O2 Arena u Londonu bila je prva europska stanica za Lady Gagu na aktualnoj turneji “The Mayhem Ball” i koliko god video snimaka pogledali preko društvenih mreža, toliko niste uopće svjesni čemu ćete svjedočiti sve do onog trenutka dok ne odete na koncert.
Iskreno sam se radovao ovom koncertu ne znavši čemu ću zapravo prisustovati. Bezobrazno sam je propustio onda u Areni Zagreb kada je tek bila na začetku karijere. Lady Gaga je moje godište i točno se sjećam trenutka kad sam ugledao spot za “Poker Face” na MTV-ju i njezinog izlaska iz bazena u latekst kombinezonu sa šljaštećom maskom dok u pozadini munje sijevaju, a kraj nje dva velika psa dočekuju ovo rođenje nove kraljice popa. Tada sam rekao da će ova cura biti velika svjetska pop zvijezda ne slutivši da će ujedno i nadmašiti taj zvjezdani status, čak postati i modna i gay ikona, osnovati vlastiti brend, imati vlastitu fondaciju, postati glumica, dobiti Oscara za filmsku glazbu. Ova žena je “monster”, da budem iskren – piše, sklada, miksa i producira glazbu, smišlja koncepte svojih budućih projekata i koliko god ljudi imala oko sebe, poput diskografa i menadžera koji bi kao i svaki drugi trebao dirigirati njezinom karijerom, pravila su njezina, što je davno istaknula. I to nevjerojatno cijenim i smatram najispravnijim, ali ne može to svatko, pogotovo ne kao ona, koja se uz sve to može baviti i vlastitim društvenim mrežama. No, Gaga je privatno iznimno emotivna i krhka osoba koja je imala puno nesigurnosti i manjka samopouzdanja tijekom karijere, prije svega jer joj je netko konstantno govorio da je nitko i ništa, čudna, ružna, hemafrodit, paparazzi i mediji su je pratili na svakom koraku i izrugivali, pa je zbog stresa imala fizičkih i mentalnih problema, ali se svaki put poput feniksa iz pepela uzdignula i razvalila. Unutarnja borba je ona najgora i od osobe do osobe ovisi kako će se razviti situacija, Lady Gaga je sve to iskoristila za pisanje pjesama i stvaranje novih koncepata. Obožavatelji, njezini “monsters” ili čudovišta, vjerojatno nisu ni svjesni koliko su zaslužni za to da Lady Gaga bude uspješna, uz njezin talent naravno. Često ih spominje na koncertima pa i na ovome u Londonu gdje je u jednom trenutku i zaplakala i rekla kako se sa svojom ekipom šali, a zapravo i nije šala – kad sjedne za klavir to je jedini trenutak kada može zaplakati jer je sama za klavirom i ne mora plesati. Da, ovo nije nikakvo preseravanje – tijekom koncerta ili bih ovo više nazvao konceptom, mjuziklom, crnom misom (što god da rekao, točno je) nema vremena za odmor, a i kada dođe mijenja se cijela koncepcija produkcije pozornice.
Kao što rekoh, radovao sam se koncertu, a zapravo nisam ozbiljno shvaćao naziv “The Mayhem Ball” i općenito nisam znao što očekujem, osim da ću čuti novi album i best of ostatka karijere, a kad je turneja krenula kao i svaki drugi fan skužio sam da je koncert podijeljen na četiri glavna čina s dodatnim uvodnim činom i finalom. Ali opet nisam htio previše istraživati zašto odjednom činovi na pop koncertu. Kad je objavljen album “Mayhem” i kad sam ga poslušao shvatio sam da je turneja na kojoj će ga promovirati ujedno i ta na kojoj ću je prvi put slušati uživo. Nekada znam kalkulirati, čisto iz razloga jer sam oprezan sa svojim najdražim izvođačima – kada ih točno slušati uživo i na kojoj lokaciji. Mislim da je s albumom “Mayhem” nekako poput Davida Bowieja, njezine velike inspiracije, još jednom pokazala da može snimiti odličan album onda kada to od nje nitko ne očekuje i stvoriti neki novi koncept i hype, jer osim što je glazbenica, Lady Gaga stvara nove trendove u glazbi, modi i konceptu. A zašto London i zašto baš zadnji koncert? Pariz mi je iskreno bio prva želja jer sam se htio vratiti u taj magičan grad i jer će tamo završiti europsku turneju, a London je bila druga opcija jer je prva stanica europske turneje pa je ljepši osjećaj biti dio nekog početka, a zadnji koncert sam odabrao iz razloga što je uvodni uvijek onaj na kojem se razbija led, sljedeći su opuštajući, dok bi zadnji trebao biti poseban i emotivan jer se oprašta od publike i nastavlja dalje. A mogli bi upravo zbog tog oproštaja dobiti i neko iznenađenje. Iskreno, ciljao sam taj datum, ali nisam znao hoće li se moći ostvariti – ulaznice su planule (barem određeni kontigent) već u ekskluzivnoj pretprodaji (da ne spominjem ime brenda kreditne kartice koju ste morali imati da bi pristupili toj pretprodaji). Nekoliko sati kasnije, ali doslovno, nakon već umornih prstiju koji su klikali “refresh” na Ticketmasteru otvorilo se jedno mjesto u O2 Areni – kliknuo sam kao i prošlih stotinu puta, no ovoga puta ulaznica je ostala u košari. To je bilo to, cijenu nisam htio gledati – bilo je samo važno biti dio ove povijesti, bez obzira što nisam znao koju će povijest tek ispisati.
Mjesecima kasnije nalazim se u O2 Areni i čekam da moja generacija, moj idol, nakon toliko preslušanih pjesama, odgledanih intervjua i više puta pogledanog dokumentarnog filma “Five Foot Two”, dočekam trenutak kad će izaći ispred mene na pozornicu. Riječ “Ball” u nazivu turneje ušla mi je u glavu tek kad je krenuo show, a bome i riječ “Mayhem”. Ovo je konceptualni show gdje je kaos utjelovljen u osobi koja pokušava na loš način utjecati na njezin život, emotivno i mentalno stanje. Tijekom cijelog showa bori se s tom osobom, svojim lošem ja, vraga koji je pokušao uništiti nevinog anđela, crnilom i smrti koja je htjela pobijediti život. Prije nego što je krenuo show i sami uvod u ovu priču na podlogu klasične glazbe, gledali smo kako Lady Gaga velikim perom piše svoj koncept, odnosno manifest. Nakon što ga je napisala i smotala poput nekog starog zakonika, na velikom ekranu pojavljuju se dvije Lady Gage okrenute jedna prema drugoj, ona koja stvara kaos i ona koja je pobijedila kaos, a koje u isto vrijeme govore istu stvar no ipak s malo odstojanja, kao da kaos pokušava imitirati nju sprdajući se poput djeteta kad ponavlja svaku riječ koju odrasla osoba kaže. Bio je to manifest kaosa, kako ga je nazvala na turneji, odnosno “Umjetnost osobnog kaosa” (“The Art of Personal Chaos”), uvodni čin bala “The Mayhem”. Gase se svjetla u O2 Areni, tama i crvena boja vladaju, slušamo nešto poput crne mise, kao da je na pozornicu stupio Behemoth, a ne Lady Gaga – što zapravo predstavlja kaos. Doslovno sam se naježio od glave do pete, a potom se otvara rupa na kraju pozornice iz koje polako izvire jedna verzija Lady Gage, ona loša, koja se nalazi na vrhu jedne velike improvizirane crvene baršunaste haljine koja, po mojem tumačenju, ujedno predstavlja velikog trojanskog konja, onoga koji će pokušati zatrovati slobodnu Gagu čistoga uma. Sve je ovo početak prvog čina koji se zove “Od baršuna i poroka” (“Of Velvet and Vice”) i nije on samo poput crne mise, on je poput početka neke tragedije, poput mračne opere ili mjuzikla, a očito je da inspiraciju i ovoga puta crpi iz (death) metala i industrial glazbe. Kreće “Bloody Mary” s albuma “Born This Way”, a kako ovaj uvod ima i neke svoje religijske momente, kao i sama pjesma, Lady Gaga je utjelovila Mariju Magdalenu koja će se ubrzo naći i za improviziranim stolom koji opako podsjeća na Posljednju večeru s tim da se na mjestu Isusa Krista nalazi zapravo Marija Magdalena, zaštitnica slave žena koja se potom penje po tom stolu i krši sva nametnuta pravila.
Cijeli koncert ili bal bio je posveta njezinom životu koji nije bio tako bajan poput karijere. Netko bi rekao i pogodio, na patnji i boli nastaju najbolja umjetnička djela, a tako je i u njezinom slučaju. Kroz cijeli koncert čujemo fragmente nekih pjesama koje su obilježile njezinu karijeru, a koje možda neće izvesti, djelomice ili u cijelosti, poput nekih glasova u vašoj glavi (“Aura”, “Scheiße”, nikad objavljenu i na Coachelli premijerno izvedenu “Off with Her Head”…). Sve se tako lijepo konceptualno nadovezuje da nema praznog hoda i samo je pitanje može li Lady Gaga sve to izdržati. Naravno da može, prije svega ne bi išla u ovakav koncept da nije spremna za njega, a i oduvijek je obožavala nove izazove. Ipak je ona Marija Magdalena među glazbenicima, jedna nevjerojatno snažna žena, svetica pop glazbe 21. stoljeća. Poslije “Bloody Mary” čuli smo hit s novog albuma, “Abracadabra”, a potom i “Judas”, pjesmu koju sam nebrojeno puta slušao i koja se savršeno uklopila u ovaj religijski koncept. U tom trenutku se pojavio stol s Posljednjom večerom. Do tada intenzivna crvena kulisa mijenja se u zelene boje, jer Lady Gaga stiže u vrt raja (“Garden of Eden”), a potom nas za kraj prvog čina vraća na sam početak karijere i na nevjerojatno glasnu vrisku publike izvodi “Poker Face”. Inače, publika je bila odlična, nije to vrisak toliko glasan kao na koncertima Haryja Stylesa ili Taylor Swift, ali je vrisak dostojan velike Lady Gage, koliko god ovo glupo zvučalo. Onog trenutka kad je show krenuo, svi smo stali na noge i ostali na njima do kraja koncerta, bez pretjerivanja. Osim mene, naravno, ali ja sam teška kategorija, no i ja sam tek pred kraj koncerta prvi put sjeo da se malo odmorim.
Prvi čin završava borbom između dvije Lady Gage, a drugi čin koji nosi naziv “I pala je u gotički san” (“And She Fell into a Gothic Dream”) kreće iz velikog otvorenog grova (ako sam dobro shvatio, iako mi je na prvu izgledao kao kontejner) gdje se na vrhu zemlje nalazi Lady Gaga koja se budi iz sna, a oko nje se nalazi kostur tijela, koji predstavlja drugu verziju nje, te dvije mrtve glave. Ovo je doslovno posveta prljavoj glazbenoj industriji koja pokušava od ljudi stvarati čudovišta, lutke kojima industrija može upravljati i stvarati od toga prljavi novac. Zato u ovom trenutku i izvodi “Perfect Celebrity”, a potom “Disease” i “Paparazzi”, gdje ova potonja pogotovo predstavlja onaj užasni dio slave gdje je nemoguće imati privatnosti od količine paparazzija koji vas prisilno i nasilno prate od jutra do mraka. Zanimanje koje kao fotograf nikada neću razumjeti niti odobravati. Dok je izvodila pjesmu na pozornicu je izašla na štakama, glumeći ranjivost koja se događa u životu punom nesigurnosti. U ovom drugom činu bilo mi je lijepo čuti veliki hit “Alejandro” koji je izašao u vrijeme kada je Lady Gaga postavila nove trendove dugih videospotova koji su doslovno kao kratki film pratili izlazak svake pjesme. Spot za “Alejandra” je rušio društvene barijere, gradio neke nove temelje modernog društva, otvoreno govorio o seksualnosti predstavljajući je kroz muškarce u štiklama i seksualnu dominaciju, druge i drugačije. Već tada je bilo jasno da Lady Gaga otvoreno podržava LGBTIQ društvo i da je zbog toga postala nova gay ikona. Meni je to tada bilo cool, a i danas je – i spot i pjesma su mi među najdražima u njezinoj karijeri. Za kraj drugog čina slijedi nova pjesma “The Beast” na kojoj je Lady Gaga svirala gitaru. Da, žena je i multiinstrumentalist. Valjda mi je zato i veliki uzor uz to što je moje godište pa sam još više ponosan na nju. Oni koji me znaju, razumjet će. Za ostale je to nebitno. Ono što je bilo zanimljivo u ovom činu jest trenutak kad je izašla na pozornicu u haljini koja je bila duga kao cijela pozornica s catwalkom, a svjetla usmjerena prema haljini stvarala su dugine boje. Možete zamisliti koliko je publika bila oduševljena ovim potezom.
Treći čin zove se “Prekrasna noćna mora koja zna svoje ime” (“The Beautiful Nightmare That Knows Her Name”) i u njemu je Lady Gaga istaknula kako su njezine noćne more bile prekrasne i da su njezina “mala čudovišta”, kako zove svoje obožavatelje, sastavni dio njih i da je oduvijek vidjela ovu sliku koju je gledala ispred sebe na ovim koncertima. U prijevodu, znala je da će biti poznata, znala je da može uspjeti, znala je da će je pokušati usporavati, ne samo nju, nego i njezin talent i znala je da će pobijediti svako zlo koje se nađe na njezinom putu. Hrabro, odvažno i shvatljivo s obzirom da znamo o kojoj snažnoj ženi je ovdje riječ. Netko bi rekao da se otrov oduvijek nalazi u malim dozama, ali ova malecka je lijek za svaki otrov. Ako ćemo činove razlikovati žanrovski, onda je ovaj treći najviše plesan, a otvara ga višeminutni uvod na tragu industrial metala, žestok, mračan, poput svake noćne more, a onda prerasta u plesnu eksploziju zvuka kroz izvrsnu “Killah”. Kolega Igor Jurilj, koji je recenzirao novi album “Mayhem”, referirao se na Nine Inch Nails kao inspiraciju i opisao album kao čudovište plišanoga srca. I doista je povukao sjajnu paralelu jer se to čulo i osjetilo na koncertu u Londonu. Niz pjesama je fenomenalan – “Zombieboy”, “The Dead Dance”, koja još bolje zvuči uživo nego studijski, zatim meni najdraža s novog albuma, “LoveDrug”, nadalje “Applause” čijom je izvedbom na dodjeli MTV nagrada Lady Gaga pojela svu konkurenciju, ismijala današnje zatrovano društvo, te pokupila stajaće ovacije. Za kraj trećeg čina “Just Dance” i još jedan throwback na početak karijere.
Četvrti čin je ujedno i najemotivniji, zove se “Svaka šahovska ploča ima dvije kraljice” (“Every Chessboard Has Two Queens”) i pokazuje koliko je zapravo loša strana njezinog života bila inspiracija za njezinu karijeru i koliko je iskoristila zlo, koje je uvijek bilo prisutno na jednom od svojih ramena, za nešto što će kasnije ispasti nevjerojatno impresivna karijera vrijedna divljenja i dubokog naklona. U više navrata je to bilo jasno na ovom koncertu, najviše kada glazba i ples stanu, kada Lady Gaga dolazi do daha, a publika ne prestaje vrištati. Podsjetilo me to na onaj trenutak Michaela Jacksona na poluvremenu Superbowla kada je izašao na pozornicu i samo stajao dok je publika neprestano vrištala. U slušalice su mu govorili da može krenuti, ali je on odlučio samo stajati i upijati taj trenutak koji je pokazao njegovu veličinu. Nije ni čudo da je Michael Jackson puno utjecao na Lady Gagu koja ima više od 400 komada njegove odjeće koju je otkupila na aukciji 2012. godine kako bi sačuvala njegovu ostavštinu. U ovom četvrtom činu Lady Gaga je izvela nekoliko pjesama s albuma “The Fame” i “The Fame Monster”, ponovno je svirala gitaru na pjesmi “Summerboy”, a potom je sjela za klavir kako bi intimno s publikom izvela “Dance in the Dark” i “Speechless”, što je zapravo jedno od iznenađenja večeri. Inače je na svakom koncertu u Londonu izvodila ili jednu ili drugu stvar, ali se na zadnjem londonskom koncertu odlučila za obje pjesme. Ujedno je rekla da je to jedini trenutak večeri kada može zaplakati od sreće što se ponovno susrela sa svojim “malim čudovištima” i što može svoju glazbu izvoditi uživo pred njima, tj. nama. Naglasila je da joj ljudi cijeli život govore da je čudna, osim publike. Za”Dance in the Dark” je rekla da je to pjesma o njezinim nesigurnostima i onda se nasmijala jer je zaključila da su sve njezine pjesme o njezinim nesigurnostima. Posvetila je pjesmu svima onima koji su bili voljeni, a onda su se naglo razočarali u ljubav i ostlai bez nje. Uz to smo čuli i “Die With a Smile”, “Million Reasons” i “Shallow” gdje je vokalno briljirala. Za razliku od nekih pop zvijezda današnjice, poput Charlie XCX koja je recimo na ovogodišnjem Szigetu pjevala preko svojeg vokala na matrici, a što rade i brojne druge pop “zvijezde”, Lady Gaga uživo je Lady Gaga uživo, sve je organski, od instrumentalne do vokalne izvedbe. Jedan od highlighta ovog čina je bila i pjesma “Born This Way” gdje su njezina “mala čudovišta” još jednom dovedena do ekstaze. Čin završava s “Vanish Into You” koju su i nakon izvedbe u mojem dijelu publike neprestano pjevali dok se Lady Gaga spremala na bis.
Ovdje nije došlo do klasičnog bisa, nego je u pitanju finale “Vječna arija čudovišnog srca” (“Eternal Aria of the Monster Heart”). Trenutak je to kada se vraća na pozornicu s pjesmom “Bad Romance”, jednim od najvećih hitova njezine karijere, pjesme koja je Gagu smjestila tamo gdje je danas. Gase se svjetla, a na velikom ekranu izlazi natpis – “directed by Lady Gaga” (ili “režirala Lady Gaga”) što je meni osobno najimpresivnije od svega ove večeri. Kakav nevjerojatan talent ova žena ima. Finale je kraj koncepta, ali ne i showa. Naime, kamere odlaze u backstage gdje Lady Gaga skida šminku i gdje se kompletna ekipa, među kojima je dvadesetak plesača, presvlači u svoju svakodnevnu odjeću, te se vraćaju na pozornicu kako bi se pokazali u svojem privatnom (kežual), takoreći običnom izdanju. Ovo je možda i jedna od najvažnijih poruka cijele večeri, gdje se ne treba u životu skrivati iza određenih ljudi, nositi neke fizičke ili imaginarne maske. Lady Gaga, naša Kraljica, naša Marija Magdalena, naša svetica, svakoga jutra se budi kao obična “five foot two” djevojka, Stefani Germanotta, Amerikanka talijanskih korijena, ljudsko biće stvoreno od krvi i mesa koje trenutno uživa u najsretnijoj fazi života sa svojim zaručnikom Michaelom Polanskym koji je glavna inspiracija njezinog novog albuma “Mayhem”. Stefany izlazi sa svojom svitom na pozornicu izvodivši pjesmu “How Bad Do U Want Me”, a onda s razglasa, dok pobjedonosno hoda catwalkom kao na modnoj pisti, slušamo prvi put nakon 2018. godine “So Happy I Could Die”. I doista je bila presretna, puna suza u očima, sretna što je ovaj koncept zaživio i što je publika uživala u svakom djeliću istoga. Zahvalila je Londonu na gostoprimstvu, rekla da će ove večeri pamtiti zauvijek i obećala da se vidimo ubrzo ponovno, nestala s pozornice kako je i došla na nju, ali sada ne u dilemi hoće li zlo pobijediti dobro, nego kao sretna djevojčica koja je vjerojatno davno sanjala ovaj trenutak. I da je ovo zadnji trenutak u životu, jasno vam je da odlazite s osmijehom na licu i srcem ispunjenim ponosom.
Tek kad su se dojmovi malo slegli, kad je hype oko koncerta popustio, shvatio sam gdje sam bio i čemu sam prisustvovao. I ne govorim samo o koncertu, nego i o Londonu kojega često podsmijavamo, kao i Britance koje često spominjemo kao hladne ljude, a zapravo je to zemlja gdje sve funkcionira milijun puta bolje nego u maloj Hrvatskoj. Dane govorim o ljudima. Ravno deset minuta je bilo potrebno da iz podzemne željeznice uđem u O2 arenu do ulaza za svoje mjesto. Organizacija besprijekorna. Cijene? Manje nego na koncertima u Hrvatskoj. Platio sam Pepsi Max u limenci i pola litre vode u boci 6 funti (6,88 eura) i to u samoposlužnoj trgovini gdje skenirate kreditnu karticu na ulazu, uzmete sve što vam treba, a kamere kasnije snime što ste uzeli i naplate vam te proizvode. Bez redova, bez čekanja. Izlazak iz ogromne O2 arene koja prima 20 tisuća posjetitelja bio je još brži. Scene nakon izlaska tipične za ovakav show nabijen emocijama, ljudi zagrljeni, čak i djeca u zagrljaju roditelja, neki imaju i suze na obrazima, razočarani što je svemu došao kraj, što ovaj san ima kraj. Naravno da je Lady Gaga mogla odsvirati još koju pjesmu, naravno da baš vaša pjesma možda nije bila na set listi. No, svaki san može trajati vječno u vašim srcima i mislima. A onaj san koji sanjate dok spavate? I on može postati stvarnost ako jako vjerujete u njega. Stoga, vjerujte u vaše snove, ponekada znaju biti skriveni u noćnim morama, ali tada se sjetite – Lady Gaga je noćnu moru pretvorila u prekrasan san. On se zove glazba!