgovinama. S obzirom na to da proizvodi izvanredno ukusnu čokoladu ne bi mu trebao biti problem naći svoje mjesto pod suncem, no ostali čokalateri ne gledaju blagonaklono na novog uljeza koji bi im mogao ugroziti monopol. Pred Wonku, naučenog da vjeruje u dobrotu ljudi, postavljaju se brojne prepreke koje mora preći ako želi uspjeti u jedinoj stvari koju je ikada htio raditi.
Bit ću iznenađen ako “Wonka” ne pokupi barem nominaciju za Oscara za scenografiju ili kostimografiju, ako već ne za glazbu. Grad u koji Wonka stiže izmaštano je sjecište europskih metropola, a ponajviše podsjeća na London na prijelazu iz devetnaesto u dvadeseto stoljeće. Briga kojom su satkani eksterijeri, a i interijeri, (od izabranih lokaliteta i izrađenih setova do načina na koji su snimani) jest ogledni primjer za svakoga tko želi učiniti filmske krajolike živopisnima. Posebno čaroban je prikaz Wonkine trgovine na dan otvaranja u kojoj odlična scenografija sva bliješti u bojama. Dok gledamo kako Wonka skače i pleše po moru slatkiša, imamo osjećaj kao da smo upravo ušli u san. Ali ono što doista oživljava filmske kulise jest prekrasna kostimografija, s velikom pažnjom za detalje koji zajedno nerazdvojivo tvore vrlo šarmantno mjesto radnje.
Ipak, badava svi ti kostimi ako glumci u njima nisu uvjerljivi. Wonka s tim nema problema jer se okupila prilično impresivna glumačka postava. Lik mladog Wonke tumači Timothée Chalamet koji se posljednjih godina probio među najveće glumačke zvijezde (trenutno čekamo njegov novi nastavak “Dine”). Da je odličan glumac već smo znali, ali ne i da uz to i zna dobro pjevati. Već ga u prvoj sceni vidimo kako se uspinje po jarbolu i pjeva ususret obećanom gradu u kojem se nada naći sreću, a ništa manje rasplesan nije ni u kasnijim scenama. U sporednim ulogama ističu se odlična Olivia Colman i Hugh Grant koji je odradio vrlo dobar posao, unatoč tome što je rekao da nije uživao u snimanju. Naime, kako bi se smanjio na razinu Oompe-Loompe, morao je nositi posebno odijelo koje je hvatalo njegove pokrete, a koje je zbog neudobnosti usporedio s krunom od trnja. Tu je i Rowan Atkinson kao zabludjeli svećenik koji nasmijava već samom svojom pojavom.
“Wonka” definitivno spada u žanr mjuzikala, koji mi inače nije naročito privlačan, samo što ovdje u nijednom trenutku nisam imao osjećaj da me pjevanje i ples umara. Razmišljao sam neko vrijeme zašto je to tako, a onda sam shvatio da u većini mjuzikala koje sam gledao pjesma na određen način zamrzava radnju, tj. zaustavlja protok vremena u svijetu filma, što postane pomalo zamorno pogotovo ako pjesme i koreografija nisu previše pamtljive. Za razliku od toga, u “Wonki” glazba služi za posve suprotnu svrhu. Ona se koristi za ubrzavanje radnje, moglo bi se reći i njeno prepričavanje (recimo pri prikazu Wonkina poduhvata ilegalne prodaje čokolade) ili uspostavljanja odnosa među likovima (kada upoznajemo bijedno stanje dužničkih robova u pansionu). Ne treba uopće reći da su i pjesme same po sebi odlične. Kroz glazbu se dakle daje poveća ekspozicija, ali bez štete za pacing filma. Čudno je zapravo da film traje samo 117 minuta, kada se pogleda koliko je radnje u njemu sabijeno i to bez da se to osjeti.
Ranije sam spomenuo da se Wonka mora suočiti s nizom prepreka, ali to možda zvuči nevinije nego što je zaista slučaj. Zapravo, ispod sveg blještavila, šarenila i zaraznih pjesama, leži jedan veoma tmuran svijet u kojem negativci neće prezati od toga da potruju Wonkine kupce, a njega raznesu ili utope. Njihova motivacija u tom smislu nije šašava kako bi se moglo očekivati u obiteljskom filmu. Naime, tri najveća trgovca tajno dogovaraju cijene čokolade kako bi kontrolirali ulazak na tržište potencijalnim konkurentima (što je zabranjena, ali ipak česta praksa i u stvarnosti), a isto tako podmićivanjem osiguravaju da policija radi u njihovu korist. Kada se uzme u obzir da oni sami sebe nazivaju čoko-kartelom, a čokolada proizvodi razne učinke (npr. da ljudi polete nakon što je pojedu) postaje vrlo očita aluzija na čokoladu kao drogu, iako nije jasno dokle ta usporedba ide s obzirom na to da se na čokoladu i njene učinke gleda posve pozitivno.
U svakom slučaju, vrlo je efektno i zabavno to sučeljavanje svjetova. Najprije nas film uvodi u bezvremenski, sanjivi grad, a u drugom trenutku zla upraviteljica hostela spominje partijanje na Ibizi. U kasnijoj urnebesnoj sceni žirafe harače po crkvi, a Rowan Atkinson kao svećenik dodaje ozbiljnost situaciji kada se pita zašto se prodao za trideset dukata (za toliku je svotu Juda izdao Isusa). Takvo igranje filma sa magičnim i prozaičnim, duhovitim i ozbiljnim, ne proizvodi samo humorističan efekt, nego i čini film da funkcionira na dvije razine, pri čemu njegova slojevitost stvara ugodno iskustvo kako za djecu, tako i za odrasle. Kako je ta duhovitost sasvim ugrađena u kontradiktornost svijeta i njegove likove, onda i humor kao takav predstavlja njegov spontani produžetak. Katkad šale uspiju, katkad ne, ali se u svakom slučaju čine prirodne, a ne usiljene ili isforsirane u smislu njihove „dostave“. Sve u svemu, balansiranje između te dvije stvari nije uopće lak zadatak, ali Wonka uspijeva postići humor koji ne prelazi u karikaturu i ozbiljnost koja se zauzdava ispod vesele površine.
“Wonka” je jedan od onih filmova koji je vrlo lako mogao otići po krivu, ali zahvaljujući dobrim izborom glumaca, kvalitetnom redateljskom palicom i najvažnije: voljom, završni rezultat je ispao odličan. Naravno, da se razumijemo, nije tu riječ o nekakvom remek-djelu, ali niti to svaki film može biti, niti je “Wonka” na to ciljao. Film posjeduje jednu drugu hvalevrijednu osobinu, a to je da točno zna što je – obiteljska zabava i to u onom punom smislu, a ne da djeca uživaju dok roditelji ne znaju što će od dosade.
Filmska 2023. nije bila osobito bogata kvalitetom, pa dobro dođe zatvoriti godinu s nešto veselijim i boljim filmom, u nadi da će se u 2024. naći više zanimljivih naslova. Bilo bi lijepo kada bi se kreativna energija skupljena u ovom filmu mogla usmjeriti i na nove, originalne projekte.
Foto:
(recenzija izvorno objavljena na portalu Perun.hr)
