Krilatica „Hodaj ili umri!“ govori vam o filmu sve što trebate znati. A ako vam to ipak nije dovoljno, u nastavku slijedi malo konteksta. U bliskoj budućnosti, nakon neimenovanog rata, u SAD-u je na vlasti totalitarni režim koji organizira Dugi hod, godišnje natjecanje gdje 50 mladića (po jedan iz svake savezne države) hoda do iznemoglosti. Bez stanke za jelo, piće, nuždu ili spavanje. U slučaju da previše puta uspore ispod 5 km/h, dobivaju metak u glavu. Pobjednik je, pogađate, onaj koji najdulje uspije ostati na nogama. Film “Dugi hod” gledali smo u kinima Cinestar.
Zvuči sumorno? Da, ali takav je bio i um Stephena Kinga kasnih 70-ih i 80-ih kad se borio s ovisnošću o drogama. To mu je ujedno i jedno najplodonosnijih razdoblja, u kojem je među ostalim izdao i “Dugi hod” (The Long Walk) pod pseudonimom Richard Bachman. Nije to bio jedan od njegovih najzvučnijih naslova, ali kako sam već spomenuo u jednoj od prethodnih recenzija, svaka mu knjiga ide kao halva među filmašima. Slična je stvar bila i s “Dugim hodom”. Još se 1988. “Romero” spominjao u kontekstu adaptacije, no to se nije dogodilo. Početkom 21. stoljeća ponovno je bilo govora o ekranizaciji, ali stvari su se zahuktale tek kad se Lionsgate odlučio uhvatiti Kingova predloška. Za redatelja je odabran Francis Lawrence koji ima već iskustva s režiranjem filmova gdje tinejdžeri sudjeluju u natjecanju do smrti. Radi se, dakako, o “Igrama gladi”.
Na tom mjestu zapravo i staje sličnost “Dugog goda” i “Igara gladi”. Potonji je film epski spektakl, s produkcijom raskošnom koliko i ambicijama. Smrti možda ima na sve strane, no svedena je na dovoljno mlak prikaz da film zaradi PG-13 rating u SAD-u i tako otvori vrata najširoj publici. S druge strane, “Dugi Hod” nije nastojao svidjeti se svim uzrastima. Štoviše, film je neobično gadljiv na trenutke. Na primjer, hici u glavu uglavnom se prikazuju s leđa ili u kraćem rezu. Ali ovdje ne samo da se kamera ne odvaja s lica žrtve, već je i sam čin ubojstva prikazan vrlo gnjusno. Iako uznemirujućih scena ne manjka, rekao bih da se prije radi o trileru nego hororu, kakvim su ga neki proglasili.
Glavni je lik Raymond Garraty (Cooper Hoffman) koji pristiže na početak staze, gdje ostali mladići već čekaju da se pojavi Bojnik (čuveni Mark Hamill) i označi početak utrke. Ondje upoznaje Petera McVriesa (David Jonsson) s kojim se ubrzo sprijatelji, a pridruže im se još Arthur Baker (Tut Nyuot) i Hank Olson (Ben Wang), pa se zajedno nazovu Mušketirima te si međusobno pomažu. Ima tu još živopisnih likova, a unatoč razlikama, svi dijele jednu sličnost – dobrovoljno su se javili za sudjelovanje.
Tu se nalazi još jedna bitna razlika u odnosu na “Igre gladi”. Ondje se nesretni sudionici biraju lutrijom i jednom kad se nađu u bitci, bore se za goli život kako bi zabavili bogataše. “Dugi hod” je pak narodna predstava. I više od predstave, “Dugi hod” je simbol čiji je cilj stvoriti društvenu koheziju. Pa kako ubijanje može biti faktor kohezije? Nije to toliko nestvarno, ako pretpostavimo da su na cijeni tog društva drugačije vrijednosti od naših. “Dugi hod” je iskaz hrabrosti, upornosti i izdržljivosti, svih onih karakteristika koje društvo u filmu veliča. Ljudi koji ne dostižu te ideale ionako onda nisu dovoljno vrijedni da bismo ih oplakivali. Osobine koje nekoga čine čovjekom u različitim društvima su se kroz povijest razlikovale, ali stalno su bile prisutne. Nekada je dovoljan različit spol, nekada vjera, nekada dob, a nekada nešto posve treće da bismo osobu promatrali kao čovjeka manje vrijednosti. U slučaju filma, mladići dokazuju svoju hrabrost i sposobnost, a stoga i ljudskost, tako što sudjeluju u natjecanju. Novčana nagrada pobjedniku i ispunjenje želje po izboru za većinu dođe kao bonus.
Premda je King ovo pisao s mislima na Vijetnamu i regrutiranju mladića za rat koji je SAD-u bio potreban koliko i zanoktica, u samoj knjizi to se nigdje eksplicitno ne navodi, što djelu daje univerzalni, transpovijesni karakter. Pitanje je koliko je društvo u bilo kojem trenutku doista daleko od kolektivnog ludila. Sjetimo se da je 1. svjetski rat nazivan Velikim ratom koji će okončati sve ratove. Što se zbilo jedva dvadeset godina kasnije, nije potrebno govoriti. „Svi smo mi dobrovoljci,“ kaže Garraty otprilike, „Ali, je li zaista dobrovoljno kad se javlja svaki državljanin koji ispunjava uvjete?“
Koliko malo treba da se napusti ljudskost i smrt svede na spektakl? I u takvom svijetu, kakav čovjek treba biti da se odupre pritisku bolesnog društva? Čega smo se spremni odreći da zadržimo nepokolebljivost volje usprkos svim preprekama? Pogledajte sami dokle idu granice fizičke i mentalne snage, a usto možete uživati i u prizorima ruralnih krajolika SAD-a.
Jedno je sigurno, dosađivati se nećete.
