Kad frontmen podere setlistu u prvim minutama koncerta znaš da slijedi ples s vragom. Zagreb je 117. i 118. nastup turneje “The End Is Nero” započete prije dvije godine (i prekinute prošlog i nastavljene ovog srpnja) i od Queens of the Stone Age dobio unikatni poklon – koncert u režiji publike.
Da, da, dan nakon koncerta obilježenog nervoznim i na trenutke nelagodnim Joshom, Queens of the Stone Age stupa na pozornicu pet minuta prije najavnog početka dok svira “The Kitchen / The Orgy” iz Conana Barbarina kada Conan i saveznici provaljuju u hram mračnog kulta Thulsa Dooma da bi spasili princezu. U sceni se u kuhinji dinsta ljudsko meso, a ekipa iz kulta paralelno orgija. Scena je vizualno inspirirana rimskom dekadencijom i hiperpotencirana hipnotičnom kompozicijom Basila Poledourisa. Scena je filmski vrhunac zla koje Conan mora uništiti – groteskna, mistična i fabularno ključna. Tek na drugom koncertu ovaj tour opener Queensa imao je najviše smisla: uz Poledourisovu zloguku simfoniju QOTSA premošćuju svjetove – od kanibalističkog poganstva filma do vlastite distopijske rock liturgije. Publika ne svjedoči li gozbi, obredu ili apokalipsi pred hramom rock devastacije. Ali stvari su drukčije: plava havajka oko Joshova torza navodila je da je u vedrijem stanju za pirofoniju.
Upola manje publike nego na rasprodanom prvom danu možda je i sugestija da je intimnije i manje zapravo prisnije jer vrlo brzo Josh dere setlistu (koja se mijenja iz koncerta u koncert, ali s nekim nepromijenjenim naslovima) i razdragano postaje tvoj osobni Isus jukebox: ovaj Rim će gorjeti. Drugi dan bio je fusnota za top koncerte najtvrđim fanovima, a bome i Queensima sklonima poigravanju u odbijanju monotone rutine. Zaroštiljali su naslove sa svih albuma iako to nije bila ni izbliza pirofonična izložba najvećih hitova. Dobili smo (zbog publike) neočekivane deep cutove. Tko god je urlao da dobijemo “Mexicolu”, mamurni pustinjski hit iz 1998., i “3’s & 7’s” s onim riffovima kao podsjetnicima da Queensi nikad nisu odlučili biti radio-friendly bend, nadam se da je dobio kotao piva ili da se našao kao meta pivskih granata u sumanutom finalu s “A Song for the Dead”.
Mračni synth-valcer “Calopsie”, čuvane za Zagreb još od Velesajma 2014., stigao je s posvetom kćeri Camille. Planirani “Emotion Sickness” je preskočen jer “želim da još malo plešete“ i treći smo tek slušali “Monsters in the Parasol”, psihodelični marš čete tarantula u mozgu ukiseljenom u halucinogenom košmaru. Hipnotičkim ritam i izobličeni riffovi bujaju još više divlje negoli u ispoliranoj i kontroliranoj studijskoj verziji, a ovdje basist Marky u svom katatoničnom transu kasapi bas kao da psihotično trančira maticu kolonije onih istih tarantula. Ovdje možete početi tražiti uzrok akutnih upala listova i vratnih mišića. Hvala kome god i za „Turning on the Screw“, zaboravljenu od Radar festa u zagrebačkom Sigetu 2007. Cijela kula planiranih akorada je srušena i na licu se mjesta režirao novi scenarij.
I onda zaključak koji ne želiš nakon što su poneseni znalačkom publikom. Naravno da je to bio “A Song for the Dead”, jer što drugo može zaključiti koncert koji je krenuo s pjevanjem, a završio s urlanjem?
Nepravedno bi bilo ispustiti tehničke impresije pozornice i zvuka. Pozornica nije uobičajena za belosvetske zvezde; bez scenografije, bez danas standarnih videozidova, samo precizno programiran dizajn svjetla za podvlačenje atmosfere sirovoga prašenja. Bez kićenja. Glazba je sve na čemu treba biti fokus, a tu zvuk nije podbacio kao u sitnim trenucima prethodne večeri zamućenih vokala i gitara.
Ovakve performanse dobro podmazane mašine Queens of the Stone Age na tehničkom pregledu u Zagrebu dokumentiraju bestijalnu koncertnu kondiciju, motivaciju katalogom, izvrsnim novijim materijalom (iako je sa zadnjeg albuma “In Times New Roman” druge večeri bilo samo četiri pjesme), superiornu muzikalnost dobrim dijelom uvjetovanom i međusobnom intuicijom. Nema sumnje, nismo imali bolji nastup Queens of the Stone Age od drugog dana Šalate 2025.