Toma Jonesa sam samo jednom gledao do sada, u Londonu prije 4 ili 5 godina, u O2 Areni, odlična lokacija, vrhunski nastup i puno skuplja ulaznica, bez obzira na vremenski odmak. Prilika da ga još jednom vidim uživo (iako bih se tada kladio da se to više neće dogoditi, posebno ne u Hrvatskoj), pogotovo temeljem ranijeg iskustva, nije nešto što se propušta. Još kad se radi o svemu onome što Arena u Puli već po definiciji garantira, to je zapravo “no-brainer”.
Odmah da razjasnimo jednu stvar: ovo nije bio samo koncert, ovo je bio sat (i pol) povijesti, glazbeno evanđelje po Tomu. Uspio sam i prije samog koncerta doći do setliste koja se pokazala potpuno točnom; samo površan pogled na istu je garantirao puno toga: plesne dionice (Princeov “Kiss”, “Sex Bomb”, “If I Only Knew”), vječni evergreeni koji su proslavili Tom Jonesa (ili je on proslavio njih) kao “Green, Green Grass of Home” ili “Delilah”, autobiografske stvari (otvarajuća “I’m Growing Old” ili “One Hell of a Life” po kojoj sam i dao naslov članku), set nepoznatih pjesama, koje su tražile posebnu pažnju (“Talking Reality Television Blues”, “I Won’t Crumble with You if You Fall”), nekoliko vrhunskih obrada (ok, i “Kiss” se tu ubraja, no dodajmo još “Tower of Song” Leonarda Cohena, “Pop Star” Cata Stevensa, “Across the Borderline” Ryja Coodera), 2 pjesme Boba Dylana (“Not Dark Yet” i “One More Cup of Coffee”), nešto filmske glazbe (“You Can Leave Your Hat On”)…
Kad čovjek ovako pročita set listu, rekao bi da je koncert vjerojatno trajao barem 2,5 sata. Ne, sir Tom je to elegantno spakirao u otprilike 1 sat i 40 minuta nastupa i nije bilo lica koje nije napustilo Arenu bez širokog osmjeha.
Čovjek koji je prije manje od 20 dana (7. lipnja) napunio 85 godina isporučio je savršen presjek svoje karijere, odlično izmiješao više i manje poznate stvari, a vokalom pokazao da ne poznaje (i ne priznaje) godine. Da, nije to više rasplesani i razigrani Tom Jones, kojeg pamtimo od prije 15 ili 20 godina, no za plesanje postoje neke druge varijante; svi koji su bili na koncertu došli su prvenstveno zbog jedinstvenog Tomovog glasa, a on se tu nije štedio.
Koncert je bio iznenađujuća mješavina setova brzih i poznatih, a onda sporijih i manje znanih stvari; recimo, kad jedna iza druge idu “It’s Not Unusual”, “What’s New Pussycat?” i “Sex Bomb” mislim da je najteže bilo onima koji su bili uz samu pozornicu, a parter je bio složen kao kino dvorana, sa stolcima. Sigurno nije bilo lako odoljeti porivu da ustaneš i zaplešeš – naravno, odmah bi oni u redu iza nervozno tražili da sjednete natrag na svoje mjesto, kako to obično biva.
Meni je najdraže bilo čuti dvije pjesme – jedna je apsolutni standard kod puno izvođača različitih stilova i presjeka, radi se o “The Windmills of Your Mind” Michela Legranda, a druga je obrada pjesme grupe The Waterboys – “This is the Sea”.
Koncert je pratila vrhunska audio i video produkcija, odličan prateći bend, ali samo je jedna zvijezda sjala – najbolji izvozni velški proizvod. Jones je izuzetan zabavljač, elokventan, memorija ga još uvijek dobro služi, smisao za humor mu je primjeren i vrlo dobar (“rijetko pjevam na mjestima koja su starija od mene, a ovdje je to definitivno slučaj”), zna se pohvaliti na nenametljiv način (“sa svojim posljednjim albumom postao sam najstariji izvođač u povijesti koji je imao broj 1 album”) i odmah se sjetiti da u svijetu još uvijek sviraju i stariji od njega (Willie Nelson), a njemu je posvetio pjesmu koju su nekad svirali zajedno – “Across the Borderline”. I onda, za vrijeme bisa, u najavi pjesme “One Hell of a Life” neskromno kaže – “ova pjesma najbolje sažima cijeli moj život”. Moglo je to zvučati kao finalni oproštaj, no isto sam mislio i prije 4-5 godina u Londonu; nije nemoguće da nam Tom i njegov ludi život spremaju još poneko iznenađenje.
Poslanica za kraj: bolje je u životu žaliti zbog stvari koje ste učinili, nego zbog onih koje niste. Uvjeren sam da bi se Tom Jones u potpunosti složio sa mnom.
Foto: Muhamed Talić