Ivan Levačić dio je nekoliko glazbenih projekata – Kries, ABOP, Chui, a nekada i Pipsa i još kojekakvih bendova. Ako gledamo na žanrove onda su to – world music, techno/house/electronic music, jazz fusion, pop, rock. Ne može čovjek ostat normalan nakon toga, a kad nisi normalan onda se baciš na nešto atmosferski crnju elektroniku.
Moram se malo šaliti, ali nije to daleko od istine. Ivan je svejedno uvijek uz bubnjeve imao neke uređajčiće, od drumpada, preko kompjutera, do samplera. Stoga, kad se makne iz ovih bendova, Ivan Levačić kod kuće kuha, kako je on to nazvao, mindful techno, odnosno mješavinu melodic i acid techna. No, njegov prvi uradak pod pseudonimom ELEVEN, “22” (što je dva puta eleven, odnosno 11), puno je više od spomenutih žanrova. Prefiks je filmski, a takvu atmosferu stvaraju njegovi synthovi, MIDI klavijature i ostala tipkala i potenciometri, dok sve pogoni tvrdi pulsirajući ritam koji nas vozi, vozi i vozi. I ne pušta sve do kraja EP-ja. Iako EP ima tri pjesme, zbog njihove duljine ovo bi se moglo opisati i kao mini album.
Zapravo mi se najviše dopada što ne mogu izdanje svrstati u neki određeni žanr elektroničke glazbe i što svakim novim slušanjem čujem nešto novo. A i zašto bi se u današnje vrijeme ograničavali na jedan žanr, to bi bilo samoubojstvo. Osim acida i melodica, čujem u zvuku i progresivnu glazbu, wave elektroniku, synthwave, dark disko, new beat i druge podržanrove elektroničke glazbe. Sviđa mi se što je glazba stvorena za plesni podij, pogotovo otvarajuća “To the Top” koja nas doslovni vodi do vrhunca. Nešto mračnija i dramatičnija “You Have It” zadržava BPM-ove na plesnom grooveu, a čini mi se da ovdje koristi više blagodati sintesajzera i sekvencera. Kao da testira do koje će razine moći doći i koje će sve labirinte otkriti. Podsjećaju me ova lutanja na kombinaciju ranih big beat uradaka The Crystal Methoda i psihodeliju prve, goa faze Astral Projectiona još dok su se zvali SFX. Nekako mi je prostor između ova dva acta linija kojom bih podcrtao eksperimentiranje Ivana Levačića. U njegovom zvuku osjetim i neke određene inspiracije analognih pionira elektroničkog zvuka, da ih sad ne nabrajam.
Iako bi se čitajući ove retke moglo zaključiti da je glazba Elevena miš-maš svega, ipak se osjeti na cijelom EP-ju njegov techno potpis, koji ću za ovu prigodu nazvati 22, za kojeg se nadam da će ga se držati i ubuduće. Treba nam ovakvih domaćih projekata. Šteta što je “22” kraj triptiha “22” – ELEVEN mora objaviti nastavak ovog EP-ja koji će zaokružiti cijelu priču. Jer nakon zadnjeg dijela EP-ja želim da nema kraja, za razliku od moje mindful dosjetke u naslovu.
Ocjena: 4.5/5
