Čim sam vidio da je Jamiroquai objavio postaje svoje povratničke turneje „The Heels of Steel“, rezervirao sam ovaj vikend za glazbeni spektakl i razgledavanje Beča.
Ustanovivši da je Beč i dalje lijep kao što ga se i sjećam, nakon cjelodnevnog hodanja uputili smo se do Wiener Stadthallea. Žamor koji se razlijegao okolnim ulicama usmjerio nas je do koncertne dvorane i hrpom ljudi koji su čekali u redu na ulazu. Iako je prošlo čak 6 godina od posljednje turneje, povodom albuma “Automaton”, očito nije splasnuo entuzijazam oko Jaya Kaya. Već je na predgrupi, Francu Moodyju, parter bio ugodno popunjen, pun ljudi što su se njihali u ritmu energičnog DJ-a. Hipnotički beat i teški bas kroz koji se probijala prozračna melodija i isto toliko svježi refreni – savršena pozadina ljetnog partyja negdje uz more. Uvertira od kojih 45 minuta funky zvuka opustila je publiku i pripremila je za glavnu zvijezdu večeri.
Oko 20:45 izašao je pozamašni broj glazbenika na pozornicu – basist, gitarist i klavijaturist sprijeda, na gornjem podiju našli su se bubnjevi, udaraljke i mikseta, a tu su bile i tri crnkinje na pratećim vokalima koje su dodavale gospel zvuk i predivnu polifoniju na refrenima, čineći cjelokupni nastup još bogatijim. Nakon što su instrumenti udarili prve taktove, odostraga se pojavila silueta sa svjetlucavim šeširom i uputila se naprijed. Sve je to pratilo klicanje publike i bezbrojni mobiteli u zraku koji su bilježili svaki pokret britanske legende funka, acid jazza, disca i sličnih etiketa plesnih žanrova. Večer je otvorio s “(Don’t) Give Hate a Chance”, a nastavio s fantastičnim “Little L”. Pri izvedbi ove pjesme u dva-tri navrata čuo se praskajući zvuk za koji sam isprva mislio da je dio pjesme, ali kada se pojavio i kasnije tijekom koncerta, shvatio sam da je riječ samo o tehničkim poteškoćama. Bila je i jedna malko duža stanka gdje su tehničari morali intervenirati, pri čemu se Jay brzo snašao i vrijeme iskoristio da predstavi članove benda. Očito se još cijela ekipa uigrava, ovo je tek peti nastup na turneji, pa je za očekivati da će nadolazeći koncerti biti i bolji. Ali zanemarimo li te nesavršenosti, treba reći da je zvuk bio zaista vrhunski. Ozvučenje je bilo fenomenalno, instrumenti i vokali razgovjetno su se čuli, tako da je cijela dvorana mogla jednako uživati u koncertu.
Iako je studeni, kako je rekao Jay, i iako pjesme Jamiroquaija više priliče ljetnom ambijentu, sigurno se nitko nije bunio čuti “Seven Days in Sunny June”, malo laganiju pjesmu nakon koje je zakratko nestao iza pozornice, pustivši da ostali članovi benda preuzmu svjetla pozornice, a onda se vratio u novom ruhu, sa svjetlećim slušalicama i razveselio sve prisutne sa “Space Cowboy”. Velik su dio nastupa igrali vizuali, pažljivo skrojeni za potrebe svake pjesme. Na šest duguljastih platana, nalik papiru izbačenom iz rezača papira, ocrtavali su se različiti prizori, pa su tako kod “Space Cowboya” platna postala retro strojevi kakve zamišljamo u NASA-inom stožeru 60-ih, a iza njih dvije velike piramide nad kojima su se nadnosili prizori Zemlje, svemirskih brodova, prašuma, mora… I sve to naravno začinjeno atraktivnim svjetlosnim šouom i laserima. Bila je to eksplozija kiča u najboljem smislu te riječi.
Slijedio je “Alright”, pa “Cloud 9”, pjesma s “Automatona” iz 2017., koja je vjerojatno nadjačala čitav album. Nije baš taj album požeo uspjeh kakvom se Jay nadao, bilo je i kritika koje su se ticale samog pjevanja, ali je zato “Cloud 9” zvučao svevremenski i lako bi se pomislilo da je to izdao još 90-ih. Teško je naravno zadržati kroz godine onakav visoki glas nalik ptičjem pjevu, ali na ovoj je turneji Jay pokazao da je uspio očuvati (ili ponovno vratiti) vokalne sposobnosti koje su ga krasile tijekom karijere. Prije pjesme “Emergency on Planet Earth” rekao je da će, unatoč tome što je taj album objavio s 23 godine (sad već davne 1993.), sada otpjevati tu pjesmu u istom tonalitetu. I zaista, tijekom cijelog koncerta je zvučao kao mladić.
Zatim je primirio nastup s emotivnom “World That He Wants”, na što se prirodno nastavila jedna od mojih najdražih mi njegovih pjesama – “Tallulah” u morskom okružju pozornice. Unijevši tako promjenu ritma, vratio se još energičniji, s prepoznatljivom svjetlosnom perjanicom koja mu je poput krune resila glavu. Uslijedio je “Disco Stays the Same”, pa “Travelling Without Moving”. Inače, ako se pitate koji je povod za turneju s obzirom na to da ništa nije objavio već 8 godina, onda će vam pomoći informacija da je novi album trenutno u fazi miksanja. Ipak, imali smo priliku premijerno čuti još neobjavljenu pjesmu “Shadow in the Night”. Pjesma uopće nije loša, jedino što me refren neodoljivo podsjetio na “Strangers” Roosevelta. Kasnije, kad sam poslušao oba refrena jedan za drugim, sličnost je postala još veća. Kako bilo, nadajmo se da će novi album nadmašiti prethodni, i po zvuku i po inovativnosti.
Za kraj glavnog dijela ostavio je hitove “Canned Heat”, “Cosmic Girl” i “Love Foolosophy” (premda Jamiroquai ima toliko hitova da bi komotno mogao sastaviti dvije setliste bez preklapanja). Jamiroquaijev koncert je jedinstveni doživljaj jer, osim već spomenutih vizuala, imamo osjećaj da svaki put slušamo novu pjesmu. Nema tu studijskih izvedbi. Svaku je pjesmu rearanžirao i začinio s novim instrumentalima, unoseći svježinu u već dobro poznate pjesme. Posebno je do izražaja došao završetak “Love Foolosophy”, gdje su gitarističke bravure i općenita rapsodija instrumenata publiku izula iz cipela.
Tu je završio set od 16 pjesama. Svi su naravno bili raspoloženi za još, pa su, nakon klasičnog dozivanja za bis, ljudi čak podignuli mobitele u zrak te svjetlima osvijetlili inače zamračenu dvoranu. Nitko nije mogao na to ostati ravnodušan, a ni članovi benda koji su se vratili odsvirati najveći hit – “Virtual Insanity”, što je publika pozdravila visokim decibelima. Time se okončao nastup od čak 2 i pol sata. A kada se tome pridoda i predgrupa, bilo je to skoro 3 i pol sata odlične svirke. Vidjelo se da Jay pršti energijom i da uživa biti na pozornici poslije duže pauze. U skladu s poletnošću pjesama, Jay se čitavo vrijeme kretao s jedne strane pozornice na drugu, od jednog člana benda do drugog, pokazujući pritom zavidne plesne pokrete i to da je daleko od faze gdje samo „odrađuje“ koncert. Razigranost dokazuje i setlistom, koja je na svakom koncertu nešto drugačija. Tako je u Beču prvi put na ovoj turneji izveo zaraznu “Too Young to Die”. U svakom slučaju, ima razloga za veseliti se novom albumu koji bi trebao uskoro izaći.
Setlista:
(Don’t) Give Hate a Chance
Little L
Seven Days in Sunny June
Space Cowboy
Alright
Cloud 9
Too Young to Die
Emergency on Planet Earth
World That He Wants
Talullah
Disco Stays the Same
Travelling Without Moving
Shadow in the Night
Canned Heat
Cosmic Girl
Love Foolosophy
Bis:
Virtual Insanity
Foto: Ivor Bulat