Skip to content Skip to footer

IZVJEŠĆE/FOTO: INmusic festival #17 (dan treći) – Massive Attack, St. Vincent, Foster the People…

Nakon više nego dobra prva dva dana sedamnaestog izdanja INmusic festivala došli smo i do njegova ovogodišnjeg završetka i to vrlo moćnog završetka, mogli bismo reći uz krešendo.

Treći i završni dan festivala ponudio je ponovo vrlo dobar i raznolik line up i svatko je mogao naći nešto za sebe, a opet mi se učinilo da je ljudi na festivalu bilo više nego na prethodnim izdanjima, pogotovo ovaj dan koji je zatvarao ovogodišnje izdanje. A oni koji su otvorili dan koji zatvara festival bili su stereosister, moćni trio bubnja, basa i syntha koji čine članovi nekad vrlo zanimljivih zagrebačkih bendova koji nastavljaju svoj glazbeni put kroz ovaj projekt, a njihov post punk obojen elektronikom privukao je nevelik broj ljudi ispred World stagea koji su tražili djelić hlada u više nego sparnom danu. Kad smo već kod vremena, ovogodišnje izdanje INmusic festivala jedno je od rijetkih u kojemu za vrijeme trajanja nije pala niti kap kiše, ali ni oni najveći mrzitelji kiše nisu vjerojatno zadovoljni ovogodišnjim vremenskim festivalskim izdanjem. Čak ni kasni noćni termini koncerata nisu mogli pobjeći od teške sparine, a pogotovo oni popodnevni i ranovečernji termini mogli su biti opasni i po zdravlje. I sam sam to iskusio. Treći dan je bio posebno težak, jer je izostajao i taj mali dašak vjetra koji nas je prethodnih dana znao spasiti. No dobro, možemo pretpostaviti što nas (statistički) čeka na sljedećem izdanju festivala.

Bhukhurah su slijedili na Main stageu i donijeli su jedan zanimljiv spoj popa i psihodelije na moderan način. Žena je slovenska reperica koja je, isto tako unatoč velikoj vrućini, na svoj nastup privukla relativno omalen broj ljudi, ali svi koji su došli dobro su se zabavili njenim britkim (za one koji razumiju) tekstovima, a i glazbena pozadina nas je znala vrlo iznenaditi. The Murder Capital privukli su ispred Main stagea već vrlo solidan broj ljudi, a ovaj bend smo imali priliku vidjeti prošle godine u Zagrebu kao predgrupu Nicku Caveu. Na INmusicu su prevenstveno promovirali svoj ovogodišnji album Blindness” koji su odsvirali skoro u cijelosti, ali našle su se tu i neke starije pjesme, meni osobno najdraža “Ethel”, dok su još neke drage na žalost izostale. Bend je ovo baš onakav kakve Zagrepčani vole, ali sličnih bendova ima dosta pa se treba izboriti za svoje mjesto. Čak je ispred bine u jednom trenutku počela i šutka, a i to dosta govori o tome kako su primljeni.

Zbog velikih vrućina došlo je do malih problema sa strujom u šatoru Hidden stagea, program je malo pomaknut, pa smo tako na World stageu pogledali jedan lijepi, opuštajući program tradicijske glazbe koji su nam priuštile Dunije. Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić promovirale su svoj odličan prošlogodišnji album “Bilo je sada” i na livadi ispred njih okupio se priličan broj ljudi koji su uživali u tradiciji i povratku u prošlost.

Dunije (Foto: Ivor Bulat)

Krakatoa su se u šatoru predstavili žestoko kao zadnji predstavnici projekta Superval na ovome festivalu, nakon njih smo lagano požurili na Main stage jer nas je tamo čekala jedna od najvećih zvijezda i povratnica na ovogodišnje izdanje festivala, meni osobno jako draga Annie Clark ili bolje rečeno St. Vincent. Nastup benda i nje bio je odličan, glazbena međuigra njenih (vlastito dizajniranih) gitara i gitarista Jasona Falknera mi je bila mrak, ali više o nastupu St. Vincent na Inmusicu pročitat ćete iz pera Ane Lešković.

Kao ogroman fan već gotovo čitavo desetljeće, koncert na čiju sam najavu vrisnula na glas onaj je St. Vincent, američke art rock kantautorice koja glazbenom scenom “hara” od 2003. Ove je godine na INmusicu nastupila u sklopu turneje “All Born Screaming”, u sklopu promocije svog istoimenog Grammyem nagrađenog albuma koji je izašao 2024. Zato mi je bilo i više nego drago kada mi je kolega “prepustio” pisanje osvrta s njenog koncerta (tenks, Boris!). Ovo je drugi put da sam St. Vincent gledala uživo. Prvi je bio na INmusicu 2018. Tada je glazbenica prvi put nastupila u Hrvatskoj. Tog se dana sjećam vrlo jasno. Već sam tada bila opčinjena teatralnošću i glazbenom eksperimentacijom koja prožima njenu glazbu. Ove je godine koncert bio još bolji, zabavniji, možda čak i manje pretenciozan. Na primjer, prošli je puta St. Vincent nastupila odjevena u futurističko odijelo od lateksa, a ove je godine stvar ipak bila malo više “organička” (nosila je košulju). Praćena vrlo čvrstim i dobro usviranim bendom, glazbenica je na pozornicu izašla točno na vrijeme, u 20:45. Set je otvorila pjesmom “Reckless”, a zavijajući i emotivan vokal te eksplozivna kulminacija pjesme bile su savršena najava za šarolik set koji je slijedio. Koncert je nastavljen pjesmom “Fear the Future”, jednom od najboljih i danas najrelevantnijih stvari s albuma “Masseduction” iz 2018. Slijedile su pjesme “Los Ageless” i “Broken Man”, respektivno hitovi s “Masseductiona” i novog “All Born Screaming”. “Birth in Reverse”, pjesma preko koje sam i otkrila St. Vincent te neke 2016. ili 2017. bila je prava eksplozija među publikom. Atmosfera, iako otpočetka sjajna, ovdje se potpuno oslobodila. Set je nastavljen s “Dilettante”, manje poznatom pjesmom s albuma “Strange Mercy”, koja je za mene bila istinsko iznenađenje i apsolutni užitak. “Pay Your Way in Pain”, “Marrow” te “Cheerleader” još su neke od pjesama koje smo mogli čuti. Odabir je bio raznolik te pokrio gotovo svaku eru stvaralaštva glazbenice koju (s punim pravom) često uspoređuju s Bowiejem. St. Vincent je kameleon, vrlo versatilna umjetnica čije stvaralaštvo nije ograničeno na jedan žanr. Ideja da setlistu popuni pjesmama iz različitih era njenog stvaralaštva bila je fantastična jer je koncert bio dinamičan i zanimljiv. Jedna stvar na koju bih se ovdje osvrnula također su i njeni pokreti. Ona se kreće na izrazito teatralan način, a ekspresije lica vrlo su joj dramatične. Tako se na “Broken Man” “bacila” na pod, u nekoliko se navrata spustila na koljena, grlila svoje članove benda tijekom sviranja te trčala s jednog kraja pozornice na drugi. Nekoliko je puta i vrlo demonstrativno pljunula na pozornicu. Fizički aspekt nastupa vrlo joj je zanimljiv, iako možda mrvicu isforsiran. Ipak, ono što prije svega prevladava je stav i emocija. St. Vincent živi svoju glazbu. Tu postoje tuga, veselje, drama, bol i jedna doza agresije – pun spektar osjećaja koje ova glazbenica prenosi na isključivo svoj i jedinstven način.

St. Vincent (Foto: Ivor Bulat)

Kulminacija koncerta dogodila se tijekom pjesme “New York”, balade posvećene gradu u kojem je kantatutorica živjela niz godina. Prije samog početka kratko se osvrnula na crna vremena u kojima se nalazimo te poručila da je sve što nam preostaje ovih dana ljubav. Na samom se početku pjesme popela na ogradu te počela pružati ruke fanovima i “igrati” se balonima koji su putovali kroz publiku. Atmosfera je ovdje bila prekrasna, a ljudi (uključujući mene) sjatili su se prema pozornici da joj priđu što bliže. Slijedila je pjesma “Sugarboy”, a koncert je zatvoren s “All Born Screaming”. Sve u svemu, izrazito dinamično i emocionalno putovanje kroz ere jedne od najboljih glazbenica današnjice.

Ipak, unatoč subjektivnog stava koji dolazi iz mog (pomalo nezdravog) obožavanja, naglasit ću da koncert nije bio savršen. Prvo što me zasmetalo (iako me to smetalo tijekom većine koncerata) bilo je ozvučenje na glavnim vokalima. Bili su mrvicu pretihi te ih je ogroman zvuk benda mjestimično znao “progutati”. Koncert nije prošao niti bez tehničkih smetnji te je na pjesmi “Marrow” glazbenica prestala pjevati na nekoliko sekundi kako bi nešto dojavila svom tehničaru. Najveća je mana bila to što je koncert, koji je trebao završiti u 22:00, završio čak 10 minuta ranije. Tako nismo čuli “Digital Witness”, hit koji je glazbenici stalni dio setliste.  Bez obzira, ovo je bio doživljaj. Objektivno ne najbolji koncert ovogodišnjeg INmusica, no svakako jedan od jačih. Nadam se samo da neće proći još sedam godina prije nego ponovno vidim St. Vincent. Ona je glazbenica za koju mogu reći da će u povijesti ostati zapamćena kao jedna od najinovativnijih glasova 21. stoljeća. Vraćamo se Borisu.

St. Vincent (Foto: Ivor Bulat)

Neven, ortodoksni i žestoki hardcore bend iz Beograda nije imao previše sreće, njihovu paklenu svirku, na žalost mnogobrojnih ljudi koji su se po velikoj vrućini natiskali u šator, prekinuo je nestanak struje i unatoč tome što su pokušali nastaviti, nije išlo. Nadamo se do neke druge prilike na festivalu. Zato Foster the People nisu imali nikakvih problema rasplesati ogroman broj ljudi koji se ispred njih okupio na pozornici World stagea. Njihov veseli indie pop očigledno je bio odlična kulisa za jednu vruću ljetnu večer, a na nastupu se skupilo i staro i mlado. Na kraju naravno ludilo s njihovim ponajvećim hitom, pravom ljetnom himnom, “Pumped Up Kicks“.

Foster the People (Foto: Ivor Bulat)

Slijedilo je nešto ptpuno drugačije, stari festivalski poznanici, bristolske trip-hop legende Massive Attack. Ogroman, stvarno ogroman broj ljudi privukli su ovi, ne samo glazbenici nego i veliki aktivisti koji naravno svoj aktivizam prakticiraju kroz glazbu, a i kroz video izričaje koji je prate. Tako je bilo naravno i ovaj put, pogledali smo video uratke nekih vrlo potresnih prizora (Gaza, Ukrajina), poruke koje su ih pratile bile su usmjerene na one koji ovaj današnji svijet vode u pravcu koji u najmanju ruku ne sluti na dobro, a sad na kraju koliko glazba može išta promijeniti vrlo je diskutabilno pitanje. Treba li kroz glazbu pokušati mijenjati svijet ili se treba samo prepustiti plesu uz recimo Foster the People pa dok traje, traje, pitanje je na koje pravog odgovora nema, svatko ima svoj odgovor. Odličan, moćan nastup Massive Attacka i u glazbenom i u vizualnom smislu, a naravno od publike ponajviše su prihvaćeni stari zgodici, Angel”,Safe From Harm” i moćna izvedba “Teardrop” za kraj.

Massive Attack (Foto: Ivor Bulat)

Teško je bilo nakon ovako nečega tražiti još nešto za kraj, ali već tradicionalno zatvaramo fetival u šatoru Hidden stagea, a ovaj put je to zatvaranje bilo više nego izuzetno. Ekstremno glasnu, moćnu i divlju kombinaciju etna, krauta, noisea i psihodelije priredio nam je za sam kraj ovogodišnjeg izdanja INmusic festivala Nemeček. U šatoru koji je par sati prije imao problem sa strujom sve je prštalo od energije i vrućine, a Vedran Živković, Borna Maksan i Leo Beslać iscrpili su iz sebe, a i iz publike posljednje atome snage i znoja i uz big bang na najbolji mogući način zatvorili su glazbeni dio festivala.

Nisam previše spominjao ovih dana sve ostale popratne programe koji su se mogli pogledati, poslušati i konzumirati na festivalu, ali zaista ih je bilo puno, sve je ove godine, imam dojam, podignuto na jednu višu razinu i sve je funkcioniralo kako treba. Kompletna organizacija je bila na vrhunskom nivou, besplatni autobusni prijevoz je funkcionirao dobro, bilo je za svakoga ono što voli za pojesti i popiti, ali ono što je najvažnije, glazba, to je ponovno bio jedan svjetski nivo. Vjerojatno svatko od nas ima neke svoje posebne i neostvarene želje, ali ono što nam svih ovih godina nudi INmusic festival je više nego jedan vrhunski događaj, a spomenuo sam već postere koji su se na svakom koraku mogli vidjeti i koji su nas podsjetili šta smo sve mogli čuti na ovom festivalu. E, pa samo zamislite da ovog festivala nema, ništa od ovoga ne bismo vidjeli, osim možda ako otputujemo nekamo. I upravo zato trerba cijeniti trud organizatora koji nam i u relativno teškim vremenima i uz sredstva koja su im na raspolaganju donose u Zagreb neka od vrhunskih glazbenih imena. Treba to cijeniti i podržati. Osobno sam se trudio u ova tri dana pogledati sve bendove, skoro sam u cijelosti uspio i noge su izdržale do kraja. Ponovit ću se , mobilna aplikacija za hodanje me je svaki dan pitala što se događa?‘, jeste li normalni?, ali mislim da će me u narednih par dana pitati što se događa?, zašto ne hodate?. Ne mogu, brate, bole me noge!

Nemeček (Foto: Ivor Bulat)

Čekamo sljedeće izdanje festivala koji iduće godine slavi dvadeset godina postojanja pa nas već sad zanima što će nam organizatori ponuditi i kakvih će sve iznenađenja biti. Na samom kraju ni u kom slučaju ne smijem zaboraviti spomenuti sve ljude koji su sudjelovali u organizaciji ovog festivala, napravili su veliki posao.

Posebnu zahvalu i pozdrav šaljem Nini, djevojci koja je radila na desnom šanku Main stagea i koja mi je možda i doslovno spasila život i to ne s pivom. Hvala Nina!

Tekst o St. Vincent: Ana Leškovič

Foto: Ivor Bulat