RECENZIJA: Psihomodo pop: “Vjerujem u čuda” – ne trebaju im čuda da bi održali svoj status
10. travnja 2024.
Boris Abramović (281 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Psihomodo pop: “Vjerujem u čuda” – ne trebaju im čuda da bi održali svoj status

Već prvi taktovi uvodne pjesme novog albuma Psihomodo popa “Vjerujem u čuda”, “Dižeš me”, daju nam popriličnu sliku onoga što nas čeka na njihovom novom, poprilično kratkom albumu (nešto manje od pola sata trajanja).

“Dižeš me” , koja je i prvi najavni singl albuma zvuči kao Psihomodo pop iz najboljih dana, moćno, žestoko, i nekako mi je zazvučala kao odlično snimljeni prvi demo nekog mladog benda. Vjerojatno je to ‘uzrokovano’ odličnom produkcijom albuma od strane Srđana Sekulovića Skansija koji je odradio odličan posao, a vjerojatno je i to da su Psihomodovci već ‘stari’ provjereni majstori zanata koji uvijek znaju kako zazvučati svježe.

Psihomodo pop slavi četrdeset godina postojanja benda i stvarno je lijepo da se jedna velika okrugla obljetnica proslavi objavljivanjem novog albuma.

“Vjerujem u čuda” možda i nije ponajbolje ostvarenje Psihomodo popa, ali svakako je album koji može održati status ovog velikog benda, a ovome bendu stvarno ne trebaju čuda da bi ostao na svojoj visokoj razini. Uvijek sam imao pomalo podvojeno mišljenje o njima, neke stvari sam obožavao, neke su mi smetale, nekad su me njihovi rifovi oduševljavali, a nekad su me neke njihove ‘navučene’ tekstualne rime živcirale, obožavao sam Gopca kad je bio, ili kad je barem pokušavao biti ozbiljan, a nisam ‘pušio’ obraćanje ‘dragoj naciji’, ali svjestan sam bio da je to dio njegovog velikog šarma i da nije takav sve to ne bi bilo isto. U konačnici oni su za mene uvijek bili jedan veliki bend, možda i zato što smo nekako generacijski odrastali. I upravo zato ću ako ugrabim negdje priliku otići na koncert Psihomodo popa koji će na turneji proslaviti svojih prvih četrdeset godina karijere i po tko zna koji put ću uživati u njihovom nastupu.

Njihove rifove i ritmove svi znamo, nisu ih oni izmislili, ali su ih oni genijalno prilagodili onome što rade i već tolike godine njima oduševljavaju tolike ljude. Ima tu nepatvorenog rokenrola, ima tu punka, ima tu glama, bluesa, soula i svega ostalog što rocku nije strano.

A što se tiče albuma “Vjerujem u čuda” neću ga secirati pjesmu po pjesmu, na njemu ćete naći sve ono što ste uvijek mogli očekivati od Psihomodo popa, dobru žestoku svirku i raspon tekstova od ozbiljnih do popriličnih zajebancija, ali možda je najpoštenije reći da ako bi na koncertima obljetničke turneje odsvirali kompletan album “Vjerujem u čuda” i dodali mu naravno neke od ponajvećih hitova koje su izbacili u ovih četrdesetak godina, nitko ne bio trebao biti nezadovoljan, štoviše, ovaj album se na najbolji način uklapa u kompletnu sliku Psihomodo popa.

Za sada su izbacili samo jedan singl/video s albuma, ali vjerojatno svaka stvar na ovome albumu može biti singl, a nekada se znalo govoriti “album ti vrijedi onoliko koliko možeš singlova izvući iz njega“. Onda su tu stvari s ovim albumom poprilično jasne. A ako ih dočekate negdje u svome gradu na turneji, ni slučajno ih ne propustite, Psihomodo pop uživo nikada nije razočarao.

KOLUMNA: Najbolje pesme jugoslovenskog alternativnog roka (1983. – 1991.) (3/12) – Psihomodo pop – “(Nema nje) Zauvijek” ili “Zauvijek (Nema nje)”

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5