RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca: “Kao zao kor” – odličan album unatoč nedostacima
28. veljače 2024.
Zvonko Slišurić (83 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca: “Kao zao kor” – odličan album unatoč nedostacima

Po informacijama koje upih u sat vremena po društvenim mrežama mogu samo zaključiti kako je ovo albumčina par exelance, nešto najbolje u posljednje vrijeme. No, je li baš tako?

Odmah da demistificiram svoju sumnju, definitivno je odličan album unatoč svojim nedostacima. A hoću li krenuti s hvaljenjem ili kritikom? To me već nekoliko dana muči, pa šetajući gradom u sitne sate kad nema niti jednog suvislog sugovornika, primoran sam pričati sa samim sobom. A ono drugo “ja”, često je prizemljenije no što sam u radno doba. Tako dolazim do zaključka da su dobro i manje dobro isprepleteni u jedinstveni izričaj koji odista dugo nismo čuli. Ako je Katanec dao naslutiti s prvim albumom “Jada jada” svoj potencijal, s ovim albumom je narastao, ali još ima puno prostora za razvoj ima.

Prvo ono dobro (zapravo fantastično) je njegov bend, uigrana svirka, maštovitost i siguran odmak od običnog kopiranja svojih uzora. Nekoliko nevjerojatnih iskoraka u nepoznato (sviraj pa ćemo vidjeti…) toliko je moćno da se zapitaš… U kojem svijetu živi ta ekipa? Iako je Denis glavni autor, bez ovakvog benda možda bi bio u ladici (opaljenog) Mancea. Ni sam ne mogu naći riječi koliko svježine i maštovitosti ovaj album posjeduje. Ma dečki – bravo.

Ono što mi se nije svidjelo (ali to nije negativna kritika) bio je nedostatak vokalne sigurnosti, ta nemalo puta sam čuo, a i sam pao na tu foru, kako je Denisov glas gotovo iritirajući. No, sad je daleko sigurniji. Je li to zasluga negativnih kritika ili jednostavno uporan rad, to ne znam. Ne zna ni Denis, garant. Ali da je postao još sigurniji u sebe, to se itekako čuje. Bend ga beskompromisno prati, pljuju po svemu, žešći su u tome od Denisovih tekstova.

E sad… osvrnimo se na tekstove. Mistika ili nesnalaženje? Umjetnost u kojoj će ljubitelji benda pronaći bit ili pjesme napisane uz litru žestoke kapljice, pa što ispadne? Upravo te rime na trenutke imaju smisla, no u većini slučaja nisu tekstovi kojima se može poistovjetiti čak ni manjina. Veći dio tekstova je previše apstraktan da bi cijeli projekt dobio zasluženu pažnju šire publike. Možda će Denis reći da ga zbog toga zaboli neka stvar, no glazba se radi i za publiku. A bend ima potencijala za velike stvari i za veću publiku. Hoće li se Denis u budućnosti držati svoje “zone sigurnosti”, to ovisi o njemu. Ali kako sada čujem, glazbenik je koji raste i samo mu treba jedan korak da promijeni naš “mokro svijet”.

Još jedan savjet, da ne bude kritika, na ovom albumu se itekako osjeća napredak u aranžmanima, glavni dio – refren. Još malo poraditi na tome, ubaciti “bridge” i možda još koju neočekivanu sitnicu i graditi budućnost na tomu. A to se osjeća kao da je to vrlo moguća opcija. Sound postoji, vrlo moćan, bezobrazan, beskopromisan, a i nadasve maštovit. Niti jedna stvar ne zvuči kao da je nastala tek da popunjava minutažu i formu.

Nikad do sada nisam čuo neki bend koji usprkos svojim manama napravi nešto tako dobro. Možda nije dobra usporedba, ali kad si zaljubljen, sve mane partnera postaju vrline. Nisam zaljubljen niti u Denisa niti u njegov kolektiv, pa je ovo prvi slučaj da se tako osjećam. Bend toliko dobro svira, aranžmanska rješenja su sjajna, pa svi nedostaci padaju u vodu. Uspoređujući s mnogo razvikanijim “The Voice / Supertalent” hibridima, savršenim (i svršenim) vokalima, besprijekornim aranžmanima, a isto tako produkcijom, svi se mogu sakriti iza krhkog tijela Denisa Kataneca i svirke njegove Klinike.

Još jednom, bravo dečki. Rastite, razvijajte se, samo nemojte odustati. A to nije lako. A tko je rekao da će biti lako? A peticu rezerviram za sljedeći album. Možete još bolje.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5