Damir Urban će drugi put u nekoliko godina nastupiti u Areni Zagreb, s drugim koncertom 16. prosinca po posjećenosti će nadmašiti onaj prvi, iako nam je otkrio u razgovoru za Music Box kako oni nisu bend za ovakve dvorane. “Nije da ćemo sada nakon ovog koncerta svirati samo arene, sportske dvorane ili stadione po drugim gradovima, nego se vraćamo ponovno u nekakve, nama možda primjerenije prostore”, kaže.
Kraj kolovoza 2023. godine, Brijuni. Sjedim usamljen na sakrivenoj stjenovitoj plaži, razmišljam o životu dok mi je još u mislima zadnji koncert turneje Harryja Stylesa na kojemu sam bio mjesec dana prije u Italiji. Ulazim u more, plutam kao mrtvi tuljan, nema nikoga oko mene, čujem samo more, galebove, smijeh ljudi s obližnje plaže i jedan prodoran glas iz obližnje kuće – “Iskraaaaaa”. Osmijeh mi instanto dolazi na lice jer je samo jedna Iskra na Brijunima i samo jedan glas je na Brijunima toliko prodoran. Rekla bi ta ista djevojčica kad se predstavljala, dok nas je njihova Milica vozila preslatkim kolicima za golf – “ja sam Iskra, a Urban mi je prezime”. Kako je negdje lijep osjećaj nositi ime jedne od najljepših pjesama koje je njezin otac napisao, iako možda tada još nije bila svjesna previše toga. Brijuni su mjesto gdje je život lijep, postali su mi bijeg od stvarnosti i velika inspiracija, pogotovo u onim trenucima kada zadnji brod s turistima ode s otoka i kada čuješ morsku tišinu, valove, smijeh, ljude, životinje. Brijuni su velika inspiracija i Damiru, koji također nosi prezime Urban. Vratimo se u prošlost…
150 kilometara dalje nalazi se Rijeka, nekada moćno industrijsko središte i jedna od najvećih europskih luka. Od brodogradnje i izgradnje brodskih motora, preko proizvodnje papira, do kemijske industrije i tekstila, Rijeka se u 20. stoljeću nadograđivala, kako po broju stanovnika, tako i po razvitku industrije grada sve do trenutka kada je poslije Ljubljane imala drugi najveći BDP u tadašnjoj Jugoslaviji, čak 213% veći od prosjeka cijele države. Najveći razvoj i uzlet dogodio se od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, nekako do početka naše priče. Rijeka je i sveučilišni grad od 1973. godine, a tada se polako počinje javljati i neka nova kulturološka promjena, kako u svijetu, tako i u nas. Ljudi su željni promjena, klasični rock and roll i tadašnja scena postaju dosadni i monotoni, a na krilima Parafa i njihovog prvog koncerta 1978. godine iz kluba Circolo u Rijeci rađa se punk. Nije to bio samo glazbeni val – punk je i neka vrsta slobode, a osim specifične glazbe imidž je bio od presudne važnosti – ogrlice, lanci, ziherice, poderana odjeća, lude frizure…
Nekako u to vrijeme, početkom 80-ih u svojim tinejdžerskim godinama, Damir Urban održava tokarske strojeve u jednoj riječkoj tvornici, a preko vikenda svira i zarađuje čak više od dnevnog posla. Iako je oduvijek mislio da će biti strip-crtač, jer je imao prirodni talent za crtanje i već je u osnovnoj školi objavljivao stripove i dobivao nagrade, Damira je ipak privukla glazba. Reći će da je The Clash bio prvi bend koji mu je ušao u glavu. Logično bi bilo da ga onda najviše zanima punk, ali su mu takvi izvođači bili prenaporni. Već sa šestaest godina ima svoj bend La bellona, svira bas gitaru i piše pjesme, prve korake u glazbi učio ga je Dejan Tibljaš, čovjek koji je i danas uz njega i koji mu je bio prvi glazbeni uzor, iako će o glazbi, priznaje mi, tek ponajviše naučiti kada ga 1986. godine (iste godine kad je rođen autor ovih redaka) u bend Laufer poziva gitarist Veselito Mudrinić. “Do tada nisam imao želja i znanja da budem pjevač. Uz pomoć Veselita kao školovanog glazbenika uspio sam opravdati njegovo povjerenje i naučiti pjevati.” Ovako i započinje velika glazbena priča čovjeka bez dlake na jeziku i s prstenom u nosu.
Laufer je zvučao sirovo, bili su to mladići koji su frcali energijom i raznim temama, hormoni su im divljali, a s druge strane, kaže Damir, “bili su studijski i glazbeno neiskusni”. Jednostavno su se prirodno zakačili za ono što se događalo u svijetu, kao što su se Parafi zakačili za novi val – grunge se počeo javljati, Neil Young, koji je tada bio u svojim eksperimentalnim godinama, i drugi slični glazbenici bili su uzor ovim mladim Riječanima koji u to vrijeme nisu znali snimati tehnički zahtjevnije pjesme. “Napravimo pjesmu, dođemo u studio, odsviramo je gotovo uživo, producent ili snimatelj to malo doradi, doda možda neke goste, trubače, prateće, možda snimi neku akustičnu gitaru i to je to.” Scena se tada brzo mijenjala, tako je i novi val zabljesnuo i trajao jedva par godina, a onda se javio neki novi zvuk, novi val je prerastao u klasični punk rock, a počeo se javljati i alternativni rock koji će uspjeh doživjeti zajedno s pojavljivanjem grungea u Americi. Tako se i Laufer htio promijeniti i raditi nešto drugačije, ali došli su, kaže Damir, u jednu slijepu ulicu gdje su s jedne strane imali Veselita kao pokretača i glazbenu boju benda, a s druge strane volju i želju za promjenom. “Odlučili smo Veselita zamijeniti s Vavom (op. a. Vlado Simčić koji je do tada bio član riječkog En Facea). Došao je u bend, donio svoj nevjerojatno prepoznatljiv zvuk gitare, vrlo se dobro uklopio i s njim smo na krilima ranijih hitova ‘Moja voda’ i ‘Lopov Jack’ samo proširili svoj put”, kaže.
Stara verzija pjesme “Moja voda”
No, nije ni ta postava dugo trajala. “Vava je toliko karakterističan i poseban na svojoj gitari da je jako teško zamisliti raditi s njim neku drugačiju glazbu i neke drugačije gitare, možda čak raditi na način da gitara dođe u drugi plan, a da drugi instrument preuzme bitnu funkciju unutar pjesme ili benda. Kako se ne bi dogodilo da se taj bend i priča oko njega na neki način uništi i da se možda u neku ruku prostituira to ime s velikim brojem tadašnjih fanova, vrlo odane publike – meni, a vjerujem i ostalim članovima Laufera, tada se činilo najbolje da tu priču zatvorimo i krenemo nekim svojim putem, što se i dogodilo”, priča mi Damir o kraju Laufera i dodaje da u tom trenutku kreće sa solo karijerom u kojoj ga prati bend 4, a Vava započinje priču s Monama. Ipak, svi su ostali jako dobri prijatelji. “Drago mi je kad se sretnemo, vrlo rado se čujemo povremeno i izmijenimo nekakve zgode i nezgode, popijemo zajedničku kavu. Drago mi je što su se stvari dogodile na takav način i da nismo doživjeli nekakvo zasićenje jedni s drugima, došli do faze da bi se razišli na neki ručan način. Zapravo mislim da smo napravili ili da sam napravio sve kako je trebalo”, zaključuje.
Od samog početka rada s Četvorkom (kao Urban&4) na albumu “Otrovna kiša” (Izabela Records, 1996.) i na prvim nastupima zvučali su drugačije od Laufera, autorski su bili čisti i prepoznatljivi što je i dan-danas ostalo kao njihov trademark, bez obzira što se kroz godine mijenjala estetika. “Ali mijenjala se i kvaliteta u radu i dosljednost, kriteriji koje sam sebi postavim u radu”, ističe Damir i dodaje kako je nekad bio zadovoljan i samom činjenicom da neka pjesma zvuči dobro, a danas mu to ništa ne znači ako ujedno i ne zna što ona predstavlja i što je s njom htio postići. Već se na “Otrovnoj kiši” Damir u studiju susreće s Draganom Lukićem Šegedinom (Luky) koji je već u toj fazi djelovao na estetiku benda, pogotovo na albumu “Žena dijete” (Croatia Records, 1998.). “Mislim da on nije odredio naš stil, ali za ploču ‘Žena dijete’, za silne nagrade koje je taj album dobio, za publiku koju nam je omogućio jer nam je on otvorio određena vrata, za puno stvari je on zaslužan, jako puno njegovih ideja se pokazalo ispravnima, a i u samom studijskom radu kao producent nas je obojao te dao određeni zvuk. Tako da, za taj album njegove zasluge su jako velike”, ponosno ističe Damir zaključivši da Luky nije mogao promijeniti neku prepoznatljivost autorskog pečata pjesme, ali je sigurno bio jedna od važnih akupunkturnih točaka njegovog rada.
Važno je i u glazbi biti okružen ljudima koje voliš i cijeniš, pogotovo ako ti isti ljudi znaju i svirati. Urban i njegova Četvorka, petorica prijatelja, petorica članova jedne velike glazbene obitelji, petorica kreativaca – “potrebno mi je to da sviram s istim ljudima jako dugo”. “Mislim da sam dovoljno nemirnog duha i težak sam sebi da mi još stalna promjena članova donosi nepotrebno ludilo u život i nepotrebnu neizvjesnost”, kaže Damir i počinje opisivati svoje prijatelje. “Imam osjećaj da smo u nekim stvarima puno veći i bolji prijatelji nego što smo to bili prije možda 10, 15 ili 20 godina. Ako ništa drugo, bolje se poznajemo međusobno. Nije uvijek sve idealno, zna se dogoditi neki zamor kad ima puno koncerata, kad su ljudi neispavani i umorni od puta, publike ili bilo kojeg vanjskog podražaja, pa znamo bježati jedan od drugoga unutar malog prostora kao što je kombi. Ali prođe par dana i onda ponovno jedva čekamo da se vidimo i krene sve iz početka. Već znamo da su to samo faze i vrlo lako i jednostavno prolazimo kroz sve to”, opisuje prvo međusobni odnos s njima, a onda dodaje da je gitarist Luka Toman glavni instrument benda jer njegov instrument najviše određuje boju pjesama. “On je toliko širok na toj gitari i tolikih mogućnosti ima da u sebi sadrži barem dvadesetak vrhunskih gitarista potpuno različitih stilova, tako da se s njim može šetati kroz sve moguće fazove i stilove. Nema ga potrebe mijenjati, jer će se on sam svojevoljno promijeniti, a i mi kao bend svako malo uživamo u tome kad nauči nešto ili mijenja neki svoj stil, dodaje nešto u svoju svirku, ako ništa drugo promijeni pedale na svojem pedal boardu i tako promijeni zvuk. Vjerojatno time zabavi i sam sebe, a naravno onda i nama obogati zvuk i učini nam sve ovo zanimljivijim.”
Od samog početka u bendu je bubnjar Marko Bradaschia, koji je postao dio Četvorke nakon odlaska iz Leta 3, a dok je u isto vrijeme i Damir odlazio iz Laufera. Vrlo brzo su im se pridružili Sandi Bratonja na bas gitari i Saša Markovski na klavijaturama, a sve ostalo je povijest. Tko je najzgodniji od njih, pitam Damira da promijenim atmosferu razgovora? “Najzgodniji je Saša Markovski, naravno, to svi znaju”, kaže. Često ih možete vidjeti na pozornici u zagrljaju, nasmijane, kako primijete neki trenutak u pjesmi pa se okrenu jedni prema drugima i opale se smijati, kao da su u pitanju neke interne šale ili neke greške ili pak nešto novo što su u trenutku osmislili, a mi nemamo pojma o tome. Sam sebi laskam da sam već dio te obitelji, pa stojim na koncertima uvijek u blizini Sandija Bratonje, kao “treći prateći vokal”. Uhvatimo se nekad pogledom, nasmijemo, oni u nevjerici da sam opet na nekom njihovom koncertu, a ja sretan što ih opet vidim.
I koliko god želim u ovom intervjuu biti profesionalan, toliko moram biti i osoban. Da parafraziram pjesmu “Ruke”, Urban&4 donose publici i meni poput vjetra s juga osmijeh na lice, ponekad i suze, kao one na drugom rasprodanom koncertu u Rijeci krajem 2023. godine kad sam bio ponovno na nekoj životnoj omeđini ili promjeni pa kad su na prvom bisu izveli “Kornjaču”, a na drugom “Otrovnu kišu” suze su se rađale iz mojih, ali i drugih očiju. “Drago mi je zapravo što ti te pjesme i naši koncerti toliko znače”, govori mi Damir i priznaje da se ne sjeća te večeri jer njegov hard disk ima određeni kapacitet kako bi u glavu mogle stati neke nove informacije, sjećanja i emocije. “Bez obzira koju pjesmu izvodili na određenom kocnertu, čini mi se da je puno važnije kakvog smo raspoloženja tu večer. Mislim da je to ono što čini i koncerte i pjesme drugačijima. Tako se može dogoditi da recimo ista pjesma na deset koncerata zvuči svaki put sasvim drugačije, ne u akordima i melodiji jer to je zadano, ali može se dogoditi neka sitna improvizacija. Međutim, emocija koja se provlači kroz tu pjesmu i koja će se provući te večeri bit će sigurno drugačija, večeras drugačija od sutra, a jučer je bilo na drugačiji način. To je ono što mene veseli kod live izvedbi, ne toliko koje ćemo pjesme izvoditi nego kako ćemo ih izvoditi. Ponekad iznenadi koliko neka pjesma zna zvučati duboko s malom promjenom tempa i načina izvedbe, daha koji će biti drugačiji te večeri, učiniti neku izvedbu posebnom i drugačijom od možda par izvedbi ranije koje su bile, eto, nekako drugačije. To je ono što mene veseli, puno više od toga jesmo li izvukli pjesmu koju nismo godinama svirali”.
Na tragu emocija i suza rađa se prirodno pitanje – voli li Damir pisati depresivne ili tužne pjesme? Odgovor ne može biti bolji od ovoga – “tuga ima dublju emociju nego radost i ima više težine u sebi pa obično nakon tuge čovjek dobije i nekakvo novo znanje u životu, protoku vremena i svemu, bude obogaćeniji život nakon toga. A radost je slatka, prolazna, bedasta i zaigrana”. Priznaje mi, naravno, da voli biti sretan i radostan što je vjerojatno i razlog zašto na kraju pjesme ispadnu tužne iako mu to nije uvijek namjera, kaže – “imam osjećaj da se može više toga reći, da su misli šire, dublje i da su te riječi veće, važnije. Ne znam zašto tako ispada, možda zato što većinu pjesama radim sam doma, onda kad s gitarom zakopam malo dublje po sebi obično isplivaju nekakve stvari koje su se akumulirale iz nekih drugih vremena, nekakva razmišljanja, strahovi, dvojbe, a radosti ostaviš za život, djecu i obitelj, ne nužno za pjesme”. Ujedno se nada da pjesme koje radi nisu depresivne. “Ne bih volio da su depresivne, a ako su tužne, nemam problema s time”, zaključuje.
Vraćamo se na Brijune, otok koji je izvor sreće, svjetla, nade i inspiracije. Damiru je posebno drago što je ljetovanje na Brijunima svake godine radno. “Nisam tip koji se može u potpunosti opustiti, ležati na plaži i gledati u sunce. Puno bolje se snalazim kad se ipak nešto radi, kad postoji neka aktivnost, a tamo se uvijek rade neke predstave ili izložbe u kojima sudjelujem i za što je potrebno raditi probe, potrebno je razmišljati.” S druge strane, na Brijunima su i njegovi prijatelji poput Rade Šerbedžije i njegove obitelji, ali i vlastita obitelj. “Svi oni su mi jako bitni i svi oni su mi na neki način korektiv u radu s obzirom da su oni i prvi koji čuju moje pjesme i radove. Jako mi je važno da to bude kako treba i s obzirom da sam nekako kako godine idu sve više svjestan prolaznosti vremena i života uopće, volio bih da trag koji ostavljam ne bude neki trag koji moji jedva čekaju da se pobriše ili nestane. Volio bih da budu na neki način ponosni i zadovoljni s time što je ostalo. Možda su i oni razlog zašto više pazim što radim, možda mi bez njih ne bi više toliko bilo stalo. Možda mi pjesme zbog toga više znače i više pazim što i kako radim”, priča mi otvoreno Damir i dodaje da su njegovi prijatelji s Brijuna sve redom vrlo uspješni u svojim životima i karijerama, pa mu je divno vidjeti do koje mjere su svi oni zapravo obični ljudi, normalni, koji ne pate od nekih veličina, niti ima tragova nekakvim frustracijama. “Jedno vrlo zdravo i motivirajuće okruženje”, dodaje i zaključuje da su jedina ljetovanja kakva poznaje ona koja su ujedno i radne akcije, tj. ljetuje se, ali se usput odrade dvije predstave i nastane jedan album.
No, nije lako posložiti život kad imaš puno obaveza, od onih roditeljskih do onih profesionalnih ili karijernih. Zato je tu Milica, njegov životni drug, njegova ljubav, njegov život. Jednom mi je pričala kako ima zalijepljen raspored u stanu u kojem su isprepleteni Damirov, njezin i život njihove djece. I nema praznog dana u tom rasporedu. Može li se uopće živjeti bez Milice? “Vjerujem da se možda i može živjeti bez Milice jer gotovo svi ljudi na planetu žive bez Milice, ali ja ne mogu. Ako pitaš mene, ne može se živjeti bez Milice, ne zato što mi pomaže da uopće prođem lakše kroz dan i da se stvari događaju, nego zato što je volim. To je osoba koja nije izabrana nekakvim krvnim srodstvom pa je sada tu, nego je to osoba koju sam ja izabrao i ona je izabrala mene, dakle, taj izbor čini tu osobu i tu vezu još većim i jačim.” Osim što je ljubav njegovog života, Milica je i Damirova partnerica u “zločinu”, kako mi govori u nastavku intervjua. “Meni se čini da je način na koji mi živimo takav da se ona petlja u to što ja radim i da se ja petljam u ono što ona radi, ona želi pomoći meni, ja želim pomoći njoj – to je meni lakši način za život jer smo onda svi doma uključeni. I djeca se nekad zabavljaju i pomažu. Meni je tako lakše. Stvaranje, sviranje, pisanje – meni je to veselje, sreća i radost. Čini mi se da je njihovim uključivanjem sve samo još jedna veća radost i sreća. Zadovoljan sam s time što smo zapravo tu gdje jesmo”, ponosan je i emotivan Damir. Vjerovali ili ne, ali i Urbanovi, ovi odrasli, uspiju pronaći malo vremena za sebe, pa su Milica i Damir nedavno bili i na koncertu Radioheada u Milanu u sklopu velike povratničke turneje. “Da, Milica je uspjela kupiti ulaznice vjerojatno za najbolji koncertni dan Radioheada na turneji s obzirom da smo bili na koncertu kada su svirali dvije-tri pjesme koje više nisu nikada ponovili na turneji, prije i poslije tog koncerta. Tako da smo očito pogodili najbolji dan, ali nisam ni sumnjao s obzirom da je moja žena uplela svoje prste u to”, kaže. Zašto Radiohead? “Išao sam više iz razloga, kao što inače idem na koncerte stranih izvođača i izvođača koje volim i cijenim, da na neki način vidim što drugi radi, što se događa drugdje, da se nekako updateam u glazbenom smislu. Volio bih da imam više vremena, ali i volje da obiđem puno više toga, no jednostavno, s obzirom da i sam često putujem, nekad mi se stvarno teško dodatno pokrenuti. Thoma Yorkea izuzetno cijenim i Radiohead jako volim, skidam kapu za sve što su donijeli u ovu glazbu i za način na koji su pomaknuli scenu, obogatili je i pokazali nam na koji se sve način može prići pjesmi, a da to i dalje bude komercijalno, odnosno da se i dalje vrti na radiju, da se voli i sluša”, odgovara.
Je li Radiohead utjecao na Damira kao autora i ima li nekih dodirnih točaka u glazbi? “Mislim da pjesmama prilazimo na drugačiji način, i tekstualno i temama kojima se bavimo, a nema baš previše sličnosti u načinu na koji glazba i melodija funkcioniraju u njegovim i mojim pjesmama. Ne bih imao ništa protiv da netko vidi neke dodirne točke s obzirom da ih cijenim i volim, ali nisam imao nikada namjeru kopirati ili biti sličan nekome, pa tako ni njima”, kaže. No, glazbeni kritičar Music Boxa, Karlo Rafaneli, u recenziji albuma “Lipanj, srpanj, kolovoz” zaključuje da “Damirove pjesme zvuče kao fragmenti zamagljene svakodnevice, dijelovi samo autoru poznatog šireg narativa” te da je “napokon uspio pobjeći od sjena vlastite mladosti” dodajući da se “autoru u prošlosti moglo prigovoriti na ‘ekaveovskom’ simbolizmu, no ovdje toga nema”. Koliko ima istine u tome? “Vjerujem da je sličnost s EKV-om kao i da su neke usporedbe s Massimom u određenom trenutku pjevanja i života bile nezaobilazne. Bilo tko da je pisao malo drugačije tekstove i imao sličnu boju glasa, teško je izbjeći usporedbe s tako velikim bendom poput Ekatarine Velike koju sam izuzetno cijenio i nadam se da nisu ostavili previše traga, zato što bih kao autor želio biti što originalniji i što manje sličiti na nekoga. Moguće da je, naravno, odrastajući u to vrijeme i glazbeno i kao čovjek, njihov rad djelovao na mene puno više nego što to želim priznati. Vrlo lako moguće. Bio je to veliki bend koji je pokazao, kao i ranije govoreći o Radioheadu, da pjesme ne moraju biti pisane na svima jako jednostavan način, da neke pjesme tek nakon par slušanja postaju nešto jasnije i bliže slušatelju, te i da bez obzira na sve to bend može biti uspješan i šire prihvaćen. Takvi bendovi donose mladim izvođačima samo dobro i služe kao dodatni vjetar u leđa, da i oni što više budu što jesu, da što manje budu pod utjecajem drugih, da budu jedinstveni i da nema potrebe raditi nešto samo kako bi se nekome svidjeli.”
Dosta pjesama s albuma “Lipanj, srpanj, kolovoz” je zadržano na set listi, što znači da su riječi kolege Rafanelija itekako istinite, odnosno da je Damir kao autor s ovim albumom doista dosegnuo jednu do sada netaknutu razinu, bez obzira na genijalnost mnogima najdražeg albuma „Žena dijete“.
“Mislim da sam pišući, zapisujući i škrabajući po svojoj bilježnici nakon toliko ispisanih blokova beskorisnih i bedastih rečenica došao valjda do toga da neke od tih rečenica i zazvuče nekako. Vjerujem da i meni osobno taj album isto jako puno znači, pogotovo jer je rađen u vremena kad smo bili fizički izloriani jedni od drugih i sami od sebe. Trebalo mi je nešto takvo, neke pjesme nose i pečat tog vremena, neke naravno i ne”, priznaje mi Damir i dodaje kako je inače praksa da pjesme koje su na set listi ne izvode na probama. “Gotovo nikada na probi ne sviramo pjesme koje znamo svirati, na probi ne vježbamo set listu s koncerta i ne pamtim period da smo svirali pjesme koje recimo znamo svirati. Nikome se te pjesme ne vježbaju dodatno. To se ne radi. One su napravljene, znamo ih svirati u bilo koje doba dana i noći i nema potrebe da ih vrtimo na probi.” A donosi li na probe neke nove pjesme? “Stvari su se promijenile kroz vrijeme. Nekada bih donio osnovnu skicu i ideju, a onda bi se sve ostalo razradilo na probi s bendom. Sada se zna dogoditi da donesem već donekle usmjerenu skicu koja već ima boju i oblik, a onda bend traži na koji način da to obogati. U fazama kad nema toliko koncerata onda se bend raspakira i pristupimo radu na novim pjesmama svakodnevno, ali stvar je u kojoj nas fazi uhvatiš i u koje vrijeme. U vrijeme korone probe da gotovo nismo ni imali. Zato i je jedan dio albuma nastao kod mene doma i manje-više sam ga snimio gotovo sam, a onda bih trake poslao Anti Geli da napravi aranžman za gudače, pa bih onda sve trake slao Goranu Martincu da ih završi. Nije bilo puno probi, ali ih sada trenutno radimo dosta zbog nekakvih važnih koncerata koji nas očekuju, a i zbog nekih novih pjesama”, otkriva Damir i onako usput najavljuje novi album za koji se nada da će biti barem na razini prošlog “Lipanj, srpanj, kolovoz”. “Nadam se i vjerujem da će biti bolji od toga, ali teško je znati. Nadam se da nećemo podbaciti”, kaže i nastavlja: “Svakako bi voljeli u siječnju ući u studio na jedan period i završiti rad na novom albumu”.
Djeliće novog albuma već je počeo otkrivati, a pjesme je u nekakvim začecima već izveo uz gitaru na svojim intimnim večerima s publikom ranije ove godine u sklopu jedinstvene turneje “Ništa se neće vratiti”. Prije šest mjeseci objavio je “Potpuno je nevažno”, a prije koncerta u Areni Zagreb razveselio je obožavatelje pjesmom “Hvatam se za dugme” kojom se vraća žešćem zvuku i bržem ritmu. “Pjesma je izabrana najviše zbog toga jer u njoj konkretno svira bend. Na drugim pjesmama koje imamo bend možda nije toliko aktivan svirački, ne mislim da ne sviraju, nego je negdje bubanj više u funkciji pratnje i atmosfere, klavir je negdje ambijentalan, gitare su negdje filmske, ne toliko rock i jasne, tako da je ova pjesma nekako bila najbolji izbor da se svi iz benda dovoljno čuju ili možda bolje reći podjednako čuju. S obzirom u kakvoj smo trenutno fazi kao društvo činilo mi se da je možda bolje objaviti neku veseliju i bržu pjesmu, nego neku koja bolje oslikava vrijeme u kojem smo trenutno”, priča mi Damir pred kraj intervjua koji smo vodili preko emaila i glasovnih poruka.
Koncert u Areni Zagreb je zakazan za 16. prosinca. Nadamo se da će se i nove pjesme naći na repertoaru, a ono što je sigurno jest da će Urban&4 na pozornicu izaći u pratnji gudačkog kvarteta koji je s njima već jedno izvjesno vrijeme. “Zvuk klasičnih instrumenata daje tim pjesmama jednu vanvremensku notu, bez tih instrumenata pjesme su stilski omeđene. Slušajući ih moglo bi se znati jesu li nastale 90-ih ili sada, jesu li svježe ili stare. Uz njihovu pomoć i njihov zvuk pjesme izlaze iz tih okvira i postaju zapravo pjesme, više ne pripadaju toliko nekom trendu. To je jedan od najvećih razloga zašto volim svirati uz pratnju, u ovom slučaju gudačkog kvarteta. To su uglavnom mladi ljudi i sigurno da je uvijek lijepo biti okružen mladim ljudima koji su toliko neiskvareni, puni života, dobronamjerni i željni da pomognu i daju sve od sebe. Naravno da to i nas povuče kako bi bili što bolji. Veselim se tome i svim budućim koncertima s njima”, rekao je Damir. Koncert u Areni Zagreb, stoga, nije nešto što će se nastaviti i dalje, jer Urban&4 nisu bend koji sviraju redovno ovake prostore. Početak je bio u malim klubovima, jer je svaki početak takav, a kako su rasli tako je rastao i broj publike pa je postojala potreba za većim prostorima. No, Damir naglašava kako “nikada nije mislio da će doći do tako velikih prostora”. “Imamo koncert u Areni ponovno nakon par godina što je više nekakvo okupljanje publike koja ide kroz godinu, dvije ili tri na naše manje koncerte pa se onda jednom u Areni nađemo svi zajedno i proslavimo sve zajedničkim druženjem. Nije da ćemo sada nakon ovog koncerta svirati samo arene, sportske dvorane ili stadione po drugim gradovima, nego se vraćamo ponovno u nekakve, nama možda primjerenije prostore”, kaže Damir za kraj velikog intervjua za Music Box.
No, to ne bih bio ja da ga ne upitam kad će meni dragu pjesmu vratiti na set listu. Prvo sam iz publike više puta dovikivao “Limun” na zadnjim koncertima, a nakon što mi je rekao da ju nikada više neće svirati, odustao sam i sada pokrećem kampanju “Spelujem ti ispriku”, pjesmu koju sam zadnji put čuo na njihovoj set listi 2007. godine na Festung Festu u Slavonskom Brodu kada je bio aktualan album “Retro”. Može li se ona vratiti na set listu? Prihvaćam i tišinu kao odgovor.
“Za sada nemaš sreće. Razgovarali smo o toj pjesmi baš prije sastavljanja liste za Arenu i bilo je nekih glasova koji su digli ruku upravo za nju, ali stavio sam veto na to i tu pjesmu smo ostavili za neke druge liste i neka druga vremena. Dakle, što se odgovora tiče nije tišina, ali što se pjesme tiče – za sada je tišina. No, primio sam na znanje i s obzirom da nisam ispunio ni jednu od tvojih prijašnjih želja (smijeh) vrijeme je da neku ispunim, tako da obećavam da će u nekim od sljedećih nastupa ta pjesma postati dio liste.” Obećanje je sada i javno izrečeno. Fingers crossed!