23 godine ranije izašao je film “28 dana kasnije”, film malih ambicija i jednako tolikog budžeta. Ali Danny Boyle, vičan režiser koji je do tad već napravio “Trainspotting”, upravo je to iskoristio da stvori jedan drugačiji zombi film koji možete gledati u kinima Cinestar.
Prvo što upada u oči jest kvaliteta snimke koja na trenutke izgleda kao da je snimana frižiderom. Na taj način Boyle kamerama uspješno posreduje prljav, prizemljen svijet postapokaliptične Engleske. A posebno je upečatljivo uvođenje gledatelja u taj svijet kroz lik Cilliana Murphyja koji se budi, logično, 28 dana nakon zaraze i kreće lutati pustim ulicama Londona dok scenu prati zlokobni soundtrack (East Hastings) post-rock velikana Godspeed You! Back Emperor, koji bi i popodnevnu gužvu na Vukovarskoj učinili dramatičnim trilerom. “Hoće li bijeli Opel stići proći raskršće prije crvenog svjetla? Saznajte ovog ljeta u kinima.”
Nakon uspjeha prvog filma, očekivao se i nastavak. Dočekali smo ga 5 godina kasnije. Dannyja Boylea zamijenio je Juan Carlos Fresnadillo i za razliku od prvog dijela, sada se mogao igrati s više novca i poznatijim glumcima. Problem “28 tjedana kasnije” jest da nisu znali što zapravo žele sa svim tim mogućnostima. Dok je recimo prvi dio bio ograničen na snimanje po praznom gradu od četiri do šest ujutro (kad je grad stvarno bio pust), u nastavku se radnja širi na čitave distrikte s hrpom statista. Pritom se nažalost izgubila i atmosferičnost i emocionalnost originala. Preostao je samo klasičan zaplet izvlačenja junaka iza neprijateljskih linija. Da se razumijemo, nije to ni izvedeno loše, ali je bolje da se gleda bez znanja o postojanju prethodnika. Zanimljivo je da su najsnažnije točke nastavka one tematski bliske prvom dijelu: uvodna scena (izolirana zajednica) i ponovni susret supruga i supruge za koju se mislilo da je mrtva (komplicirani međuodnosi). To me podsjetilo na one redatelje iz vremena zlatnog doba Hollywooda koji su, jednom kad su se ukinule silne cenzure, radili slabije filmove nego za vrijeme brojnih ograničenja. Čini se da sloboda radi same slobode ne donosi mnogo.
I sada, kad je većina već zaboravila na postojanje spomenutih filmova, Danny Boyle se vratio za redateljsku palicu i odlučio uskrsnuti franšizu. Ovog puta ne radi se o slabijoj kopiji prethodnika, nego o posve novom postavljanju ambijenta i priče. Prošlo je, kako i ime kaže, 28 godina od prve zaraze virusom bijesa, ali sada zaraženi nisu pomrli od gladi. Štoviše, mutirali su u praktički nove vrste – od debelih puzača koji se hrane crvima do tzv. alfi, na koje je virus djelovao poput steroida, pa sada neometano harače po Zemlji gotovo slobodnoj od sjećanja na ljudsko. Ostali su samo tragovi moderne civilizacije kao što su vlakovi ispali s tračnica, napušteni vojni tuneli, izolirane zajednice koje nastoje sačuvati temeljno dostojanstvo. Ovo posljednje je okosnica filma.
Spike (Alfie Williams) živi na malom otoku na kojem se sve ove godine uspjela održati mala zajednica. Sprema se s ocem Jamiejem (Aaron Taylor-Johnson) po prvi put stupiti na kopno kako bi ulovili štogod mesa. No, unatoč tome što kopno obiluje divljači, kopno je opasno jer još i više obiluje zaraženima. Stoga se Spike mora naučiti snaći van sigurnosti doma. Ponovno se dakle Boyle vraća temama gdje zaraza djeluje samo kao pozadina da bi se ispričale priče malih ljudi koji nastoje preživjeti, ali i sačuvati ljudskost u neljudskim vremenima. Boyle ovdje dokazuje da priča ne mora biti epskih razmjera da bi bila značajna. Treba se samo znati fokusirati i priča će se već otkriti.
Druga sličnost s prvim dijelom ogleda se u načinu snimanja. Viralna je postala fotografija iza scene gdje zaraženog okružuje postolje s dvadesetak polukružno postavljenih iPhonea. Tako je Boyle nastojao zadržati grubu, lo-fi estetiku originala. Istina, kvaliteta iPhonea danas je u rangu vrlo solidnih kamera od prije dvadesetak godina, pa se njegova upotreba najviše otkriva pri širokokutnim ili više zumiranim kadrovima kad je vrlo izražena kromatska aberacija (na rubovima predmeta dolazi do raslojavanja boja).
Vjerujem da će na kraju krajeva većinu najviše zanimati je li film jeziv jer se ipak radi o hororu. I odgovor je potvrdan. 28 godina kasnije punokrvni je zombi hororac. Ne nedostaje sočnih ugriza, bljuvanja krvi, čupanja kralježnica i još ponekih scena koje bolje pogledajte sami (ili zatvorite oči, kako vam drago). Osim toga, ne počiva strava samo na gadljivosti jer film stvara napetost na više razina. Tu su recimo učinkovite montaže kao kad Spikeovo i Jamiejevo napuštanje otoka prate snimke vojničkih parada s naracijom nalik inkantacijama koje postaju sve očajnije i luđe kako junaci zalaze dublje u šumu. Čak se osjete i elementi folk horora kad gledamo noćne snimke zaraženih kako u šumi proždiru jelene. Sve u svemu, više je nasilja nego u prvom dijelu, a pritom ono ne gubi na kvaliteti kao u drugom dijelu.
Filmu je pomogla i dobra glumačka postava. Aaron Taylor-Johnson vrlo je tražen posljednjih godina, a nedavno se okušao i u hororu (“Nosferatu”). Jodie Comer također je zvijezda u uzletu, još od serije “Ubijanje Eve” gdje je utjelovila sociopatsku plaćenu ubojicu, a ovdje igra prilično drugačiju ulogu koja mi se i više svidjela. Posebne pohvale treba dati Alfieju Williamsu kojemu je ovo prva veća uloga, što se ne bi dalo pretpostaviti po izvedbi.
Nastavka bi moglo biti ako je suditi po kraju filma. Pitanje je jedino koje će ime nositi. Preskočili su “28 mjeseci kasnije”, a reklo bi se da je 28 desetljeća ili stoljeća preveliki skok u budućnost. Možda se odluče na uobičajeno rješenje kad treba zadržati prepoznatljivost da se radi o nastavku, pa format bude otprilike: 28 godina kasnije, dvotočka, zlosutna imenica (možda apokalipsa ili pokajanje). Kakav god naslov bio, zadrži li Boyle kreativnu snagu koju je pokazao u “28 dana…” i “… godina kasnije”, bit će to vrijedan doprinos žanru.
Foto: Promo