Ovih dana mjeseca siječnja prisjećamo se glazbenog velikana Davida Bowieja, Britanca koji je tijekom nekoliko desetljeća djelovanja mijenjao glazbenu povijest i stvarao nove trendove, čak i one modne. Tim povodom prenosimo tekst autorice Anastazije Vržine, originalno objavljen na portalu Perun.hr, a koji stiže na dan koji se našao između rođenja i smrti Major Toma (rođen 8. siječnja, umro 10. siječnja).
Što imaju zajedničko Mahaila Jackson, ABBA, Elvis Presley, Mišo Kovač i David Bowie? Apsolutno ništa. Osim šestogodišnjeg derišta kojemu je ćaća bio Dalmoš (ergo Mišo Kovač). Ovo je priča o toj klinki i Major Tomu.
Kada bi me netko posljednjih dvadeset godina pitao tko je glazbeno na mene najviše utjecao, tko mi je bio/jest idol – nabrojala bih sve živo i svaki puta je moja top lista bila nešto drugačija, ovisno o tome koliko sam se u kojem razdoblju zalijepila za neki novi glazbeni žanr, ali sam rijetko kada ubrojavala Davida Bowieja. Kao, on je tu legenda, autoritet, bog – on je ionako “tu” (pa ga ne trebam posebno nabrajati). Kada je objavio, onako iznenada, prethodni album “The Next Day” i sve nas žestoko podsjetio da Duke i dalje itekako postoji – ostala sam zatečena koliko sam, hm, čisto me sram priznati – zaboravila na njega. Odnosno na našu posebnu vezu iz mojih mlađih dana.
10. siječnja 2016. kada sam saznala da je Bowie jednako tako naglo otišao na neki drugi svijet, bio mi je upropašten cijeli dan. Flashback djetinjstva mi se vratio kao munja i nekako sam važno zaključila da smo Bowie i ja ipak imali mnogo toga zajedničkog: oboje smo bili hrabri i neprevidljivi. On toliko stariji od mene, pomicao je granice umjetnosti i glazbe, a ja četverogodišnja klinka, bježala sam iz vrtića i trčkarala sama samcata doma po jadranskoj magistrali. Nakon tri totalno sluđena dana za moju izbezumljenu majku i tete (a i naporne klince) iz vrtića, zaključila sam da to nije za mene. Dvije godine kasnije moj vrtić je postao gramofon i par ploča i radio na kojem je stariji brat vrtio, vrlo vjerojatno Radio Luksemburg. Radio Luksemburg zato jer si samo na njemu mogao čuti onu divnu glazbu u uvodu spomenutih glazbenika. Drugo nije postojalo u našoj bivšoj državi. Osim, naravno, naših radio stanica. I Miše Kovača. I Ane Štefok. I Tereze (guglajte). I još nekih. Mišo Kovač je mogao proći (“Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja“), ali kako se on to uklopio u gospel božicu Mahailu Jackson, blues diva B.B. Kinga, švedsku senzaciju i vjerojatno najbolji pop bend svih vremena ABBA-u, kralja rock’n’rolla Elvisa Presleya i – Davida Bowieja, to nikom neće biti jasno, a najmanje meni. Dokaz da je djetetova mašta neograničena. Kao i život Davida Bowieja.
Vrtim film i pokušavam se sjetiti kada sam točno prvi puta čula Bowieja i gdje. E sada, ono što se u bivšoj državi čulo, a vrtilo se u svijetu, ako nisi čamio uz Radio Luksemburg ili Oestereich 3, prst-palac bilo je ziher da si najnoviji hit svjetskih top lista čuo godinu-dvije ,a nekad i tri kasnije u Jugoslaviji u nekim standardnim oblicima. Možete li to uopće pojmiti?
Pa tako, s određenom dozom rezerve, poprilično sam sigurna da je moj susret s Bowiejem bio prvu godinu kada sam pošla u školu i na neizbježnom društvenom okupljanju klinaca i omladine u to vrijeme – klizalištu u Domu Sportova (Zagreb) – 1972. Tada sam prvi puta čula Major Toma i pala na – dupe. Doslovce. I inače opčinjena svemirom i galaksijom, ideja da netko pjeva dijalog između astronauta i Zemlje, činila mi se pregenijalnom. Major Tom i ja smo od tada pa nadalje ostali zauvijek povezani, iako je “Heroes” postala i ostala za moj pojam jedna od najboljih rock pjesama ikad. Ako je Bowie svojim neviđenim i suludim transformacijama i bio ponekad previše za jednu, ne baš toliko progresivnu curku, uvijek je iznova našao neki način da me ponovo zakuca uz sebe.
Ovo je mojih 16 razloga zašto mi teško pada njegov odlazak i istovremeno 16 razloga zašto se veselim što sam ga “poznavala” i što je postojao. I uvjerena sam da mu je dobro tamo gdje je sada.
Moja prva ljubav, s mojih šest godina, Major Tom i “Space Oddity” (1969. s albuma “David Bowie”). Sve je već rečeno:
Moja top jedan pjesma Bowieja ne može biti ništa drugo nego “Heroes” (1977. s istoimenog albuma) – toliko pozitivne sugestije nema nijedna druga pjesma na svijetu koju znam, a da je toliko suvereno glazbeno napisana:
Vjerojatno druga Bowiejeva pjesma koju sam ikad čula jest “Sound And Vision” (1977. s albuma “Low”). Čista perfekcija zvuka i melodije i debelo se tuče s prve dvije za vrh:
Jedan od mojih idola je besmrtna Tina Turner. Što su ona i Bowie napravili od ove relativno jednostavne reggae pjesme je nuklearna bomba. “Tonight” (1984. s istoimenog albuma) je nakon albuma Iggyja Popa na kojem se prvobitno našla, uvrštena i na Bowiejev, poprilično osrednji i podigla ga za šest kopalja. No, ova pjesma je oličenje seksualne eksplozivnost isključivo uživo:
Queen se u mojoj kući slušao u enormnim količinama kao i Pink Floyd. Kada su Queenovci s Bowiejem složili “Under Pressure” (s albuma “Hot Space”, 1982.) to je bio čisti mrak. Neobičnog ritma, bolesne bas linije koja je jedino mogla biti od Johna Deacona i nikog drugog, neke vrste glam-alternative, ja sam je tada zvala “ezoterična stvar“:
Kada je Ziggy Stardust zamijenio Major Toma bila sam kivna na Bowieja. Ali “Starman” je bio lukava poveznica i nisam joj mogla odoljeti (1972. s albuma “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars”):
Tada me držala nešto divlja faza (kao što rekoh bila sam u“kivnoj fazi”) pa mi je “Sufragette City” (1972., album “Ziggy”) sjela kao salivena, čak sam slomila i nekoliko badminton reketa koji su impersonalizirali gitare – da bih tek dosta kasnije shvatila da je i ta pjesma sa “Ziggyja” (to je onaj odmak od godinu-dvije kojim smo dobivali hitove u javnosti u Jugi):
Kivnost se transformirala u “neš’ ti mene j….!” pa je “Rebel Rebel” (1974. s albuma “Diamond Dogs”) bila jedino logično i moguće rješenje i objašnjenje:
Još jedna pjesma koja je do mene doprla mnogo kasnije, čak kasnije od “Heroes”, bila je “The Jean Genie” (1973, s albuma “Aladdin Sane”), pjesma u kojoj je Bowie kao rock pjevač briljirao, a ne može biti prosjek ako je napraviš uz Muddy Waters riff, a da istovremeno bude“very English thing”:
“Fame” (1975. s albuma “Young Americans”) je za mene bila po svemu alternativna pjesma, a da nije imala veze s alternativom. Ali zato je imala veze s drugom ikonom, “mojim” Beatleom, Johnom Lennonom. Što su njih dvojica napravili od te pjesme je za udžbenike:
Kad se Bowie transformirao u new wave junkie klauna posve me oduševio. No ,vratio je i stara dobra vremena Majora Toma u “Ashes to Ashes” (1980. s albuma “Scary Monsters (And Super Creeps)”) i ljubav se samo potvrdila. Vrhunska gitarska synth linija Chucka Hammera bila je totalno neodoljiva:
Oduvijek sam tvrdila da su osamdesete bile najjače razdoblje svih vremena na području rock-pop i dance žanra. Ni Bowie mu nije odolio, no žanr ipak nije uspio Bowieja pojesti. Rijetki su uspjeli napraviti na “novom” terenu koliko je Bowie napravio u ove dvije pjesme: “China Girl” (1983. s albuma “Let’s Dance”) je nevjerojatno funky i plesna (uz Nile Rodgersov riff), a istovremeno toliko suptilna i nježna:
“Modern Love” vjerojatno Bowiejev najjači power pop hit ikad. Osim toga bila je nevjerojatno smjelog teksta na svoj način, za “ona” vremena, iako je video bio napravljen kao snimka hipsterskog nastupa, za razliku od tadašnjeg cara provokativnih videospotova Georgea Michaela i njegovih “skandaloznih” video uradaka (slobodno pogledajte, to je jednostavno povijest i uvid u neka druga vremena). Plus pjesmi je i savršeni Stevie Ray Vaughan:
Na ovoj listi ovo je uvjerljivo “najslabija” pjesma koja je rađena za jedan super bezvezan film koji je odmah i zaboravljen, ali je imao dvije svijetle točke, muškom svijetu preseksi i neodoljivu Patsy Kensit i istoimenu pjesmu – “Absolute Beginners” (1986., soundtrack) jest možda ovdje “najslabija”, ali je neizmjerno šarmantna, melodična, romantična i dirljiva pjesma s Bowiejevim neodoljivom vokalom:
Podmukli, opasni i usporeni ritam uvoda pjesme i raspaljujuća eksplozija refrena pripadaju pjesmi koja nikad nije imala adekvatan prijem niti je uvršena na zasluženo mjesto. Izvorno se našla u Paul Schraderovom horror filmu, ali je flopnulo sve kompletno. Meni jedna od najdražih, “Cat People (Putting Out the Fire)” (1983. s albuma “Let’s Dance”) trebala je proći mukotrpan ciklus reotkrivanja. Da je pjesma mrak, svijetu je napokon trebao reći netko veliki: Quentin Tarantino u svom filmu “Inglourious Basterds”:
Završavam s pjesmom koju sam otkrila tek uz Nirvanu. 1970. sam bila u bježaniji iz vrtića, a sama pjesma nije tako dobro kotirala u svoje vrijeme da bi se probila kroz neprobojni oklop partijskih playlista bivše nam države. Nirvana, hvala vam na tome.
“The Man Who Sold the World” (1970. s istoimenog albuma):
(Tekst je izvorno objavljen na www.perun.hr)
Foto: Albert Watson