Slušajući drugi studijski album LHD-a “Summer is Over” shvatio sam da su jedan od rijetkih bendova (ako računamo i diskografiju The Bambi Molestersa) na domaćoj sceni koji kontinuirano ispostavlja kvalitetne albume. U njihovom slučaju prokletstvo drugog albuma ne postoji, kao i neka druga nepisana pravila diskografije.
Pred nama je drugi studijski album LHD-a, benda nastalog na temeljima The Bambi Molestersa koji su se svrstali u sam vrh svjetske surf rock scene. I kao da su ubacili u još veću brzinu ovim albumom nakon uspjeha prvijenca “Off the Grid” i niza koncerata koje su održali zahvaljujući upravo njemu, ali i legacyju iz daljnje prošlosti.
Surf rock je poletio u svemir – tako bih mogao opisati prvi dojam nakon samo jedne odslušane pjesme (“Badija”), ali LHD još žešće praše u nastavku mračnom i riffoidnom “H-Disease” koja kao da prati jurnjavu automobila ili pucnjavu u nekom od El Mariachi filmova Roberta Rodrigueza ili klasičnih Tarantinovih filmova 90-ih, koliko god već ove usporedbe bile prozirne. Ista situacija je i s pjesmom “Summer Ride”, samo što ona nagovještava neku daleku vožnju pustinjskim predjelima dvoje avanturista koji samo žele pobjeći od surove realnosti. No, nisu LHD samo žestoki i filmski, njihova glazbena estetika ima i zavodljive momente, lagani ritam oko kojega prekrasno surfaju gitare, privlače me poput mora ljeti ili snijega zimi. Ovisi kako gledate, “The River Forgets” je recimo više omotana tužnom atmosferom, rastankom ili odlaskom, kao i primjerice “South of the Border”.
Gitare su mi prekrasne i mogao bih samo zbog njih surf rock slušati neprekidno, bas je debeo i mastan i zapravo je kao i ostatak ritam sekcije protuteža riffovima i solo bravurama, a atmosfera cijelog albuma je izvrsna. Imam osjećaj da bi njihovu glazbu mogli slušati i oni koji ne slušaju surf rock. Eto, toliko je pitak ovaj album. Na trenutke se možete zamisliti kako putujete sunčanom kalifornijskom obalom, na trenutke kao da ste skrenuli u Nevadu prema Las Vegasu, ali ne na provod, nego kako bi obavili neki prljav posao (primjer su pjesme “Macondo” i “Frank’s Legacy”), a na trenutke kao da se nalazite na roadtripu života s vjetrom u kosi i cigarom u ustima. Takva bi recimo bila pjesma “Heidi & Laika Following the Moon”, ona koja zatvara album i koja odaje atmosferu kao da nas je netko iz svemira vratio na zemlju i sada se vraća po nas kako bi nas prebacio u neke druge krajeve, tamo gdje nema nepravde, tamo gdje nema svjetskih sukoba, tamo gdje vladaju surf i rock.
Ovo je album koji se sluša na gramofonu i zbog kojeg se više puta ustaje s fotelje kako bi se igla mogla vratiti na početak ploče. Njegova atmosfera vas lako obuzme i smjesti vas tamo gdje se zamislite. Ponekad imam osjećaj kao da se pjesme grade i grade sve do trenutka kada se dogodi eksplozija zvuka i kada shvatite da je ova glazba koju slušate najbolja droga koju možete zamisliti. Doslovno doživite neku vrstu astralne projekcije, kao da ste u potpunosti izolirani dok slušate album, bez opasnosti da će vas netko ili nešto omesti. Glazba je najljepši mogući jezik za komuniciranje i svaka od ovih pjesama može se vizualizirati i smjestiti u neko razdoblje, neku drugu umjetnost ili neku novu životnu priču. Može biti i naslovna tema nove sezone serija “Pravi detektiv” ili “Na putu prema dolje” u kojoj su The Bambi Molestersi već i bili prisutni, a može i biti podloga dok ležite u nekim egzotičnim krajevima i cuclate slamku iz kokosovog oraha. Sve je dopušteno zamisliti.
LHD su besprijekorni u autorstvu i izvedbi – hvala im što su nas sa svojom glazbom stavili na zadnje sjedalo starog Chevyja i dopustili nam da sanjamo. “Summer Ride” mi već odzvanja u uhu dok sanjam i stvaram neka nova sjećanja koja ću ostaviti samo za sebe. Brejk koji se dogodi na sred ove pjesme, a koji sam oduvijek volio i na pjesmama The Bambi Molestersa, drži me nestrpljivim u svojoj tišini sve dok se ne lansira prodorni zvuk gitare s mirisom reverba i vibrata koji je nešto poput NOS-a kojeg lansirate u svom nabrijanom Chevyju tik pred ciljnu ravninu. Nakon prelaska te linije imate osjećaj kao da je svijet vaš i nitko vam taj osjećaj ne može pokvariti. U više navrata tijekom preslušavanja ovog albuma doživio sam taj trenutak ulaska u cilj.
Ljeto je gotovo, slijedi maglovita jesen kroz koju će protutnjati zvukovi gitarskog tremola LHD-a, kao u drugom dijelu pjesme “South of the Border”. Prvo probijanje kroz maglu je ovog četvrtka, 25. rujna u Močvari. Vidimo se u prvim redovima!
P.S. Najviša ocjena ide i za dizajn albuma.
