Povratak u Kopenhagen na još jedan, sveukupno petnaesti po redu Copenhell krenuo je oštro i dinamično. Festival se održava do 21. lipnja.
Razlog žurbi u kojoj smo fotograf i ja direktno iz aviona (s hotelskim dvominutnim pitstopom za odlaganje prtljage) požurili na (polu)otok Refshaleøen bio je rani nastup američkih rockera Dead Poet Society. Imali su nezahvalnu dužnost otvorenja festivala već u 13:00 i nastupom na trećoj po veličini pozornici Pandemonium i jedinoj okrenutoj prema zapadu, što garantira da će publika cijeli dan biti okupana suncem koje također cijeli dan žari direktno u oči izvođačima. Želio sam ih pogledati uživo jer mi je njihov najnoviji, drugi sveukupno, album „Fission“ jedan od najdražih albuma prethodne godine. Ekipa nije razočarala, dinamično su odradili svoj četrdesetminutni set i solidno zagrijali publiku. Odličan početak festivala.
Sljedeći na popisu bio je Myles Kennedy na drugom glavnom stageu Hades. No, najavljivač je okupljenu publiku morao razočarati viješću kako je Kennedyjev autobus doživio mehaničku havariju na putu do Kopenhagena. I kad propuh zalupi vratima, ponekad razbije prozor, kroz čije krhotine je po hitnom postupku uskočio lokalni crust/grindcore bend Vulvatorius. Odabir nije mogao biti bolji, jedinstveno atraktivna pjevačica Ditte Kroyer dominirala je pozornicom, a naslovi pjesama poput „Fuck You Incel“, „Cunt War“ i „Witch Burns Back“ nimalo suptilno otkrivaju s koje strane političkog spektra ove djevojke i momci dolaze, Napalm Death za neke novu generaciju.
Nakon žestokog starta festival se pomalo počeo vraćati u očekivanu rutinu. Još od same početne najave bendova i nakon svakog sljedećeg proširenja popisa izvođača, razmišljao sam o tome kako je ovo zasigurno najlošiji line up u povijesti festivala. No, sve je stvar perspektive jer je naš fotograf svaku novu najavu dočekivao s entuzijazmom i velikim oduševljenjem. A i festivalska publika je sva četiri dana samo dokazala da nije problem u bandovima, već u mom ukusu. I to je sasvim OK.
Pandemonium stage sva četiri dana služio je otprilike istoj svrsi – publici željnoj sunca i ogromnih količina prašine koja se konstantno podizala iz mosh pita predstaviti niz srednje popularnih bandova. Ako ste fan njihove glazbe definitivno ćete uživati, a ako baš i niste u prolazu ćete baciti oko, odslušati par stvari i nastaviti svoj put do krajnjeg odredišta. U srijedu su na rasporedu tu bili Employed to Serve i Kittie, dva benda koji su oduševili svoje obožavatelje sasvim korektnom i energičnom izvedbom svojih najvećih hitova.
Nešto kasnije na glavnu pozornicu dolazi bend kojem se naš fotograf Vedran (i još dobrih dvadesetak tisuća ljudi) najviše veselio, nizozemska simfo-metal atrakcija Within Temptation. Meni nitko nije kriv što se nikad nisam pokušao niti potruditi pronaći razliku između njih i Nightwisha, Evanescencea, Amaranthe, Eluveitie ili još nekih dvjesto grupa koje mi zvuče potpuno isto. Tako je i njihov set kroz moje uši protrčao kao šezdeset minuta neke neodređene pjesme, ali cjelokupna publika oduševljeno je pjevala svaki stih svake pjesme jer oni ipak znaju prepoznati razliku. Vedran je rekao da su bili odlični i ja mu vjerujem. A ja sam samo pokušavao prikratiti vrijeme do početka nastupa Poppy.
U prvom redu ispred pozornice Hades došao sam i ja na svoje. Kad je prije točno pet godina ova youtuberica i dance zvijezda odlučila potpuno promijeniti svoj stil i posvetiti se svojoj strasti – metalu, bio sam prvi u redu za pohvaliti njezin album „I Disagree“ s cijelim nizom odličnih stvari poput „Concrete“, „Anything Like Me“ i „Bloodmoney“. Kad je nakon toga odlučila usporiti tempo s dva dark-pop eksperimentalna albuma skoro sam je potpuno otpisao, tako da je prošlogodišnji „Negative Spaces“ došao kao potpuno pozitivno iznenađenje: „Have You Had Enough?“, „The Cost of Giving Up“ i „They’re All Around Us“ predvodile su popis mojih najdražih pjesama godine. Kako Poppy očigledno razmišlja o meni i cijeni moje mišljenje, tako je svoj set sažela na ta dva odlična albuma, a u pratnji vrhunski uigranog benda svojih šezdeset minuta odradila je do posljednje kapi znoja. Svojeg i publike.
Ovogodišnji Copenhell je i po headlinerima za mene bio najmanje zanimljiv do sada. Srijeda je na glavnoj pozornici pripadala lokalnim veteranima Dizzy Mizz Lizzy. Mega-popularni u Danskoj, mjesecima su prikupljali glasove publike i svirali točno one stvari koje su glasači željeli čuti. Vedran ih je ostao fotografirati, a ja sam otišao nadoknaditi elektrolite i sakriti se od sunca u obližnju šumu. Vedran je kasnije prijavio da je najbolja usporedba s nekim našim bendom – Opća opasnost.
Većina publike je za odjavu večeri odabrala Dethklok, no od samog trenutka najave izvođača ja sam za taj kasnovečernji termin imao zabilježeno samo jedno ime, drugi najvažniji razlog mojeg dolaska na festival – Julie Christmas. Nakon što sam prije skoro desetak godina ostao bez daha na Roadburn festivalu kad je nastupala kao gost grupe Cult of Luna na predstavljanju njihovog zajedničkog albuma „Mariner“ (zasigurno top 5 album ovog stoljeća), zatim ponovno na istom mjestu prošle godine odgledao bez treptaja njezin solo nastup, što je na kraju kulminiralo izdanjem njezinog albuma „Ridiculous and Full of Blood“ (bez konkurencije najbolji album 2024. godine), znao sam da nema teorijske šanse da propustim odgledati ovaj nastup iz prvog reda. Prijateljstvo s ekipom iz Cult of Luna i dalje traje, pa je u pratnji benda u šumi prepunoj publike usred koje se nalazi najmanja pozornica Gehenna opravdala sva očekivanja uvjerljivo najboljim nastupom dana (i skoro cijelog vikenda).
Piše: Dubravko Jakovljević
Foto: Vedran Levi