Najavljeni zagrebački krak koncertne turneje cijenjene pop skupine Pavel, koji se odvijao u 2 večeri (petak i subota, 4. i 5. travnja – iako je inicijalno bila planirana samo ova prva), bio je moj prvi koncertni susret s bendom koji već više od 15 godina piše, sklada i izvodi kvalitetnu pop glazbu.
Moj grijeh, priznajem, jer Pavel iza sebe ima brojne nominacije za nagradu Porin, kao i šest osvojenih Porina, uključujući i one za najbolji album godine i najbolji album pop glazbe. Ova turneja, nazvana „Teatar Tour“ je nešto o čemu je bend dugo razmišljao. Ideja je bila jednostavna: generalno, bend ima repertoar koji se idealno uklapa u takve prostore i može, ako je dobro probran, bez puno scenografije i igranja na kartu efekata biti vrhunski doživljaj. Takvo okruženje dalo je priliku za uklopiti u nastup i neke pjesme koje, prema riječima benda, “ne trpe uobičajene svirke u klubovima ili na trgovima, pjesme koje se inače izgube u buci i žamoru rock koncerta”.
Turneja je s jedne strane bila promotivnog karaktera, vezana za recentni studijski album „FM/AM“, objavljen početkom prosinca 2024., koji je naišao na odličan prijem od strane glazbenih urednika i kritike, a nominiran je za Porin u čak tri kategorije – za najbolji album, za najbolji pop album i za najbolje likovno oblikovanje albuma. S druge strane, bila je ova turneja istovremeno i presjek, a moguće i vrhunac karijere; ne odvažuje se svaki bend napraviti koncert ovakvg tipa u zahtjevnom prostoru. Koncert je počeo apsolutno prema najavi, što se vremena tiče, nije bilo pomaka ili kašnjenja, Gavella ispunjena u potpunosti (nije čudo, ipak je zbog velikog interesa dodan još jedan datum), atmosfera izuzetno pozitivna. Aljoša Šerić je neprikosnoveni vođa benda i većina ključne komunikacije s publikom (ali i s ostalim članovima benda) prepuštena je njemu. U toj komunikaciji ima i malo teatralnosti, šala, ali i (samo)ironije – apsolutno primjereno za prostor Gavelle. Time je od početka kreirana intimna, prijateljska atmosfera – red priče i anegdota, red pjesama, međusobne šale supružnika Tonke i Aljoše uz obavezna podbadanja (nikad ispod pojasa), no uvijek u funkciji pjesme koja dolazi ili one koja je završila.
Setlista je odlično posložena, na trenutke čak iznenađujuća – neke od najpoznatijih stvari nisu ostavljali za kraj (recimo, odlične „Poslije nas“ i „Ljubav“ s odličnim, dominirajućim Tonkinim lead vokalom), već su ih koristili tako da vješto uklope i manje poznate stvari, a da koncert ne izgubi dinamiku i svoju temeljnu notu – kreiranje dobre, vesele atmosfere. Na taj način su 2 sata svirke proletjela vrlo brzo, a tome su dodatno pridonijele i druge stvari: odlični glazbenici, dobro priređeni aranžmani, 8 ljudi na pozornici gdje se stalno nešto događa, raspoložena puhačka sekcija (Stipe Mađor na trubi me oduševio, toliko dobre vibre je podijelio sa svima nama, konstantno nasmijan i spreman na vic). Držali su pažnju publike konstantno usmjerenu prema pozornici, taj je zadatak vrhunski odrađen; sve su pjesme, čak i one koje su na albumima nježne i zatajne, zvučale vibrantno i bogato.
U pravu je bio Aljoša, s ovako priređenim aranžmanima i komunikacijom s publikom gotovo smo dobili Pavel u kavanskom izdanju. Posebno je to došlo do izražaja u jednom trenutku, no za njega moram skrenuti s puta… Naime, redovno se kod ovakvih koncerata, koji su na neki način i presjek karijere, nižu razni gosti; u Gavelli to nije bio slučaj, osim kad su spomenuli nedavno preminulog Marinka Colnaga (jedan od osnivača Novih fosila) i posvetili mu pjesmu „Sanjaj me“ (originalno iz repertoara Fosila) koju su otpjevali a capella, sjedeći na rubu pozornice, bez mikrofona, zajedno s publikom. Zaista ste imali osjećaj da će svakog trenutka netko iz publike naručiti sljedeću pjesmu, toliko se osjećala poveznica i bliskost. Šerić je odličan autor, tekstovi su dobro osmišljeni i vješto pričaju o uspomenama, ljubavima i malim stvarima; glazba je vrlo pitak, ali ne plitak pop, a u nekim stvarima podsjetio je na Balaševića (u pjesmi „Lažu devedesete“) ili na Dujmića („Dani koji sjaje“), ponegdje na Dedića. S druge strane, to nije čudo, Pavel svoje utjecaje ne skriva, pa tako njihov zadnji album predstavlja šaroliki kolaž, nađu se tu i Eagles, i Bee Gees, i ABBA… Jedan od mojih favorita „Nek ide kvragu sve“ je napravljen u pomalo diskoidnom izdanju i osjećate kako vam tijelo poziva na kretnju.
Zapravo je puno toga zvučalo vrlo plesno i pravo je iznenađenje da je publika ostala sjediti na svojim mjestima tijekom cijelog koncerta, budući da su tempo i dinamika izmjena kreirali jednu vruću atmosferu. Bilo bi nekorektno ne spomenuti virtuoza Deana Melkija na violini (nisam uopće imao osjećaj da je violina prisutna na samim studijskim albumima u toj mjeri), ali su svi dali svoj doprinos jednoj izuzetnoj koncertnoj večeri.
Pavel nikada neće puniti stadione ili Arenu, no svoju određenu publiku uvijek će imati; zanimljivo je da je bend imao razvoj od kantautorstva prema popu, a u petak je publika bila nešto starija; to je samo još jedna stvar u prilog mojoj, još uvijek nezaštićenoj krilatici: „Bez kemije, bez filozofije – dobra glazba je dobra glazba“.
I da, sad zaista za kraj – najveće iznenađenje večeri bilo je izvođenje jedne od pjesama grupe Ramirez (bend koji je prethodio Pavelu, koji je startno trebao biti samo projekt sa strane) – „Loš (Treća)“; više u rock nego u pop aranžmanu naišla je na odobravanje publike, što bi možda mogao biti putokaz za buduće nastupe (još koja punokrvna rockerica uvijek dobro dođe).
Živio nam Pavel, veselim se ponovnom susretu!
Foto: Ela Pustajec