“Anatomija pada” jedan je od hvaljenijih filmova ove godine te je već pokupio brojne nagrade, među kojima su nagrade za najbolji scenarij i najbolji strani film na Golden Globe Awards te nagrada za najbolji film na Europskim filmskim nagradama. Zanimljivo je spomenuti da je unatoč brojnim pohvalama kritičara i komercijalnom uspjehu, Francuska na Oscara odlučila poslati drugi film – “The Taste of Things”. Hoće li se to pokazati kao ispravan odabir, ostaje vidjeti. U svakom slučaju, teško da bi pogriješili i s “Anatomijom pada” jer se stvarno radi o odličnom filmu.
Sam naslov može se shvatiti dvojako: s jedne se strane tijekom istrage kirurški precizno analizira fizički pad Samuela s prozora, a s druge strane to vuče za sobom i seciranje propadanja braka Samuela i Sandre, koja postaje glavna osumnjičena. Tada se podiže optužnica protiv Sandre, koja mora dokazati svoju nevinost pred sudom, a film ponire u pravnu dramu punu tenzija, vrlo živo režiranu, pa se nešto duže trajanje filma niti ne primijeti. Interesantno je da se tijekom sudskog procesa minimalizirao broj flashbackova, nešto je duži tek onaj koji prikazuje svađu Samuela i Sandre, a i on završava nedorečeno, sa zvučnim zapisom opet sklonog interpretaciji, tako da smo čitavo vrijeme kao gledatelji suočeni s nepouzdanošću iskaza. Na taj nas se način stavlja u istu poziciju kao i porotnike koji od početka slušaju priče tužitelja i branitelja, neke više ili manje uvjerljive, ali na kraju opet samo priče jer osuđujućih dokaza nema, tek niz indicija.
Taj aspekt pričanja priča potencira se odmah na početku kada pratimo razgovor Sandre, inače renomirane književnice, i studentice koja ju je došla intervjuirati. Sandrine knjige često uključuju autobiografske elemente, pa je studenticu zanimalo kako se u njezinom pisanju isprepliće stvarni život i izmišljanje. Tijekom intervjua studentica kaže: „Da biste počeli izmišljati prvo vam treba nešto stvarno,“ pri čemu ona drži kako postoji jasna razdioba između književne fikcije i stvarnog svijeta. Sandra na tu podjelu gleda složenije, u smislu da praktički briše njene jasne granice i posljedično smješta i stvarnost u domenu fikcije.
O čemu se tu radi? Svako iskustvo je u neku ruku analogno, postavljeno u odnos s nečim usporedivim, a te analogije su same po sebi narativi. Narativi se pak konstruiraju iz iskustva, čega je studentica svjesna, ali pritom zaboravlja da je riječ o zatvorenoj petlji jer su sama iskustva proizvod narativa. Iz toga proizlazi da mi nikad ne reagiramo na ono što se stvarno događa, već na ono što mislimo da se događa. Ipak, jednom kada smo svjesni da ne želimo ta iskustva, ili te narative, teško je prestati guliti slojeve sve do trenutka kad ne ostane više ništa za izguliti. Tada vidimo da nema nikoga tko drže konce u sjeni, nego samo mi sami, ali to ne znači da imamo kontrolu, niti to što vidimo konce da ih možemo otpetljati. Posebno zato jer to otpetljavanje dolazi s novim nizom narativa. Čini se da Sandra vjeruje da se pitanje doživljaja stvarnosti tiče priče u koju smo odlučili vjerovati.
I ima li boljeg načina da se ta slojevitost prokaže nego u sudnici gdje svaka strana nastoji vlastite priče pokazati kao stvarne? Ironično, upravo u tom sučeljavanju dviju istina, one u kojoj je Samuel počinio samoubojstvo, i one u kojoj ga je Sandra bacila niz prozor, obje naposlijetku potkopavaju jedna drugu. Njihov legitimitet tada ne proizlazi iz istine, nego odluke. A tko onda polaže pravo na odluku nego onaj koji posjeduje moć, u ovom slučaju sudstvo?
Upravo se na to osvrnula redateljica Justine Triet u jednom intervjuu: „Kad sam bila mlađa, mislila sam da je to mjesto, sudnica, mjesto gdje istine iziđu na vidjelo. Kad sam odrasla, shvatila sam da je to mjesto za fikciju i mjesto gdje se te dvije fikcije bore: fikcija tužitelja i fikcija branitelja.“
Fikcije su u ovom slučaju priče o Sandri, način na koji je ona prikazana. Čovjek se općenito može promatrati kao biće priča, odnosno da kroji svoj identitet pomoću priče koju o sebi priča. Moglo bi se stoga reći da mi izmišljamo sami sebe. No isto tako, izmišljamo i druge jer uvijek postoji raskorak između onoga kakva je osoba i kakvom je mi doživljavamo. Zbog toga niti tužitelj niti branitelj neće prikazati Sandru kakva jest, već tek jedan njen dio preko kojega će porotnici (a i mi) dati sud kakva je osoba i je li mogla ubiti muža.
U tom kontekstu tužitelj nastoji, poput studentice, povezati Sandru s likovima u njenim romanima koji su temeljeni na njenom životu te vadi citat gdje junakinja mašta kako bi bilo ubiti muža. Takve optužbe se možda čine smiješne za jedan ozbiljan sud, ali uistinu je svašta moguće u porotnom suđenju. Osim toga, ta scena uvelike podsjeća na poznato suđenje Flaubertu zbog knjige Gospođa Bovary gdje mu se sudilo zbog poticanja na nemoralnost i opscenost. Glavni je argument bio upravo taj da su misli Emme Bovary istovjetne Flaubertovim, na što je on trebao dokazivati da postoji razlika između stavova autora i stavova likova.
Tužitelj tako nastoji poopćiti izolirane fragmente i na silu ih skrpati u jedinstvenu priču o Sandri, dok je za nju istina nešto što vrijedi samo u određeno vrijeme i unutar određenih odnosa. Ona cijelo vrijeme nastoji pokazati da je istina stvar trenutka i kako bi, da je tužitelj odlučio uzeti neki drugi fragment, koji ne odgovara njegovom narativu, ona bila prikazana u posve drugom svjetlu. Sa svim tim na umu, vrlo je značajan razgovor državne službenice i slijepog Daniela, Sandrinog sina, koji zaključuje da je svaka odluka nužno izmišljanje, što postaje tim zanimljivije jer je on jedini svjedok u čitavom slučaju.
Moglo bi se tu još štošta reći na pitanje istine, (ne)pouzdanosti, morala i sl., ali pitanja koja film otvara mnogo su brojnija od onoga što se može ovdje obuhvatiti. Izdvojio bih samo još jedan element koji naglašava tu igru fikcije i zbilje, a to je da Sandru Voyter glumi Sandra Hüller, a Samuela Maleskog glumi Samuel Theis, dok svi ostali likovi imaju različita imena od glumaca koji ih igraju.
Ali film ne čini samo priča, nego način i na koji je prikazana, pa bi se bio red osvrnuti i na taj drugi aspekt filma koji je također u najmanju ruku odlično realiziran. U nekim prijašnjim recenzijama osvrtao sam se na filmove koji su nastojali vjerno dočarati ili svakodnevicu ili ljudske emocije, pa u tome nisu uspijevali, no “Anatomiji pada” to itekako polazi za rukom. Ljudski odnosi su gotovo dokumentarno zahvaćeni, bez ikakve pompe ili karikiranih suza. I ne samo to, čak i sudski proces koji je glavni dio filma, napetost gradi dubinskom karakterizacijom likova i njihovih veza, umjesto da se oslanja na jeftine preokrete. Kao da gledamo isječak iz života, u svoj svojoj običnosti, kako patnji, tako i sreći. I tko bi rekao da je potrebno samo 6 milijuna eura (koliko je iznosio budžet) da se dočara svakodnevica? Pa rekao bih svima osim nekim uhodanim filmašima kojima nikakvi novci ne mogu pomoći da se sjete kako je to život izgledao prije slave i novca.
Sandra Hüller, koja je ove godine i snimila fantastičnu “Zonu interesa”, briljira u ulozi. Ne bi bilo pošteno reći da nosi film, jer je svatko pružio odličnu performansu, no ona je potpuno srasla sa svojim likom, kao najveći metodički glumci. Taj proces identifikacije vjerojatno joj je olakšalo, kao što sam već rekao, da lik stvarno jest skrojen po njoj – i po imenu, i po porijeklu, a vjerojatno i po drugim detaljima koji su mi možda promakli. Samuel Theis se živ pojavljuje u tek par scena, te iako razumijem zašto je Triet nastojala što više smanjiti retrospekciju, ostaje žal što ga nismo imali priliku više gledati na ekranu. I čast svim ljudskim glumcima, ali pogled mi je ipak najviše skretao prema Messiju, škotskom ovčaru koji zaslužio barem nekakvu slasnu kost, ako slučajno ne postoji nagrada za pseće izvedbe.
“Anatomija pada” je, što bi se reklo, došla tiho i ušla u legendu. Riječ o vrlo slojevitom filmu koji ruši one stereotipe o europskim filmovima kao pretjerano razvučenim i „umjetničkim“. Isto je velika pohvala što film ne gubi na vrijednosti jednom kad saznamo kraj, unatoč tome što se baš bazira na neizvjesnosti, pa se može vrlo lako pogledati ponovno. Drugo gledanje možda i kvalitetnije dopusti da se fokusiramo na slojevitost tema koje se zahvaćaju u filmu jer više nismo opterećeni predviđanjima o raspletu. Ali ako niste jedni od onih koji više puta gledaju filmove, i jedno gledanje će vam biti dovoljno da vidite zašto je film pobrao silne lovorike.
Foto: Mk2 Films
(recenzija izvorno objavljena na portalu Perun.hr)
