Netflixova mini serija od 8 epizoda “The Beast in Me” je jedna od uvjerljivo najboljih TV serija godine na zalasku. Na žalost, kako se počela prikazivati tek krajem godine, u studenom, mnogima je promakla, mislim na ljude koji su sastavljali razne liste najboljih. S druge strane, za gledatelje koji su imali jako velik izbor za gledanje, i još ga imaju, nikad nije kasno.
Stoga, počinjem ovu recenziju s najboljom mogućom preporukom – u “The Beast in Me” glavne uloge imaju Claire Danes i Matthew Rhys, te bez puno diskusije i jednome i drugome, ovo su potencijalno najbolje uloge karijere, naročito Rhysu koji je i dalje pomalo podcijenjen kao glumac, a istovremeno je jedan od najboljih svoje generacije. Danes je pak, iako meni osobno antipatična, vjerojatno mimikom lica najekspresivnija glumica današnjice i to joj se ne može poreći, simpatična vam bila ili ne. Možda je njena uloga u sjajnoj seriji “Homeland” i bolja, ali samo zato što je imala sezone i sezone u razvijanju lika, a u “The Beast in Me” je oscarovski odradila cijelu paletu emocija doslovno u svakoj epizodi (oboje su upravo nominirani za Zlatne Globuse).
Zaplet serije, svojevrstan whodunnit, na momente više jeziv psihološki triler, i scenarij su odlični, ali ovo dvoje glumaca vas drži priljepljene za ekran do kasno u noć ili do jutra. Znate da za koji sat morate na posao, a opet se ne mičete od ekrana. Scenarij potpisuje kreator Gabe Rotter, odgovoran za svojevremeno planetarno popularne “The X files”. Ako je suština priče sjajno zamišljena i izvedena, Rotteru samo malo nedostaje suvislih ideja za imena likova, ali nema veze. Danes je Aggie Wiggs, gej spisateljica velikog književnog hita (bitno za priču, o sirovom i okrutnom ocu polukriminalcu), kojoj se brak s umjetnicom Shelley Morris (jako dobra Natalie Morales) raspadne nakon što im pogine sin tinejdžer u prometnoj nesreći za koju Aggie krivi sinovog prijatelja Teddyja Feniga koji je auto vozio pijan, a klinca uzmemiruje do te mjere jer se ne može pomiriti s činjenicom da se klinjo izvukao od odgovornosti – da Fenig čak isposluje sudsku zabranu približavanja protiv Aggie.
Nered u kojem se Aggie nalazi utječe na spisateljsku blokadu s kojom se Aggie bori dok joj otkucava vrijeme za krajnji rok predaje novog rukopisa. U takvom, lošem, stanju zatiče je useljenje novih susjeda u kuću do njene u malom gradiću. Ali susjed (Rhys) nije bilo tko, nekretninski magnat Nile Jarvis, po bogatom i uspješnom ocu Martinu Jarvisu (izvrstan, na mahove uistinu jeziv Jonathan Banks), koga prati reputacija i mutna priča da je kriv za nestanak svoje prve žene Madison za čiju se smrt zna, ne i tko ju je počinio, a i nije nikad pronađeno njeno tijelo. Generalno, Nile je superpoznata faca, s kojim se nitko ne želi petljati, a još manje sukobljavati.
Serija počne skoro odmah sa sukobljavanjem dvaju glavnih likova, Nilea s“no bullshit“ Aggienog stava, za kojeg joj Nile kasnije, ispravno, kaže da je “prilično hrabra, jer mi se obično svi ulizuju”, “duboko u sebi si krvoločna i okrutna” (apropos knjiga-bestseller o svom ocu). Ta prva epizoda prilično postavlja tijek odnosa između Aggie i Nilea, iako u početku to ne shvaćamo sasvim, no iznimno uvjerljivo. Aggie otvoreno pokazuje neslaganje (da to kažem blago) s Nileom, bez nekog posebnog straha, što bismo možda u nekom, drugom set-upu shvatili neuvjerljivim, ali mentalni i životni kaos znaju ljude učiniti premalo sezibilnima za važne stvari. Što Aggie vrlo brzo shvaća i konačno počinje osjećati nelagodu i strah, naročito nakon što Fenig iznenada nestaje. Dok policija pretpostavlja da se utopio, njegovi se prijatelji ne slažu s tom procjenom.
Ne pomaže niti neočekivano i šokantno pojavljivanje usred noći na Aggiena vrata pijanog FBI agenta Briana Abbotta (David Lyons) koji je istraživao Jarvisa tri godine bez zadovoljavajućih rezultata i pronalaska tijela Madison Jarvis.
Usprkos svemu, a naročito nakon što Jarvis pozove Aggie na ručak da kao susjedi uspostave prijateljski odnos, taj susret i svi daljnji neočekivano rezultiraju interesantnim dijalozima i nekim čudnim međusobnim razumijevanjem te temama za razgovor što valjda nitko od njih dvoje nije očekivao. Nile je zapravo donekle Aggien fan, a njen sirovi i drski nastup prema njemu ga potajno oduševljavaju (“moram se više družiti s lezbijkama“). S druge strane Aggie na vrlo uvrnut način nalazi, uz nezaobilaznu blagu jezu koja okružuje Nilea, svojevrsnog a pari “sparing” partnera. Sumnjajući da je ipak Nile kriv za Madisinu smrt, jer sumnja da je kriv i za nestanak Teniga, prilično šokantno prihvaća Nileov lakonski i usputan prijedlog (kojeg je prilično bahato i egocentrično izbacio) da bi ona trebala pisati knjigu o njemu, a ne sucima Vrhovnog suda (“nije čudo da si zapela, koga briga za tu priču, to je dosadno, ljudi vole tračeve i pokolje“). Iako po prirodi manipulativan, Nile ostaje iskreno zatečen što Aggie pristaje pisati knjigu o njemu, na što se “kosa digne” i njegovom ocu Martinu, capu di capi, i stricu Ricku (odličan Tim Guinee) koji živi s Nileom i njegovom drugom ženom Ninom, nekadašnjom Madisinom suradnicom i pomoćnicom, kao svojevrstan tjelohranitelj, a u stvarnosti da pazi kako Nile ne bi “radio previše sranja”. Pri spomenu Nine Jarvis, moram opet spomenuti jednu vanrednu ulogu, odnosno glumu Brittany Snow, koja je od straightforward lika, stereotipnog i pomalo dosadnjikavog (odnosno tako to izgleda većinu serije), izvela pravi BUM!
Što sam ispričala gore je premisa o čemu se u seriji radi, što je manje više postavljeno već u prvoj epizodi, a narednih sedam ste na iglama ama baš svake sekunde. Primijetili ste da sam spominjala gotovo sve glavne likove i da sam sve hvalila – što ukratko znači da uz dobar scenarij i režiju ide i sjajna gluma cijelog ansambla ne samo Rhysa i Danes, iako oni baš briljiraju.
Režija je izvrsna, događaji i međusobne scene brojnih odličnih, uistinu izvrsnih dijaloga, se brzo izmjenjuju, a kada je radnja spora, nemate taj osjećaj, dinamika je savršeno izbalansirana. Čas imate osjećaj da je radnja lovice mačke i miša, a onda da su oboje jednaki manipulatori i sposobni na sve. A onda opet, imate dojam da je taj dojam nerealan i da Aggie samo juri osjećaj da mora uhvatiti jedinu priliku da opet napiše bestseller “no matter what”.
Ono što mi se, osim dijaloga, najviše sviđalo je neočekivani, šokantni kraj serije. Dosta sam se nećkala koju da ocjenu dam seriji i na kraju joj dala ocjenu kao “Reacheru” i “The Last of Us” ali s prednošću tim dvama serijama, samo radi toga što su obje odradile nekoliko sezona u top formi što je mnogo teže nego u 8 koherentnih epizoda, a “The Beast in Me” ima i jedan manji nedostatak: dio serije koji prati priču oko FBI agenta Briana Abotta je nekako nedorečen, čak pomalo zbrkan, ne bih rekla neuvjerljiv jer to nije, ali jest nešto slabiji dio serije. Možda je najbolje riječ neujednačen.
Završno, “The Beast in me” (“Zvijer u meni”) je rijetko napet psihološki triler u 8 jednako jakih epizoda s nevjerojatnom glumom i odličnim završetkom.
