Skip to content Skip to footer

Bosanska sevdalinka u UNESCO-u – crna žuč dostojna ćeifa

Bosanskohercegovačka gradska i narodna pjesma, svima nama poznata kao sevdalinka, konačno je upisana na UNESCO-ovu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva.

Ovaj proces trajao je nekoliko godina tijekom kojih je bilo brojnih poteškoća, no na radost svih ljubitelja sevdalinke, pogotovo onih koji njeguju ovu tradicionalnu glazbu, misija je bila uspješna.

“Ovim činom sevdalinka postaje dio kulturnog mozaika svijeta, dostojan predstavnik kulture naših naroda i bogatstva nematerijalne baštine naše zemlje”, istaknula je Mirela Milićević Šečić, pomoćnica ministra kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovina.

Na dokumentu s kojim se sevdalinka nominirala za ulazak na ovaj jedinstveni popis radili su i predstavnici Univerziteta u Sarajevu i Sveučilišta u Mostaru.

Bosansku sevdalinku pularizirala su legendarna imena poput Himze Polovine, Nade Mamule, Zaima Imamovića, Safeta Isovića, Bebe Selimović, Zehre Deović, Nedžada Salkovića i Mehe Puzića, mnogi od njih više nisu među nama, a današnji najuspješniji izvođači su Amira Medunjanin, Damir Imamović, Božo Vrećo i Divanhana, koji su sevdah odnijeli i u svijet i to u različitim oblicima.

Ovim povodom prenosim tekst koji sam pisao uz izdanje “50 originalnih pjesama – sevdah – voljelo se dvoje mladih” objavljeno 2020. godine za Croatia Records.

Crna žuč dostojna ćeifa

Prema starom vjerovanju jedna od četiri najvažnije stvari u ljudskom tijelu koje pokazuju osobnost i karakter je crna žuč koja dolazi od arapske riječi “säwda”, a u prijevodu s grčkog znači “melancholia” (mélas – crn; cholē – žuč). Otuda u narodu naziv sevdah, što je skraćenica od sevdalinke, narodne pjesme porijeklom iz Bosne i Hercegovine, odnosno prostora kojima su nekada vladali Osmanlije. 

Jednom netko reče: “svi smo mi Bosanci” – i ne bude daleko od istine. A prava poveznica upravo je sevdalinka koja je najpopularnija u Bosni i Hercegovini, ali i velikom broju zemalja oko nje, a sve je to nekada bilo veliko Osmanlijsko Carstvo. Njihova kultura, kako jezična, tako i umjetnička, ostavila je svoje utjecaje na našem području i otuda veliko bogatstvo i tradicionalnog sevdaha. Nekada je sevdah nastajao na tekstovima korištenima u narodu, a do danas nastajale su i autorske, da ne kažem novokomponirane sevdalinke koje i dalje njeguju iskonsku ljubav prema domaćoj melankoliji.

Ako bih morao opisati sevdah u nekoliko riječi onda bi to bile patnja, bol, ljubav, radost, melodičnost, smirenost i u konačnici ćeif. Ta riječ koju bosanski narod često zna koristiti prilikom nekakvog dobrog raspoloženja i ugode. A ima li veće ugode od sevdaha, iskonske melankolije, tradicije koja nikada neće umrijeti?! Baš onako kako su nekada sevdalinku interpretirali velikani poput Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Nade Mamule, Zehre Deović ili Nedžada Salkovića, danas to bogatstvo na slušatelje prenose neki drugi i u nekom drugom obliku, poput Bože Vreće, Amire Medunjanin, Divanhane i Mostar Sevdah Reuniona. Sevdah nikada nije umro, samo je dobio jedan drugi oblik, iako je ona izvorna sevdalinka nešto poput prvog bakinog kruha, mamine krumpiruše, turske kafe, bureka ili ćevapa na Baščaršiji. Dakle, ćeif, odnosno što bi današnji naraštaji rekli – jedna vrsta hedonizma. 

Sevdah se puno puta nalazio na nosačima zvuka, vinilima, kasetama, CD-ima, puno puta je spominjan i nikada nije i neće biti dovoljno spominjan. Jer sevdalinka je spomenik jedne kulture, jedne nacije, jednog velikog područja, baština koja je zaslužila biti njegovana, pjevana tisućama puta. Uz sevdalinku nije sram pustiti suzu, štoviše, poželjno je jer suza je ono iskreno kazalo emocija, ogledalo duhovnog stanja ljudskog uma i tijela. Unikatna je jer može itekako uspješno iskazati i tugu i radost. I oplakivati i veseliti se. Sevdalinke su često posvećenje njoj ili njemu, voljenoj osobi, izgubljenoj, osvojenoj, mjestu, gradu, rijeci, planini, svemu onome što je prirodno i što nas prirodno okružuje, ono što u nama izaziva određene emocije. Zato je sevdalinka uvijek iskrena, nepatvorena, rekli bi u narodu – od srca i iz srca. 

Jugoton, danas Croatia Records, kao najveća izdavačka kuća u regiji, logično, bio je i najveća, koristit ću moderni rječnik, platforma ili posrednik između jednog srca i drugog srca, od interpretatora do slušatelja. Jugotonov katalog sevdalinki, interpretatora, albuma i singlica na kojima su se nalazile neke od najpoznatijih i najvećih interpretacija sevdaha je doista velik. Sve je počelo proizvodnjom ploča tvrtki Edison Bell Penkala i Elektroton, a od 1947. godine Jugoton kreće s predstavljanjem prvih sevdah ploča, još na starim shellac pločama od 78 okretaja u minuti. Pogotovo nakon prestanka njihove proizvodnje Jugoton sve više proširuje katalog sevdalinki, a time se širi i popularnost sevdaha u komercijalnom smislu. Dosežu se velike tiraže, a interpretatori sevdaha postaju neki od najvećih pjevača tadašnje Jugoslavije. Himzo Polovima, Safet Isović, Zaim Imamović, Nada Mamula, Silvana Armenulić, Beba Selimović i drugi stekli su veliku popularnost, a tu su i oni koji i danas uspješno izvode sevdalinke poput Hanke Paldum, Nedžada Salkovića i Nedeljka Bilkića. Svi su oni iza sebe ostavili nezaboravne izvebe koje su i danas popularne, čak i među mlađim populacijama koje nisu rijetkost na svakom novom koncertu posvećenom sevdahu. Glazba se prenosi s koljena na koljeno, pa tako i sevdalinka, jedna od najposebnijih narodnih pjesama našeg naroda, a pri tome mislim na narode bivše države, odnosno država koje su nastale raspadom Jugoslavije.

Sevdah je jedinstven, sevdah je ljubav, sevdah je ćeif i u konačnici – sevdah je život. A takav život vrijedi živjeti. Vrijedi se uputiti na putovanje, zemljama sevdaha i bluesa. I melankolije. Crne žuči!

Foto: Nikola Knežević