Ma kakva kiša, nevrijeme, vrućina, sparina, suša. Nema te elementarne nepogode koja može zaustaviti mašineriju i sonično razvaljivanje koje stoji iza imena Gojira. Ipak, jedan gorak okus u ustima ostaje, a o čemu čitajte na kraju izvješća u uredničkom komentaru.
Na Šalati je Gojira pokazala kako je zasluženo jedno od najvećih metal imena ovoga stoljeća, a i šire. Treštali su bubnjevi, padali su riffovi, vikalo se, skakalo i uživalo, no kako bi najbolje dočarali scene vratimo se na početak večeri. Neizvjesnost oko kiše bila je riješena već u popodnevnim satima kada smo znali da ipak nećemo pokisnuti do kostiju (iako nakon ovih vrućina ni na to se ne bih žalio) pa smo se laganim koracima zaputili prema Šalati gdje se jedna opuštena nedjelja počela pretvarati u događaj ljeta. Crne majice, duge kose, pive u ruci i ugodna atmosfera dominirali su ispred ulaza i unutar koncertnog prostora. Nakon pozdravljanja ekipe i susretanja s brojnim ljudima koje viđam jedino na ovakvim događajima i kratkog posjeta šanka, probijamo se na pozicije točno u trenutku kada se s razglasa čuju prvi tonovi talijanske Lacune Coil.
Grupa Lacuna Coil predvođena je karizmatičnom i uvijek nasmijanom Cristinom Scabbiom, a iza sebe ima više od 30 godina karijere i brojne nastupe. Zbog toga sa ostao malo iznenađen kako je zvuk na prve 2-3 pjesme plesao i „letio“ po zraku pa prvi dojam nije ostao najjači. Srećom, brzo su se ti problemi raščistili pa je Lacuna Coil zasjala u punom sjaju. Cristina je uvijek dobro raspoložena, bilo da se radi o velikim festivalima, manjim nastupima ili kada otvaraju za velikane Gojiru, ona uvijek daje sve od sebe što publika prepoznaje. Njenom predivnom i moćnom vokalu suprotstavlja se Andrea Ferro te oni zajedno čine okosnicu i prepoznatljivi zvuk Lacuna Coila. Ranije ove godine izbacili su novi album „Sleepless Empire“ koji je solidno prihvaćen no na ovom koncertu su najčvršće i najmoćnije zvučale stvari s ranijih izdanja. „Blood, Tears, Dust“ instrumentalno je jaka, „Heaven’s a Lie“ ističe svu snagu Cristininog glasa dok su na „I Wish You Were Dead“ poletjeli srednji prsti u zrak. Atmosfera u publici bila je iz pjesme u pjesmu bolja i bolja iako nije ovo bio presjek ljudi koji bi išli na njihov samostalni koncert. Bend se nekoliko puta obratio publici te su prije „Enjoy the Silence“ zatražili za pomoć, a Šalata je odgovorila pjevajući. Solidna i čvrsta svirka dobro nas je zagrijala, čak toliko da je bio red za još jedan posjet šanku.
Noć se u međuvremenu spustila, a s njom je na Šalatu pao sonični meteor i oluja teškog zvuka. Moćna Gojira pojavila se ispred nas. Od prvog tona, od prvog udarca bubnja, od prvog riffa, bilo je jasno kako ova uigrana mašinerija misli protutnjati gradom jače nego bilo kakav prolom oblaka. Otvorili su s „Only Pain“ i nakon što sam shvatio da me ne trese iznenadni potres nego odlično uštimana ritam sekcija, okrenem se prijatelju i kažem: „da, ovo je za minimalno dvije razine iznad.“ Iznad čega? Predgrupe, očekivanja, glasnoće? Ma, iznad svega! Prije par godina divljao sam u Domu sportova kada sam više bio u šutki i letio s mjesta na mjesto, ovoga puta Gojiru sam pratio s jedne pozicije i ne mogu se još odlučiti što mi je draže. Zvuk koji ostvaruju i energiju koju nose istovremeno traže divljanje i akciju te promatranje, ne, to je preslaba riječ, doživljavanje svim osjetilima. „Backbone“ je upravo takva stvar gdje svatko na svoj način upija tu energiju bilo da se radi o pogu, mahanju glavama, slušanju zatvorenih očiju ili buljenju u bend s neizbrisivim osmijehom na licu.
Rafalna paljba i sonični napad nižu se iz pjesme u pjesmu. „Stranded“, „Born For One Thing“, „Flying Whales“ zvuče moćno i bez vizualnih dodataka, a kada na to sve dodamo odličan light show i vizuale dobili smo uistinu posebnu svirku koja će zasigurno obilježiti ovu godinu. Mario Duplantier (čovjek koji posjeduje možda dvije majice u ormaru) je mašina i uhvatio sam se kako na duže periode uopće ne primjećujem bend već samo njega i magiju koju radi iza bubnjeva, a nakon što je demolirao duplu bas pedalu za vrijeme „The Cell“ zaključio sam kako ima i kondiciju profi sportaša. No, Mario nije jedini divljak u Gojiri, tu je i njegov brat Joe čiji glas u sebi ima ono divlje, gotovo „primal“ što je cijela publika postala za vrijeme impresivne izvedbe „The Chant“. Joe je naglasio dasu prije točno godinu dana imali čast svirati na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu te su nas počastili s „Mea Culpa“, pjesmom kojom su osvojili pažnju madija diljem svijeta. Tradicionalna je to pjesma koja u izvedbi Gojire nosi novu energiju te zasigurno postaje dio njihove setliste.
Prije kraja Gojira je odala počast nedavno preminulom Ozzyju Osbourneu izvevši „Under The Sun“ Black Sabbatha što je bio još jedan od vrhunaca koncerata. Za sami završetak i finale pobrinula se kiša koja je savršeno dočarala i dala još jednu novu dimenziju za vrijeme „The Gift of Guilt“ s kojom se Gojira oprostila od Zagreba. Bila je to vrhunska svirka teškog zvuka i poslužit ću se jednim izrazom drugog benda kako bih opisao Gojiru. „It’s a sonic recreation of the end of the world“. Idem uzeti još koji lijek protiv bolova u vratu (godine me stižu) i odbrojavati dane do idućeg susreta s Gojirom.
Piše: Maroje Ćuk
UREDNIČKI KOMENTAR:
Nekoliko dana prije koncerta pojedini mediji, odnosno prije svega fotografi, ostali su zatečeni prijedlogom ugovora (tj. sporazuma) za fotografiranje koncerta Gojire u Zagrebu. Štoviše, uvjeti su među najgorima mogućima s kojima smo se susreli i kose se sa Zakonom o autorskim pravima. U slučaju da potpišete ugovor bend Gojira ima pravo uzimanja, uređivanja, mijenjanja, kopiranja, izlaganja, objavljivanja, distribucije i korištenja svih fotografija za bilo koje zakonite promotivne materijale, uključujući, ali ne ograničavajući se na editorijale, biltene, letke, postere, brošure, oglase, pisma za prikupljanje humanitarnih sredstava, godišnja izvješća, press kitove i podneske novinarima, web stranice, stranice društvenih mreža i druge tiskane i digitalne komunikacije, bez plaćanja ili bilo kakve druge naknade. Ujedno, potpisivanjem ugovora Gojira ima ovlaštenje uraditi to na svim jezicima, medijima, formatima i tržištima, aktualnima ili kasnije otkrivenima. Ovo ovlaštenje, ako se potpiše, vrijedit će neograničeno, osim ako ga pismeno ne opozovu. Potpisivanjem ugovora autor, dakle fotograf, odriče se bilo kakvog prava na autorske honorare ili drugu naknadu ili kompenzaciju koja proizlazi iz ugovora ili je povezana s korištenjem fotografije, te pristaje da fotografije postaju vlasništvo Gojire i neće biti vraćene u posjed. I ono što je najgore u svemu, potpisivanjem ugovora Gojira se oslobađa od svake odgovornosti ili eventualne tužbe koju mogu pokrenuti nasljednici, predstavnici, izvršitelji, upravitelji ili bilo koje druge osobe u ime originalnog autora ili u ime imovine originalnog autora.
Svako autorsko djelo treba se poštovati, kako ono glazbenika ili izvođača, autora glazbenog djela, tako i fotografa. No, svjedoci smo sve gorih uvjeta za fotografe, pogotovo na koncertima, gdje se koncertna fotografija stavlja na marginu svih ostalih vizualnih umjetnosti. Štoviše, potpisivanjem ovakvih ugovora, odnosno nepoštivanje autorskog djela onih koji u isto vrijeme svoje autorsko djelo štite na području cijelog planeta i (što je u diskografiji danas popularno) u Svemiru, fotografija kao vizualna umjetnost gubi na svojem značaju. Nepotpisivanje autora pod njegovo vlastito autorsko djelo najstrožije osuđujemo, kao i korištenje fotografija u bilo kakve komercijalne svrhe bez da se autora traži dozvola. Ekskluzivno pravo na korištenje fotografija u diskografskom svijetu se regulira ugovorima uz određenu otkupnu cijenu i uz pravo originalnog autora da ih može koristiti u vlastite svrhe, uz ili bez suglasnosti druge strane. Naravno, pravno govoreći, ako potpišete ovakav, u najmanju ruku lihvarski ugovor, više nije moguće ili je teško moguće vratiti svoja prava jer ste se obvezali, pod prvo da druga strana ima apsolutnu kontrolu nad vašim autorskim djelom, a pod drugo da ih nemate pravo tužiti u budućnosti. Upozorenje svim kolegama fotografima, pogotovo freelance fotografima na glazbenim portalima u Hrvatskoj i regiji – pazite što potpisujete jer niti jedan profesionalni (koncertni) fotograf, a kamoli foto agencija, neće potpisati ovakve lihvarske ugovore. Svatko od fotografa želi biti u foto pitu svojeg najdražeg benda ili izvođača, ali zapitajte se, vrijedi li potpisati ovakav ugovor za takvo iskustvo? Naravno da svaki fotograf ima pravo donijeti vlastitu odluku, ali kao vlasnik i glavni urednik ovog portala mogu biti ponosan na naše stalne fotografe-suradnike (volontere) koji su bili jednoglasni u ovome. Ako mi možemo poštovati svakog glazbenika, pogotovo njezinu, njegovu ili njihovu privatnost, kao i autorska djela, onda taj isti glazbenik treba poštovati i naša autorska djela, bilo da je u pitanju fotograf malog glazbenog portala u Hrvatskoj ili jednog od najvećih glazbenih portala na svijetu. Gojira je mogla odbiti sve akreditacijske zahtjeve fotografa, ali je umjesto toga ponudila svima ovakav zaista uvrjeđujući ugovor za svakog fotografa. Shodno tome, a kako bi podržali naše kolege fotografe, uz ovo izvješće prilažemo prigodnu ilustraciju naslovnice.
– Nikola Knežević, glavni urednik i vlasnik Music Boxa