Film “Zlica” objavljen je još u predblagdansko vrijeme prošle godine, no i dalje ga možete vidjeti u Cinestar kinima, a i spada u one koje valja recenzirati kad god.
U pitanju je vrijedan filmski uradak koji nije samo tako snimljen prema omiljenoj dječjoj knjizi (“Čarobnjak iz Oza” iz 1900. autora L. Frank Bauma, ilustrirane od W. W. Denslowa), ili čuvenom filmu iz 1939. “Čarobnjak iz Oza” Viktora Fleminga i Kinga Vidora, s Judy Garland u glavnoj ulozi, iako je zapravo adaptacija broadwayskog mjuzikla “Zlica” iz 2003. autora Stephena Schwartza i autora knjige Winnieja Holzmana. On je zapravo prequel, odnosno prethodnica priče “Čarobnjaka iz Oza”, tj. priča o dobroj i zloj vještici. Verzija o Čarobnjaku iz Oza, Smargadnom Gradu i vješticama u kojekakvim oblicima ima podosta pa ću se i tu zaustaviti jer za sam film “Zlica” nisu važni, iako ne znamo točno kako će teći i završiti drugi dio, koji slijedi krajem ove godine. Ono što može biti važno u nastavku “Zlice” jest da se u originalnoj priči o Čarobnjaku iz Oza spominju četiri vještice, a ne samo dvije, no o tome nešto kasnije.
Broadwayski mjuzikl je dug oko 3 sata, a samo ovaj film koji je tek prvi dio – ni manje ni više nego 2 sata i 40 minuta. Možda vam se čini predug i prenatrpan, i možda jest malčice “natrpan”, ali s puno više pozitivnih strana. Minutaža je zapravo taman ako vam kažem da je dužina kakva jest radi odlično odrađene slojevitosti i karakterizacije većine likova i detalja radi kojih film nije plošna, svjetlucava i šarena muzička zabava. Ugrađeno je u priču i (ne)prihvaćanje raznolikosti (ali ne u smislu woke ideologije) i rasa, boje kože, čak i relacije životinje-ljudi, pri čemu su životinje u Ozu govorile ljudskim jezikom i imale ravnopravno mjesto s ljudima (npr. kao profesori i znanstvenici na univerzitetima) – a to je sve napravljeno na jedan fini, svakako nenametljiv, ali snažan način koji obogaćuje “Zlicu”.
Ovaj film je uz “Gladijatora II” prošle godine pratio hype sličan “Barbeheimeru” (filmovima “Barbie” i “Oppenheimer”), ali ga kao duo ipak nije dosegao, niti po zaradi niti po renomeu filmova, što i nije tako neobično za očekivati: i “Barbie” i “Oppenheimer” su daleko bolje kotirali i kod publike i kod kritike, a “Oppenheimer” je bio iznimno ozbiljan film koji se ovjenčao i Oscarima, što se ne može reći za ova dva, koliko god je “Zlica” uistinu dobar – on je ipak fantazija, a da o “Gladijatoru II” ništa posebno dobro ne možemo reći osim da je uzbudljiva (ali prosječna) akcijska kino zabava. Nije originalnom “Gladijatoru” niti do pete. Koliko god je, po meni, “Barbie” jedno prilično veliko ništa od filma koji sam jedva uspjela pogledati iz trećeg pokušaja, toliko taj film ipak ima neku (drugu) vrijednost: sjajnu glumu, relativno dopadljive songove i vrlo jaku socijalno-društvenu poruku, dok se isto za “Gladijatora II” (koji je u ovom slučaju pandam “Barbie” poziciji) – ne može reći.
S namjerom sam se osvrnula na ovaj kvartet, iako “Glicked” (jedna od kovanica naziva ova dva prošlogodišnja filma) kao kino fenomen i nije bio neki fenomen, jer neke filmove valja ponovo spomenuti s vremena na vrijeme. Ne na kraju i zato da se vrijednost “Zlice” istakne.
Film ima nebrojeno relacija na originalni film “Čarobnjak iz Oza” bilo u obliku novih kadrova (leteći majmuni, dobra vještica Glinda sva u rozom, ili Boq od Munchkin ljudi), ili kadrova iz starog filma (Dorothy s prijateljima na žutoj ciglenoj stazi na putu prema Smaragdnom Gradu) što treba oduševiti sve fanove. No prava vrijednost je vrlo izrađena priča o dvije vještice i kako su one postale to što smo gledali u omiljenom dječjem filmu: Dobra Vještica od Sjevera (ili vila, kako hoćete) sva u blještavom i rozom, Glinda (koju genijalno glumi i pjeva pop zvijezda Ariana Grande, fantastične mimike), te Zlica od Zapada, zelene kože, špičastog klobuka i s metlom, ovdje Elphaba (još fantastičnija, glumački uistinu moćna Cynthia Errivo, s cijelom paletom emocija). To rekavši, prema originalu, niti je Glinda bila Dobra vještica od Sjevera, nego Juga, pa su je u beskonačnim varijacijama dječje knjige “prebacili” na Sjever, a ta s Juga je misteriozno nestala (ali zapamtite je, tko zna što nas čeka u drugom dijelu!). A Elphaba je imala i druga imena, kao što nije imala uvijek sestru (ovdje je ima) koja je na kraju postala treća vještica, Zlica od Istoka na koju je u Flemingovu filmu pala Dorothyina obiteljska kuća iz Kanzasa i ubila je.
Preptostavljam kako ste sve već pohvatali da je “Zlica” iznimno detaljna i slojevita priča, neki križanac s Harryjem Potterom, ali izuzetno svijetle, čiste i vrlo šarene kinematografije u suprotnosti s tamnim i čak teškim temama koje obrađuje – a za razliku od Pottera koji je sav mračan – pa je tako stvoren sjajan kontrast: “tamni” dijelovi filma uistinu su nelagodno tamni.
Film počinje s Glindinom objavom razdraganim Munchkinima, doplovivši u sjajnom mjehuriću i s krunom na glavi, da je “Zla vještica od Zapada mrtva”. U živahnoj interakciji s Munchkinima koji se raduju i vesele kraju Zlice, doznajemo da su se Glinda i Zlica nekoć poznavale i tako počinje flashback priča o njihovom slučajnom upoznavanju na Shizu, Univerzitetu čarobnjaštva u Ozu (aka Hogwarts), kada je Elphaba dopratila u školu svoju invalidnu sestru u kolicima, Nessarose. Kako je Elphaba ipak i sama postala učenica u Shizu, i kako su od njihovog prvobitnog animoziteta (Elphaba, zelena, “čudovište” i izopćenik, iako kćer gradonačelnika, a Glinda popularna i povlaštena, sebična manipulatorica na koju se lijepe vojske pristaša) postale prijateljice, te što ih je u konačnici razdvojilo: “kako je Elphaba postala zla?”.
Kraj prvog dijela nakon posjeta Glinde i Elphabe Čarobnjaku iz Oza u Smaragdnom Gradu, gdje Čarobnjak (izvrstan “dobroćudni zloćko” Jeff Goldblum) sa zlom agendom uz pomoć svoje jednako takve pomoćnice Madame Morrible, čuvene dekanice odsjeka za čarobnjačke studije s fakulteta Shiz (koju je odlično portretirala Oscarovka iz 2023. Michelle Yeoh), razdvaja Elphabu i Glindu, izmanipuliravši obje. Tu se Elphaba neočekivano pretvara u Zlicu.
Taj dio priče se, međutim, čini da nije posve razrađen i da nas još toga čeka u dijelu II, no ako to jeste bilo sve – onda je svakako transformacija iz sasvim ispravne Elphabe u Zlicu napravljena nedovoljno jako i dramatično, rekla bih niti dovoljno uvjerljivo – ne kako smo to gledali u “Star Warsima” Anakina Skywalkera u Dartha Vadera. To više što je Elphabino mišljenje kako prema svakom različitom stvoru treba postupati jednakovrijedno i s poštovanjem, te se time suprostavila Čarobnjaku – ispravno.
Jedno od glavnih pitanja koje postavlja Glinda na početku filma u Munchkinlandu jest: “Rodiš li se zao ili je zloća nametnuta?” – i iako se na to nadovezuje priča o tome kako je Elphaba rođena zelene boje kože, a njena sestra Nessarose invalidna i kako je Elphaba bila omalovažavana i od vlastitog oca, kako je imala već kao dijete nadnaravne moći, te kako je sve to utjecalo na nju u djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi na Shizu, odnosno do njihovog susreta – to je pitanje ključno ne samo za film nego je čini se postavljeno i kao psihosociološko pitanje daleko van priče Ozilanda. Zapakirano u dječju bajku, a zapravo sve što slijedi tom pitanju u filmu je odgovor sam po sebi: nitko se ne rađa zao. Zao postaješ pod utjecajem okoline i svojih nemogućnosti i neželje da raspoznaš te utjecaje i da učiniš pravu stvar, no matter what.
Budući da je ovo ipak mjuzikl, mada je gornja rečenica zapravo završetak ove recenzije, songovi koje znamo još odavna (“Popular”, “No One Mourns The Wicked”) u fantastičnoj izvedbi Ariane Grande, te u moćnim duetima s Cynthiom Errivo (“One Short Day”, “What Is This Feeling” i bomba “Defying Gravity”), te snažnim i upečatljivim izvedbama Cynthije Errivo (“The Wizard And I”, “I’m Not That Girl”) dobijaju neku novu dimenziju. Ovo nije samo mjuzikl sa songovima koje pjevaju glumice turns pjevačice, ovo je uistinu pjevački film s pravim pjesmama. Dodatno je na autentičnosti i efektnosti film dobio jer su sve pjesme snimljene uživo na setovima i prijelazi iz govora i glume u pjevački dio su bili neprekidani, ne kako to inače biva u (filmskim) mjuziklima. Nisam nešto od mjuzikala, jer to mi je niti gluma niti pjevanje (reklo bi se ni v rit ni mimo) ali ovaj je (poput “Chicaga”) uistinu sjajan.
Stoga mislim da su obje, i Grande i Errivo, ne samo zaslužile nominacije za Oscar, već da su dobile, bilo bi više nego zasluženo, Grande zasigurno mnogo više nego Zoe Saldana u jednom mjuziklu koji je baš tako: ni v rit ni mimo (“Emilia Perez”).
Foto: Universal Pictures