Dexter. Antijunak, serijski ubojica “zločestih” tipova obožavan u vrijeme recesije ponovno je uskrsuo. I to u jedanaestoj sezoni “Dexter: Resurrection” koja nam nakon punih deset godina, septički loše finalne osme sezone originalne serije i neuvjerljivog reboota od prije dvije godine napokon daje motiva za ponovno gledanje.
Dexter kao serija prilično je dosljedna samome neuništivome liku Showtimeove serije koju sam kao student u domu na Šari tek na trećoj sezoni opsesivno počeo gledati prvenstveno zbog špice. Apsolutni art. Za razliku od serije spotaknute o vlastitu rutinu i kliznuća u trivijalno. Neuhvatljivi Dexter naposljetku bježi iz Miamija, završavamo onim kubrickovskim pogledom bez ikakva klimaksa. Fanovi razočarani, kritičari naoštrenih jezika s razlogom iskasapili seriju.
Moramo vam dati konteksta za uskrsnuće
No, mitovi pop kulture danas su zamjena za velike antičke pa je tako i Dexter mitsko biće šoubiza, fikcijski lik s morem fanova, a nekreativni američki šoubiz programiran kasapiti, reciklirati i oživljavati stare uspjehe, izgubljen i kastriran kada se radi o originalnom – oživljuje Dextera. Prošlo je desetljeće, on je ostario, a život na sjeveru dobro ga služi. No, imamo njegova sina srednjoškolca Harrissona u potrazi za davno izgubljenim ocem i time prvi spin off – “New Blood” (hrv. “Svježa krv”). I kao što je detektiv Harry, Dexterov posvojitelj, odgojio serijskog ubojicu s moralnim kodeksom, tako je i naš preplanuli neprilagođeni junak djelomično pokušao odgojiti sina. Ono što bi bila deveta sezona iskupljenja dobilo je i svoju desetu sezonu – prequel “Dexter: Original Sin” (“Prvi grijeh”). Naravno da univerzum treba i svoj origin story pa nas vraća dvadeset godina prije početka originalne serije “Detxer” gdje kroz likove koje kao da je pudrao Trumpov vizažist kroz mlađu verziju antijunaka dobijamo priču o stvaranju serijskoga ubojice. Serija koja se toliko trudila (dobrim) castingom kopirati prvi serijal zbog predvidljiva je scenarija, loše režije i kriminalne dramaturgije emitirana nakon “Svježe krvi” bila bez zvijezde cijele sada franšize – Michaela C. Halla. Zapravo, mogli smo ga jedino čuti u funkciji pripovjedača u ciničnim (unutarnjim) monolozima kao formulaični dio cijelog Dexterverzuma. Srećom, otkazana je nakon prve sezone paralelno s kojom je najavljen “Dexter: Resurrection” (“Uskrsnuće”).
“Dexter: Resurrection” – iskljupljenje za desetljeće redateljskih grijeha
Dexter ne bi bio Dexter kada bismo ga se riješili jednom za svagda i evo nas sada u New Yorku kamo sin Harrisson bježi nakon što upuca oca misleći da ga je ubio. No, tata od skalpela dolazi priučiti se očinskoj ljubavi, a sina kako ubijati zlikovce. Vječno usamljeni i neprilagođeni forenzičar u New Yorku dobiva novi šut za ovisnost o krvi. U „rješavanju“ serijskoga ubojice koji je vozač taksija i ujedno mu ime unutarnjeg demona, Dark Passenger, Dexter upoznaje svoju ekipu. Tajno društvo serijskih ubojica okupljenih oko mecene niskoga rasta – (Peter Dinklage). Naš omiljeni forenzičar-sociopat u srcu se New Yorka noću bavi starim hobijem, a danju pokušava odglumiti odgovornog oca. Radnja klizi između njegove misije da zaustavi Harrisona da ne postane kopija tate i sve bizarnijeg serijskog “kluba ubojica” koji djeluje kao loše moderirana terapijska grupa. Naravno, početna opčinjenost sličnima sebi uskoro splašnjava kada vidi da ih motivira samo ubojstvo, a nikakav naglašen instinkt za prirodnu ravnotežu u urbanoj džungli. Predatori postaju plijen.
Kad se zagrije, serija se zalaufa
Serija se otvara nesigurno, ali ubrzo pronalazi puls usred sezone gdje krvavi rituali i kvaziobiteljske terapije kolidiraju u spektakularnim scenama koje podsjećaju da se Dexter nikad ne bori samo s metom, već i s vlastitim ogledalom. Glavna čar serijala nije u pitanju “hoće li opet ubiti”, nego koliko dugo može održati privid lovca, a ne postati pritom lovina. Rezultat je mračno zabavna, ironično topla i mjestimično urnebesno neinteligentna saga koja dokazuje da, čak i kad se vrati iz mrtvih, Dexter ne može pobjeći najopakijem protivniku – vlastitoj potrebi za kontrolom.
Ako je “Dexter” nakon četvrte sezone (kolektivno smatrane zadnjom dobrom) trebalo mrtvog i uredno pospremiti na hladni obdukcijski stola, sve što je uslijedilo izgledalo je kao pokušaj da se leš na silu šminka za još koju sezonu (ovo je tako vapilo za referencom na “Dva metra pod zemljom”). “Svježa krva” je samo nakratko vratila nadu da će franšiza konačno prestati sramotiti vlastito nasljeđe, ali njezin je finale ispao ništa drugo doli još jedna obdukcija vlastite izgubljene reputacije. “Resurrection” je zato, paradoksalno, prvi projekt nakon Trinity Killera koji je ‘živ’: cijeli tijek serije kuca pravim pulsom, vraća ironiju, užitak i onaj groteskni, a i namjerno autistički humor zbog kojeg smo uopće navijali za tipa koji uredno kasapi tijela u devet komada.
Michael C. Hall i dalje se briljantno igra s prepoznatljivom hladnoćom, a povratak Angela Batiste – naivnog dobričine iz originala u ozbiljnoj varijanti murjaka koji sada ganja svog kompića u neočekivanoj ozbiljnosti je podsjetnik da prošlost možda ne prašta, ali Showtime svakako reciklira. Harry (Dexterov otac) se i dalje pojavljuje kao duh-savjetnik iliti personofikacija unutarnjeg monologa što je već godinama jednako suptilno kao tagline “serial killer with daddy issues”. Ironično je da bi serija bila odvažnija da su sve okrenuli naopačke, ubili nedodirljivog protagonista (ajme, kako me ovo podsjeća na oblikovanje lika June iz “Sluškinjine priče”) i pustili da Dexterov duh proganja Harrisona. Ovako, reklo bi se novokomponovanim riječnikom: načosi su podgrijani i serviran je psihodramski šah na rubu parodije.
All Stars Casting
Da ne bude sve samo repriza: “Resurrection” se razmeće i cameo ulogama: Peter Dinklage u ulozi sociopata Pratera se zabavlja kao da je na krvavom koktelu kod Tarantina. Na internetima se dobrano primjećuje da je prekvalificiran za ovaj scenarij. Tu su i karikirani Neil Patrick Harris i Krysten Ritter pa paradiraju kao da su došli na Comic-Con umjesto na krvavo sijelo. Apsolutni prodajni faktor serije nam je karizmatična Uma Thurman u ulozi Praterova sidekicka Charlie, Jasno je da ‘draška’ svoju unutarnju Beatrix “the Bride” Kiddo; nostalgično je taman toliko da budemo napeti, ali ne dovoljno da nam se okrene želiudac – čekaš, a ne dočekaš. Sve to čini seriju grotesknim diznilendom za fanove – “Dexter i prijatelji”. Meni apsolutno paše jer susprežem nevjericu oko nebuloza kad želim zaboraviti na svijet barem na 50 minuta tjedno.
Otac, sin i nož
“Resurrection” je i dalje priča o ocu koji se nikad neće odreći vlastitog noža. Cinici će reći da je ovo još jedan pokušaj da franšiza vampirski siše vlastitu prošlost. Optimisti pak da je ovo najbliže što je Dexter ikad došao stvarnom uskrsnuću. Pripadam ovoj drugoj ekipi.
Redateljski potpis i scenarističke zamke
Redateljski, “Dexter: Resurrection” je hibrid noir trilera i crne komedije: kamera se neumorno lijepi uz Dexterova leđa, oblikuje onaj klaustrofobičan osjećaj da svaki hodnik vodi do nove greške, dok su krvave scene pažljivo montirane da izgledaju kao reklama za luksuzni deterdžent protiv mrlja. Montaža, dakle, brza i nervozna, pojačava paranoju vrlo uspješno, ali ponekad samo služi kao kamuflaža za scenarističku predvidljivost. Scenaristički koketira s ozbiljnim moralnim dilemama, ali ih nerijetko rastače u sapuničaste replike – dijalozi između Dextera i Harrisona osciliraju između briljantnih psiholoških šahovskih partija i tinejdžerskog “ne kužiš me, stari” koji kao da su pokupljeni iz sekcije komentara na društvenim mrežama. Valjda da bi se dopali novim generacijama? Najbolje funkcionira kad scenaristi puste ironiju da izbije na površinu: društvo serijskih ubojica prikazano je apsurdistički da je teško odlučiti je li to groteskni komentar o univerzalnoj ljudskoj potrebi za pripadanjem. Ali je uspio u odnosu na prethodnike.