Na zagrebačkom jezeru Jarun u ponedjeljak, 23. lipnja je otvoreno sedamnaesto izdanje našeg najvećeg rock festivala INmusic.
Ovogodišnje izdanje ponovno nam donosi cijeli niz fantastičnih bendova od kojih smo neke već vidjeli na prijašnjim festivalskim izdanjima, ali ovaj put dolaze sa svojim novim materijalima, a naravno uz njih moći ćemo pogledati i puno novih imena koja će svakako u nekoj doglednoj budućnosti biti oni koji će koji će činiti vrh neke alternativnije i indie scene koju teži predstavljati ovaj festival. Uglavnom baš ta neka alternativnija scena je nešto što festival promovira sve ove godine, a upravo neka imena koja nastupaju i na ovogodišnjem izdanju svoj su put prema zvijezdama na neki način započinjali i na jarunskom jezeru.
Za divno čudo i po svemu sudeći ove godine festival neće posjetiti jedna od njegovih najboljih i redovnih prijateljica, kiša. Iako su se organizatori pobrinuli da ovo izdanje u slučaju kiše bude bolje zaštićeno nego inače, nadam se da barem za ovo izdanje ta zaštita neće trebati. S druge strane vrijeme je takvo da bi za vrijeme trajanja sva tri festivalska dan mogla biti paklena vrućina, pa se na kraju ne zna što je gore od te dvije opcije. Uglavnom, na vrijeme ne možemo utjecati, treba se pripremiti za svaki slučaj i bez obzira na vremenske prilike pokušati uživati u nastupima.
Prvi nastup prvoga dana festivala je u jednu ruku čast zato što otvarate festival, a u drugu ruku baksuz jer u 16.45 kada započinjete nema baš puno publike dok mobitel pokazuje temperaturu 35 stupnjeva u hladu, a hlada ispred Main stagea nema baš puno. Čast da otvore festival ovaj put pripala je moram reći odličnom rumunjskom bendu Dimitri’s Bats iz Bukurešta, koji su unatoč nevelikom broju ljudi u publici priredili odličan nastup i raspjevali i rasplesali publiku u kojoj je bilo dosta njihovih fanova u majicama benda i fanova koji su znali njihove pjesme. Svakako bih volio ovaj bend pogledati kod nas i na nekom solo natupu, u svakom slučaju su to zaslužili.
Škofja Loka je malo iza njih počela nastup na World stageu i ovaj mnogobrojni bend je uspio na suncu privući nešto publike koju je sa svoje dvije simpatične vokalistice (Puslice iz pakla) i veselim pjesmama rasplesao na travi. Slijedili su Monohrom i Lika Kolorado, prvi na Maineu, drugi na Worldu i oba su indie benda, ovi prvi su vrlo žestoko i energično, a drugi na jedan sofisticiraniji i skoro kantautorski izričaj uspjeli prenijeti na publiku svoje poruke.
Prva stvarno ozbiljna količina publike skupila se ispred Maine stagea na nastupu Yard Acta, jednog pravog britanskog post punk benda koji je puno energije uložio u svoj nastup, a puno toga im se i vratilo iz publike. Za vrijeme njihovog nastupa skoknulo se i do šatora Hidden stagea koji je uvijek na ovome festivalu donosio neke neotkrivene bisere, a ovaj put to su bile cure iz benda Linija 109 koje su nastupile kroz program predstavljanja bendova Supervala, projekta koji promovira mlade bendove. Odlično su se cure predstavile, vrlo žustrim i energičnim nastupom oduševile su popriličan broj ljudi koji su ih došli pogledati u šator, koji je za ovogodišnje izdanje bitno bolji nego prije, dobio je krasan drveni pod koji će možda za neko drugo izdanje štititi od kiše.
Mitsune na World stageu izašli su u vrlo živopisnim kostimima, a kada su počeli svoj set dobili smo i vrlo živopisnu glazbu. Ovaj Japanski bend s berlinskom adresom i nekim članovima iz raznih dijelova svijeta stvarno je donio na INmusic pravi dašak world musica. Slovenski Balans je za to vrijeme u Hidden stageu vrlo žestoko promovirao svoj post punk, a cure su privukle i zavidan broj ljudi koji su ih došli pogledati, no pred kraj svi su krenuli na ono što se čekalo cijelu večer.
Udaljenost od Hidden stagea do Main stagea je vjerojatno nekih par stotina metara, ali u slučaju benda Fontaines D.C. ta je udaljenost šest godina. Jako se dobro sjećam kada sam 2019. godine kao fan The Smitsa koje nikada nisam imao prilike pogledati uživo, kao ni Johnnya Marra (jedino sam uspio uhvatiti Morriseya na prvom izdanju INmusic festivala) otišao u pola Johnnyevog nastupa na World stageu u šator Hidden stagea pogledati tada za većinu nepoznati irski bend i nakon njihovog nastupa ostao paf. Napisao sam tada da je nastup Fontaines D.C.-ja bio možda i ponajbolji festivalski nastup te godine, a mislim to i danas. Od tada ovaj bend je samo rastao da bi tri godine kasnije nastupio na World stageu s isto tako odličnim nastupom, a danas je to već veliki svjetski bend koji rasprodaje velike svjetske dvorane i koji je zadnjim albumom “Romance” dokazao da spada u sam vrh svjetske scene. Iako su stvarno veliki bend, nedostaje mi onaj Fontaines D.C. iz šatora, ali unatoč vrućini od koje se padalo u nesvijest odradili su fantastičan nastup. Grian Chatten se od jednog nervoznog mladića koji se 2019. godine u šatoru skoro nije odvajao od stalka za mikrofon pretvorio u jednog velikog performera koji me na trenutke podsjetio na Liama Galaghera. Vrlo žestoki početak nastupa je bio, u sredini su se malo smirili pa opet zažestili, većina mojih (starih) favorita je bila tu, “Jackie”, “Televised Mind”, “Boys in the Better Land” recimo, a za sam kraj ostavili su zakucavanja uz singalong publike, “In The Modern World”, “I Love You” i “Starbuster”. Odličan nastup, fanovi su bili oduševljeni.
The Streets su slijedili na Worldu, a Mikea Skinnera sam uspio pogledati jednom davno, ima sigurno više od petnaest godina i učinilo mi se da je sada žešći i moćniji nego nekad, iako i sjećanja lagano blijede. Air je nastupio na Main stageu i glavna okosnica njihovog nastupa bio je fantastični i kultni album “Moon Safari” koji je jedna kombinacija ambijentalnog indie popa, elektronike i trip hopa. Album je to koji je proslavio ovaj bend, a izveli su ga, mislim, u cijelosti. Nakon njega dobili smo još jedan obilan dodatak od Aira, a sve je to popratila sjajna vizualna produkcija koja je njihovim pjesmama davala posebnu dimenziju.
Za sam kraj programa, ikako umorni otišli smo pogledati Yard na Hidden stageu i nismo pogriješili. Irci su to koji spajaju elektroniku, post punk i industrial u jednu vrlo glasnu i ubitačnu kombinaciju koju je objeručke prihvatila publika koja je do zadnjeg mjesta ispunila Hidden šator.
Vrlo žestok kraj prvog dana festivala koji je donio obilje odlične glazbe, ali i velike vrućine. Vidjet ćemo kako se rekuperirati, a sada nas čeka novi dan s još obiljem odličnih izvođača.
Foto: Ivor Bulat