Nakon nastupa na Šalati uvjeren sam da je Baby Lasagna zamiješao beton za nove temelje glazbene industrije, a pokazuje sklonosti transformacije vođene principom glazbene znatiželjnosti.
Rujanski Vakula nije naklonjen Baby Lasagni. Trodnevni maraton otjerao je najtoplije nam ljeto dosad. Tri koncerta na zagrebačkoj Šalati rasprodana su u nekoliko minuta svega tjedan nakon “kad smo igrali dobro, ali zajebo nas sudija” Eurovizije. Drugoplasirani po žiriju, prvi kod publike, ujedno je i miljenik nacije otkako je na Dori od rezerve došao do pohoda na Europu u svega tri mjeseca. Volimo hrvatsko, pa tako nije bilo sumnje da će uspjeh u šoubiznisu napraviti konverziju u publiku. Tri dana, tri koncerta, šest gostiju. Nećemo se služiti lijenim PR-ovskim klišejima: trijumf, senzacija, spektakl, nego samo reći: it’s showtime.
Karlovački rock trio EoT stari su bendovski kumpanjoni Marka Purišića iz prošlog glazbenog života nezaboravljeni i u trenucima suludog uspjeha: s nedavno objavljenim trećim studijskim albumom “Novo normalno” EoT je definirao svoj silovit i eksplozivan zvuk nepravedno zanemaren na teritoriju domaće glazbe. S ozbiljnim repertoarom iza sebe, bend čine brat i sestra Boris i Maja Kolarić kao autori pjesama i vokali, te Goran Glavač, vrsni samouki bubnjar; ekipa s osjećajem za psihologiju običnoga čovjeka u žrvnju shizofrene sadašnjice. Iako se publika Šalate tek trebala konačno okupiti za lice večeri, EoT su pred barem tisuću ljudi pod kišom kanalizirali adrenalina za skakanje i headbenganje uz svoje pak uzvanike Krešu (iz benda Tight Grips) i staroškolskog repera Fenkstu, gostiju u recentnim pjesmama s aktualnog izdanja. „Dugi prsti sudbine“ jedna je od najslojevitijih pjesama domaćeg rocka posljednjih godina grandiozne zvučne teksture, a koja se tematski približava Lasagninom prvom hitu. Usvirani i srčani, u nešto više od pola sata pokazali su da im dobro stoji velika pozornica, a EoT zaslužuje istu na samostalnim koncertima. Listen up, 20. rujna najavljuju novi EP!
IDEM je apsolutni favorit alternativne scene 2023. godine, žanrovski potpuno otklonjen od popish-EDM-a Baby Lasagne i punk rocka EoT-a sa svojim feelgood indie pop-punkom prvijenca “POYY”. IDEM jednoglasno osvježuje scenu zvučnim đuvečom smiksanim od nasljeđa ranih 2000-ih, spojem pop punka, indie popa, i punk rocka. Pjesme svakodnevice protežu se od veselog i razigranog do introspektivnog, dok tekstovi obrađuju teme izoliranosti, identitetskih kriza i egzistencijalne borbe, gdje se pak IDEM kao kantautor približava Lasagni. A da je autentičan (koliko god se grozim termina), ilustrira subotnja publika Šalate koja nije njegova, a kojoj opet lako preslikava svoj potpisni i zarazni smijeh razvučen preko lica. Nije tako ni čudno da ga je Lasagna na svom pak nastupu u zahvali nazvao svojim najdražim imenom s glazbene scene.
A onda: glavno jelo. Lasagna. Dok je gostima kiša bila kulisa, kao i prethodnih je večeri poštedila domaćina. Čak mu je prosijana kišica na uvodnim minutama “Hyporcriticala” i “IG Boyja” pod svjetlima scenske produkcije bila titravi ukras nad skakutavim najlonskim i gumenim kapuljačama šarenih kabanica. U brojkama – najvećoj samostalnoj proslavi pjesama koje tek trebaju biti objedinjene albumom početkom 2025. Izvedbene kreativce poslovično obilježi jedno djelo, naslov na kojem grade uspjeh, da bi s odmakom postao teret velike sjene na ono iza. Kod Elementala ćete tako uvijek čuti publiku da traži „Romantiku“, kod Dubioze „Blam“, kod Leta 3 „Mamu ŠČ“, „Apokalipso“ od Rundeka ili „Ni da ni ne“ od K3P-a. Kod najbolje plasiranog nam kandidata na Euroviziji je to, jasno, „Rim Tim Tagi Dim“ – uspješna na radiju, streamingu, televiziji, a onda i u marketingu domaćih korporacija koje su svoje prikolice prikvačile na njegove onomatopeične kuke. Mjesecima neizbježan hit sinonim je za autora, ali potpuno mu autorska setlista sugerira da je etiketu zvučnog stila teško zalijepiti, a ne treba se bojati da je Lasagna „Rim Tim Tagi Dim“ niti da je one-hit-wonder.
Žanrovska igra možda se najbliže opisati i opasati industrial popom. Ukratko, ništa što ćete dobiti na domaćoj sceni. A publici je to evidentno potrebna svježina jer samo je pet singlova vani, a zborno se već pjeva cijeli album radnog naslova “Demons and Mosquitoes”. Frenetičnu „Dopamine“ (za koju mi samo nije jasno kako je roditelji objašnjavaju onoj djeci dovedenoj na koncert zbog eurovizijskog hita, a u kojoj mantra „Can I get my ectasay, can I get my ketamine, can I get my dopamine“), feelgood, ali lirsku depricu „Stress“ u maniri 21 Pilotsa (gdje Šalatu obasjaju bljeskalice mobitela kao simulacije nekadašnjih simbola publike – upaljača), latin techno-pop „Baila“ osnaženu s trupom riječkih plesačica.
Lasagnini se tekstovi znaju zbog snimaka na YouTubeu i društvenim mrežama, a one se silovito raspršuju digitalijama zbog toga jer je više od ovogodišnje pobjedničke pjesme Dore. Jedna pjesma ne može činiti publiku; šire se zbog supstance u njegovu opusu. Jest da zasad ima samo trinaest pjesama, ali ‘primaju se’ jer su autobiografske, poistovjetive (uglavnom se tematizira tjeskobu, unutarnju blokadu, emocionalnu paralizu i strah). No kad i pjeva o emotivnim previranjima ili izazovima mladog čovjeka u digitalno doba, kaleidoskop ritmičkih obrazaca sve ih okreće na partijanu – konceptualno blisko zadnjem albumu Lady Gage “Chromatica”. Do zadnjih redova prodorni basevi tresu mehaničkim udarcima, bubnjevi vođeni energijom punk-rocka isporučuju precizne i oštre tonove, protkane u pulsirajuću kaleidoskopsku čipku zvukova syntha. Bend je uigran. Kako bi kiša uopće mogla prodrijeti kroz barijeru takve vibracije?
Nije to spontano sklepan scenski aranžman. Prije negoli je bio Lasagna, bio je Marko Purišić Pure kako ga od milja s pozornice zovu EoT i Fenksta – tekstopisac brojnih Manntrinih pjesama (s kojima je kao gitarist prošao Europu i bio i na Dori 2019.). Tekstopisac je i prošlogodišnjeg albuma na prvom mjestu glazbenih ljestvica u Njemačkoj gothic rock/industrial benda Mono INC. Ali, ni to nije sve, Mono INC-ov basist i bekvokal je Markov mlađi brat Martin (Val Perun u njemačkom bendu), pridružen član njegova benda koji na ovoj turneji naslova “Meow Back” pokazuje rezultat dugogodišnjeg rada. Ono što je na Šalati bilo posebno važno vidjeti jest da bend Lasagni ne služi kao podloga, nego su doista – skupina. Ravnopravni članovi, ravnopravnog atribuiranja zasluga, instrumentalisti koji nisu u sjeni frontmena-vokala. Publika voli toplu obiteljsku priču, voli iskrenost. A publika tri dana Šalate lako je mogla napuniti Arenu za prvi samostalni nastup u Zagrebu, no kako je i PR tim rekao, Arena bi trebala biti kruna karijere, nešto što se gradi postepeno. Osobno mislim da je to mudro i zato što za arenski nastup Lasagna treba odraditi još puno albuma za koncertnu potvrdnu dugovječnosti, a ne nastupiti kao senzacija u pop kulturi.
Lasaga je time popkulturni dokaz da ponekad ono najneočekivanije biva najbliže srcima publike. Jasne formule nema, ali postoji jednadžba prijemčljivosti s iskrenošću kao konstantom i skromnošću za koeficijent. Ne želim hvaliti previše da ne ureknem budućnost, ali trenutno je takva postavka. Fenomen zvan Baby Lasagna je tihi lom u tkivu kalkulirane glazbene industrije prepune smiješnih, ali dobro podmazanih tzv. industry plantova usiljenih, neuvjerljivih i antipatičnih karaktera. Takva imena u službi premreženih ubirača vrhnja završavaju na kantunima jadranskih ulica između McDonald’sa i Studenca nakon što ni popisima gostiju u malim koncertnim dvoranama ne uspiju napuniti prostore. IG boy zato ne treba nikome lizati dupe, dugovati svojih petnaest minuta slave i plesati kako sviraju pozadinski igrači okoštali u lukrativnim devedesetima – njega nitko nije doveo ni stvorio. Princip ‘uradi sam’ i sami znamo najčešće ne prolazi dobro, ali njegov nacrt zasigurno nije planirao biti europskom senzacijom i kanalizirao je sebe onakvim kakav jest, u tekstu, glazbi i popartističkom pastišu od vizualnog identiteta.
Godina 2024. je godina mačke i to ne po istočnjačkim horoskopima nego po Lasagni. Od prvog javljanja na Instagramu kad je ušao u konkurenciju za Doru s mačkom Gertrudom na ramenu dok mu zalizuje kosu preko jednookog Stipe u „Rim Tim Tagi Dim“ – fikcijskoj pripovijesti iseljenika koju mnogi naši mladi pjevaju po Irskoj i Njemačkoj, mercha s likovima svoje tri mačke, brendirao se kroz taj simbol. Motiv je sladak, kulturološki rasprostranjen i time marketinški uspješan, čemu je dokaz vojska klinaca, mladih, ali i starijih na tri dana iznad centra Zagreba. Svoj je imidž učvrstio i kod glazbenika (pogotovo muških) rijetko pridanom pažnjom modnoj komunikaciji: industrial ethno ne samo da ga je učinio fotogeničnijim za kameru i brendiranijim kod publike, nego je posljedično revitalizirao simbol pomalo zaboravljene hrvatske kulture. Čovjek je uskrsnuo čipke maknute iz tradicionalnog kućnog uređenja početkom ovog milenija zbog modernizacije, kao i sveopće nam iritacije kod brisanja prašine filigranskih uzoraka s namještaja. Čipka je tako izvučena iz ormara, kredenaca i podruma i redovito je ukras hodočasnika njegovih nanizanih koncerata, od Jadrana do Baltika.
Konci su ponovno na vidljivom mjestu, ali vjeru u dugovječnost Baby Lasagne kao projekta i Marka Purišića kao njegova kreatora daje naslutiti upravo činjenica da on vuče konce, a nije industrijska marioneta. U što će se razviti, nezahvalno je predviđati prema prvom albumu jer on nudi barem trinaest smjerova, ali nakon nastupa na Šalati uvjeren sam da je Baby Lasagna zamiješao beton za nove temelje glazbene industrije, a pokazuje sklonosti transformacije vođene principom glazbene znatiželjnosti. No zato sigurno možemo reći da nemamo još jednog izvođača, imamo zvijezdu.
Piše: Igor Jurilj, gostujući novinar
Foto: Vedran Levi