Legendarni glazbenik i lider nekadašnjih Talking Headsa, David Byrne, upravo je objavio novi studijski album “Who Is the Sky?” (Matador Records). Vrijeme je da otvorimo novo poglavlje njegove karijere.
Kada je David Lynch 1999. snimio film “The Straight Story” izazvao je val čuđenja, ne zato što je film bio čudan, nego upravo suprotno. Riječ je o jednostavnom, malom, toplom filmu spore priče, antitezi Lynchovoj dotadašnjoj filmografiji. Za njegove standarde ekstravagancija “The Straight Story” je sadržana u činjenici da u filmu nema ništa ekstravagantno. Po stupnju jednostavnosti i nepretencioznosti se slično može reći i za novi Byrneov album. On je krajnje jednostavan, praktički infantilan, koristeći banalne rime tipa hot-lot, loves-does, told-old. Gotovo sve pjesme bi vrlo dobro funkcionirale da su izvedene u formi trija s gitarom i ritam sekcijom, bez obzira što je Byrne kao pratnju koristio sjajni komorni klasični i jazz orkestar Ghost Train Orchestra s nenametljivim, ali ključnim gudačima i puhačima te nešto istaknutije udaraljke, no taj dodatak jednostavnim Byrneovim pjesmama pridodaje ključni dekorativni element koji ih izdiže iznad prosjeka standardnog rock repertoara. Istodobno niti jedna trajanjem ne prelazi granicu od 4 minute. Tematski album je dijelom pod utjecajem Byrneovog online projekta Reasons to be Cheerful gdje se promiče optimizam i skupljaju pozitivne vijesti s naglaskom na lokalne zajednice, jer su one, kako misli Byrne, okosnica alternativnih i pozitivnih inicijativa. Album djeluje kao dobra zajebancija gdje se demistificiraju umjetnički, kulturni i religijski brendovi, podtekst umjetničkih djela, propitkuje jednostavna svakodnevnica te razglaba o starosti i smrtnosti. Latino stilizacije su i dalje prisutne, no diskretnije nego na nekim ranijim pločama, uglavnom na način korištenja udaraljki. Iznimka je zaigrana, puna puhača “What Is the Reason for It”. Produkcija ignorira tehnološki razvoj, a instrumenti su gotovo u cijelosti akustični. Poneka programirana udaraljka je gotovo neprimjetna. Baš je zato svojevrsno iznenađenje angažman Kid Harpoona kao producenta ove ploče, jer je poznat kao producent albuma neorganske produkcije, no valjda je dobar u balansu u produkciji velikog broja instrumenata, a da ne prelazi na područje nametljive, ovdje nepotrebne Spectorove „wall of sound“ produkcije. Skrušeno priznajem da mi je Harry Stylesov album “Harry’s House” koji je Harpoon koproducirao i u velikoj mjeri skladao, podnošljiv.
No, vratimo se mi Davidu Byrneu koji je svoju karijeru započeo u Talking Headsima u vrijeme kada nije trebalo osnivati udruženja za promicanje optimizma i nade, premda je i tada vladala kriza. Njihova prva 4 albuma su nesumnjiva remek-djela s naglaskom na četvrti “Remain in Light” iz 1980. koji predstavlja jedan od kamena temeljaca moderne glazbe. Byrne započinje svoju solo karijeru kada je u pauzi između snimanja “Fear of Music” i “Remain in Light” s Brianom Enom snimio prevratnički album “My Life in the Bush of Ghosts”, jedan od prvih albuma gdje se obilato koriste semplovi, također jedan od kamena temeljaca moderne glazbe. S takvim renomeom je bilo teško očekivati da može sam sebe nadmašiti. Prvi pravi solo album je bio “Rei Momo” iz 1989. s latino stilizacijama, što se poklopilo s tada vladajućim trendom fuzije rocka i world musica, no album je bio vrlo dobar. Naredni albumi su bili nešto sličniji izričaju Talking Headsa, no upotpunjeni latino i funk ritmovima, a sklonost eksperimentima je ispoljio na sjajnom albumu “Grown Backwards” iz 2004. Nakon toga slijede dvije kolaboracije, jedna opet s Enom, no manje eksperimentalna, na albumu “Everything that Happens will Happen Today”, a druga sa St. Vincent na uspješnom “I Love this Giant”. I tada dolazimo do predzadnjeg albuma, “American Utopia” iz 2018. koji je u dosta elemenata sličan recentnom, no tematski, dakako ne. Naime, “American Utopia” je snimljen u nekom drugom svijetu, svijetu kojem se još nije dogodila Covid pandemija. Na turneji promocije te ploče je Byrne do krajnjih granica narušio konvencije tipičnog rock koncerta, gdje glazbenike čekaju posloženi instrumenti. Upravo suprotno, gledatelji su prije početka mogli vidjeti minimalističku, potpuno praznu binu omeđenu zavjesama. Koncerti su počinjali kada su glazbenici utrčali na pozornicu, svaki sa svojim instrumentom, čak su i udaraljke i klavijature bile pričvršćene za instrumentalistu što je omogućilo stalnu dinamiku tijekom cijelog nastupa. Nevjerojatno koncertno iskustvo. Navodno će, po najavama i nastupajuća turneja biti slična, jer su angažirani i dio glazbenika s turneje “American Utopia”, no u trenutku pisanja ove recenzije, ona još nije započela. Počinje sredinom rujna u SAD-u.
Početna vesela i lepršava pjesma “Everybody Laughs” s albuma “Who Is the Sky?” u tekstu kontrastima relativizira život, a glazbeno kao da je ispala iz sessiona za “Little Creatures”, ploče Talking Headsa iz 1985. Započinje Byrneovim sporim odbrojavanjem i frazom na akustičnoj gitari, nakon čega se u zvučnu sliku gradacijom uključuje sve više instrumenata do efektnog klimaksa. “When We Are Singing” zvuči kao neka pjesma Paula McCartneya s njegovih zrelih albuma poput “New”, “Egypt Station” i “III” ili kasnih Beatlesa. Melodičnost, ekonomično bubnjanje, efektna pratnja gudača i puhača kao da priziva na liverpoolsku četvorku ili još razvidnije, na ELO. No na kraju se iza maske McCartneya pojavljuje pravi neurotični Byrne. Sjajna stvar. U luđačkoj “Appartment Is My Friend” Byrne izražava ljubav prema svom stanu, da bi svoju duhovitost pokazao i u “Moisturizing Thing” o općoj pomami za pomlađivanjem gdje se tip nakon upotrebe kreme za lice, nakon što se ujutro probudi i pogleda u ogledalo shvati da izgleda kao trogodišnji klinac, ali je i dalje on. Propituje i avangardni umjetnički pokret u “The Avant Garde”, premda je i sam bio njegov dio. U “What Is the Reason for It” Byrne se bavi smislom ljubavi, a u refrenu mu se pridružuje Hayley Williams iz američkog banda Paramore. Ljubavlju se bavi i u “A Door Called No” te je kroz kontraste detektira kao rješenje. “The Truth” započinje djelomičnim citatom „The truth, my dear is the last thing a man ever wants to hear“ što ga je Norma Shearer izgovorila u filmu “The Divorce” Roberta Z Leonarda iz 1930. godine, no Byrne se s tvrdnjom iz citata ne slaže, jer je, kako veli, naučio živjeti s istinom.
Pjesme su vrlo kratke, ekonomične. Mogu funkcionirati kao samostalni komadi, ali “Who Is the Sky?” ipak bolje djeluje kao cjelina. Optimizam i pozitiva su zajedničko tkivo još jednog sjajnog Byrnovog uratka. Čak i uz ovakav sjebani univerzum, gdje je opća svijest o gracilnosti i uništivosti svijeta i čovjeka itekako razvidna i kada je očito da će nas tehnologija sjebati, Byrne s toliko duha i energije pristupa svojim sadržajima da im je teško odoljeti.
