Svatko tko se ikada okušao u sviranju gitare sigurno je naišao na imena Steve Vaija i Joea Satrianija. Njih su dvoje pomicali granice tog instrumenta, razvijajući specifične i vrlo brze tehnike sviranja kakve malo tko može pratiti.
Stach i Vai su bez sumnje tehnički najpotkovaniji gitaristi današnjice, a ne bih ni pretjerao ako bih ih uvrstio među deset najboljih gitarista svih vremena. Ali koliko im god ta izvanredna glazbena virtuoznost donijela obožavatelja u gitarističkom svijetu, toliko ih i ograničava u probijanju u “mainstream”. To sam spoznao uoči koncerta kad većina ljudi iz moga kruga nije ni čula za dvojac. Gitaristički laik vjerojatno neće moći cijeniti skoro dva sata neprekidnih solaža. Neke druge legende, kao Eric Clapton ili Jimi Hendrix sigurno su mnogo prihvatljiviji prosječnom uhu.
Ali za one slične meni, udruživanje Vaija i Satrianija nešto je kao crossover Marvelovih filmova kada se svi najpoznatiji superheroji udruže u istom filmu. Vaija sam već slušao kada je prije dvije godine nastupao u Domu sportova i to je bio jedan od najboljih koncerata na kojem sam bio. Očekivanja su sada bila još i veća, pošto dolaze u moj rodni grad. Ovo je ujedno bilo i prvi put da sam posjetio tvrđavu sv. Mihovila. Jednostavno rijetko dođe netko tko mi je zanimljiv, a kad i dođe, kao Tommy Emmanuel prošle godine, nešto iskrsne da moram propustiti koncert.
Prije glavnih faca, već ispunjenu tvrđavu zagrijao je Ned Evett. Tehnički je lijepo svirao, ništa previše upečatljivo, ali dovoljno da imamo uvid u ono što možemo očekivati u nastavku večeri – mnogo solaža i izmijenjivanja gitara između pjesama. Najviše sam pozornosti usmjerio u njegove upečatljive gitare, a kasnije sam saznao da je najpoznatiji upravo po kreiranju modela kojeg je i nama predstavio: fretless gitari sa staklenim vratom. Jako lijep instrument, ali meni su se po glavi najviše vrtjele priče da će Vai izvaditi svoju Hidru. Ned je imao kratak set, možda dvadeset-dvadeset i pet minuta, a u 9, točno kao švicarski sat, izašli su glavni protagonisti večeri, Steve i Joe u proširenom sastavu. Na turneji s njima je još jedan gitarist, bubnjar i basist koji je uoskočio i na vokale. Kraj njih dvojice, teško je zasjati ostalim članovim benda, a posebno je nezahvalna pozicija trećeg gitarista. Ali ipak su i on i basist, a naročito bubnjar pokazali da itekeko pripadaju među te velikane. Doprinijeli su svojim dionicama dubini zvuka i pomogli da cijeli nastup bude toliko dobar.
Pitao sam se kako će se tako velika imena uskladiti na pozornici, svaki s pozamašnom diskografijom. Dobio sam odgovor vrlo brzo. Tijek nastupa je bio takav da su prvo odvsirali dvije pjesme zajednički, nakon čega se Satriani povukao i pustio Vaija da odsvira svoje dvije, a onda je pak Satriani preuzeo iduće dvije. Takav je ritam, 2-2-2, bio do bisa. Ovdje moram reći da su dijelovi gdje su Satriani i Vai svirali individualno bili besprijekorni, ali da bi stvar malo štekala kad bi se udružili na pozornici. Može se reći da je bilo previše muzike. Čak se ni takvi geniji ne mogu savršeno harmonizirati, uvijek netko svira malo brže ili sporije, a kad je način sviranja toliko brz, to dođe i više do izražaja. Zbog toga više ne možeš shvatiti od kud dolazi sav taj zvuk, a taj osjećaj još povećavaju silne distorzije, prisutnije kod zajedničkih solaža. Prijatelj je to pripisao tehničkim razlozima, ja sam skloniji objašnjenju da je nemoguće uskladiti takva dva ega na metar kvadratni prostora, koliko god dobri prijatelji bili, ali u svakom slučaju rezultat je isti – ozvučenje je bilo bolje u Domu sportova.
Ali koncert je najprije emocija i atmosfera i to je ono što čini razliku između kvalitete koncerta. A ni jednog ni drugog nije nedostajalo Vaiju i Satrianiju. Bila je to prava energetska bomba, prepuna nevjerojatnih solaža koje su predstavljale presjek od 80-ih do današnjih dana. Obojica su nam pružila svoje najveće hitove, a našlo se mjesta i za neke manje poznate stvari. Satriani nas je tako počastio s “Flying in a Blue Dream”, “Surfing with the Alien”, “Sahara” i još nekim stvarima, a Vai sa “Zeus in Chains”, “Little Pretty”, “Tender Surrender” (jednom od njegovih najboljih stvari, a k tome je još izveo genijalnu improvizaciju, prije koje se i publika aktivirala kao back vokal). Posebnu je pozornost privukla novija pjesma – “Teeth of the Hydra”. Svjetla su se pogasila i kroz mrak se moglo nazrijeti da nešto veliko dovlače na pozornicu. Zatim – paljene svjetala i skidanje crnog plašta otkriva monstruozan instrument, Hidru. Radi se o gitari s tri vrata, koju je Vai konceptualno smislio za vrijeme korone. Pa neka ljudi kažu da pandemija nije donijela ništa dobro. Velika kao čovjek, stajala je na stalku dok je Vai nenadmašno prebirao po žicama, tren po vratovima električnog dijela, onda basu, pa i žicama kod mjesta spajanja triju tijela gitara. Nešto se manje doticao gornjeg vrata, ali nevjerojatno je da je uopće itko kadar tako glatko svirati toliku mrcinu od gitare.
Prije bisa odsvirali su još dva velika hita, jedan Vaijev, jedan Satrianijev, odnosno “For the Love of God” i “Made of Tears”, koje su po mom mišljenju njihove najjače stvari. Interesantan je bio odabir da koncert završe s obradom “Born to be Wild”, čiji je jedini prepoznatljiv dio bio upravo refren. Bez obzira na to, podigao je publiku na noge toliko da su tražili i drugi bis do kojeg nažalost nije došlo.
Nevjerojatno je iskustvo slušati uživo takve legende, posebno Steve Vaija koji mi je ipak nešto bliži srcu, te se nadam da će ih put uskoro opet nanijeti ako ne u Šibenik, onda negdje u Hrvatsku.
Piše: Marko Miljković
Foto: Ivor Bulat