Zadnjih dan i pol mi se kroz glavu miješaju impresije, prolaze pitanja i ideje tamo, natrag i posvuda. I kako god htio započeti ovaj osvrt, jednostavno odustanem. Nije to to.
Ono što me mučilo, jest kako prenijeti „na papir” (iliti na ekran), sve ono što sam u subotu u Boogaloou doživio, a da ne zvuči uvlakački i lažno. A svi koji me znaju, i/ili su pratili i prate moj rad, vole ili ne ono što pišem, znaju da se od mene uvijek dobiva iskrenost i objektivnost iz subjektivne perspektive i vlastitih doživljaja. Ako je takvo što moguće, a volim misliti da jest. Da, mogao bih nalupati nešto generički, nešto u stilu kako su Dino i Jelusick taman na rubu da budu „the next hot thing” rocka i metala, „svjetski, a naši” i bla, bla. Ne samo u Hrvatskoj i na Balkanu, nego i diljem svijeta. Da, i ja sam takve stvari pisao. Nekad. Prije hrpu godina, još za vrijeme Dininog Animal Drivea i njegovih prvih većih kolaboracija i „umakanja” prsta u svjetske glazbene vode. Kad je bilo prikladno i aktualno. Da, u vrijeme kad su mnogi današnji „generičari” pitali: „Koji Dino? Jel to onaj mali s dječje Eurovizije?”, ako i to.
Sad prematamo film u sadašnjost. Kroz sve i svašta što je u međuvremenu Dino prošao, napravio samostalno i s ostatkom ekipe iz Jelusicka. Sad je činjenica da oni svi skupa s Dinom na čelu, jesu „THE hot hard&heavy thing” iz naše male Hrvatske. Već neko vrijeme. Po cijelom svijetu. Što pogotovo dokazuju turneje po raznim dijelovima Europe i svijeta u zadnje vrijeme.
A sad da se fokusiramo na koncert. Dakle, subota 11. listopada u zagrebačkom Boogaloou je već dovoljno unaprijed izreklamirana i bilo je sasvim jasno da nas očekuje spektakularan koncert. A to što se i potpuno rasprodao danima unaprijed je samo potvrdilo očekivanja. Vrata kluba su se za posjetitelje otvorila u 20h dok je početak koncerta bio zakazan za 21h. Došao sam na vrijeme sa svojom ekipom i klub je već polako „pucao po šavovima” koliko je ljudi bilo tamo, a još je hrpa ekipe pristizala. I kako to dolikuje profesionalcima, što Jelusick i jesu, počelo je sve taman oko najavljenog vremena.
Koncert su otvorili s “Jaws of Life” i “Died”, da bi malo kasnije već od početka užarenu atmosferu digli na novi nivo s “Healerom”. Nastavili su „dolijevati ulje na vatru” sa “Seasons” pa mrvu usporili s laganijom “Great Divide”. Ono što je postalo očito pravilo na Jelusickovim koncertima je miks ljudi različitih dobnih skupina, ali i vizualno različitih životnih stilova i afiniteta. Iako, naravno, „rock i metal” ekipa je prevladavala. I definitivno nešto što sam uočio i na prošlogodišnjem spektaklu u Tvornici, sve dobne skupine znaju riječi pjesama, pjevaju uz Dinu i bend, a ne samo „klinci”. To je zapravo, najbolja potvrda da Dino i ostatak ekipe rade ono što trebaju. Probijaju barijere između generacija i supkultura.
Nakon “Great Divide” uslijedio je bubnjarski solo Maria Lepoglavca, „živine” koja ne samo da razvaljuje te bubnjeve na najpozitivniji način, ne samo da je točan kao metronom, nego uz te svoje vrhunske vještine ima i odličan vokal koji povremeno „pušta van iz zatvora” na zrak, što bi definitivno trebao raditi češće. Tu svakako moram naglasiti da su i Luka Brodarić i Ivan Keller odradili vrhunski posao na basu i gitari tijekom cijelog koncerta i naravno svojih solo dionica gdje je Ivan imao, naravno, najviše vremena za pokazati svoje umijeće. No, Luka, jednostavno neumoran. Uz svoju virtuoznost nije imao sekunde mira i uz Dinu je definitivno bio „najživahniji” na stageu, što se pozivno odrazilo i na publiku koja je još više davala energije natrag prema bendu u svojim interakcijama.
A Dino kao Dino, pridjevi „ubio”, „razvalio”, „vokalno omađijao publiku” više zvuče kao deminutivi, a ne superlativi kad se radi o njemu. Vokal mu je bio žestok, neumoran i moćan, kao i uvijek. I te „pauze” gdje su dečki izvodili solo dionice su Dini poslužili kao vrijeme da promijeni svoju odjeću, iako sumnjam da su to svi zapazili od svega što se događalo. I da, tu moram svakako naglasiti još jednu stvar, koju često uočavam na koncertima, i uglavnom je vezana za domaće bendove. Ima jako puno kvalitetnih bandova u Hrvatskoj koji sviraju rock i metal, ali su jednostavno mrtvi na stageu. Interakcija s publikom je slaba i mlaka ili nikakva, a oni „svijeće”. I nažalost, to jako zasjenjuje kvalitetu takvih bendova. Po meni čak i nije bitno svira li se u klubu za 100 ljudi ili većim prostorima poput Boogalooa, ili čak ogromnim dvoranama i stadionima. Pristup uvijek MORA biti isti. A to je nešto što su Dino i ekipa iz Jelusicka doveli, ako ne skroz do, ali jako blizu savršenstva.
Interakcija s publikom je na svjetskom nivou, kakav očekujemo od daleko većih i razvikanijih bandova, energija na stageu je nabrijana od početka do kraja, nema predaha, interakcija među članovima benda je u istom smjeru s tom jednom „obiteljskom” dozom povezanosti koju publika jako osjeti. Osjeti se kad je nešto iskreno, a ne lažno. I to automatski rezultira s drugačijom vibrom publike i interakcijom s bendom.
Da se vratim na koncert… U glavnom dijelu koncerta još su izveli i meni jako drage “Chaos Master”, “Animal Inside” i “Power to the People”. Za bis su izveli naslovnu pjesmu novog albuma “Apolitical Ecstasy” i “Fly High” i taman kad se dio publike polako već počeo spremati i odlaziti, rekao sam svojoj ekipi neka pričeka, da sam poprilično siguran da to nije sve. I bio sam u pravu. Pozivi i skandiranja iz publike su ipak urodili drugim bisom, na kojem su izveli “What I Want” kao konačnu i posljednju pjesmu ovog koncerta. Dino i dečki jednostavno žive za glazbu i nema tu neke računice u smislu „odradit ćemo to i to i kraj”. Oni su točno takvi kakvi jesu, nema tu ništa lažno i proračunato. Zato im je uspjeh i bio zagarantiran. Nema je li i ako, bilo je oduvijek jasno da je samo pitanje kada. Svakako trebam i naglasiti, da iako vidno iscrpljeni nakon koncerta, Dino, Ivan, Luka i Mario su još ostali dulje vrijeme na štandu s merchom, davali autograme, družili se i interaktirali s fanovima. Svaka im čast na tome.
Što reći za kraj, a da već nisam napisao? Ovo je definitivno najbolji koncert ovog mjeseca, a možda i ostatka godine, ali s tom ocjenom ću ipak još malo pričekati. Jedina stvar koja mi baš nije jasna jest zašto su za ovaj koncert odabrali Boogaloo, a ne Tvornicu s većim kapacitetom, koju bi dokazano prošlogodišnjim primjerom, svakako isto rasprodali. A i sami setup na stageu u vidu ekrana i ostalih rekvizita je bio skromniji, nije da je to bilo previše bitno. No, vjerujem da ćemo ih uskoro gledati i u daleko većim prostorima.
Iako se nadam da sam koliko toliko vjerno prenio cijeli doživljaj i atmosferu sa subotnjeg koncerta, jedini način kako se to najbolje doživi, jest da budete dio toga. I ako niste uspjeli ovaj put, nemojte istu grešku napraviti sljedećom prilikom.
„Power to the people
Shut down the machine„
Setlista:
Jaws of Life
Died
Acid Rain
Healer
How Many Times
Seasons
Great Divide
(drum solo)
Hangman
Groove central
Fool In Rain
Chaos Master
Torn
Animal Inside
Power to the People
Bis:
Apolitical Ecstasy
Fly High
Bis 2:
What I Want
Foto: Matea Marušić