Kad se podvuče crta, ljubitelji horora mogu biti zadovoljni ovom godinom. Do izražaja su došle originalne priče (“Sinners”, “Weapons”, “Bring Her Back”, “Companion”, “Together”), tu su i odlične obrade klasika (“Nosferatu”, “Frankenstein”), a bilo je kao i uvijek novih dodataka postojećim franšizama. U toj skupini treba izdvojiti sjajan “28 Years Later”, dok “Conjuring svemir” očito pokazuje veliki zamor i možemo se samo nadati da su “Last Rites” zaista posljednji Warrenovi obredi, te da neće uskrsnuti novim nastavcima, prednastavcima, spin-offovima i slično.
Ali da se vratimo na film o kojem vrijedi govoriti, “Grešnici” (Sinners) jedan su od boljih filmova ove godine, gledali smo ga u kinu Cinestar i ne bi čudilo da uđu u probranu skupinu od sedam hororaca kojima je pošlo za rukom uhvatiti nominaciju za najbolji film na Oscarima. To su redom: “Egzorcist”, “Ralje”, “Kad jaganjci utihnu”, “Šesto čulo”, “Crni labud”, “Bježi” i “Supstanca”. Istina, čut će se glasovi koji će tvrditi da “Grešnici” nisu pravi horor, no to se više tiče subjektivnog dojma kako vam se svidjela prva polovica filma, nego opravdanog propitkivanja žanra. Naime, “Grešnici” ne žure s uvođenjem natprirodnih elemenata. Da, nađe se pokoja scena koja nagovještava vampire/zombije, ali u globalu se prati povratak blizanaca Smokea i Stacka (Michael B. Jordan) u rodni Mississippi. Pojavljuju se ušminkani, nakon sedam godina provedenih u Chicagu gdje su se bavili mutnim poslovima, s namjerom da otvore bar za crnačko stanovništvo. Zbog toga kupuju staru pilanu od bivšeg člana Ku Klux Klana, bivšeg naravno jer Klan više službeno nije postojao, kao što ni službeno više nema kasta u Indiji. Braća su svjesna da će se prije ili kasnije morati sukobiti s njima, ali bez obzira na to moraju prvo otvoriti bar, pa obilaze stare poznanike koji bi im u tome mogli pomoći. Tu su dobavljači namirnica, kuhari, izbacivači te dakako blues glazbenici.
Ovakvi se filmovi znaju imenovati crnačkim hororom, što mi se i inače čini nespretnim, a posebno kada redatelji kao Ryan Coogler i Jordan Peele, premda očito fokusirani na crnačku zajednicu, nastoje svojim filmovima ostvariti suprotan učinak. Njihovi likovi nisu svedeni na identitet žrtve sistema, niti ih se izdvaja kao ugroženu skupinu, već bih rekao da je cilj doseći takvu integraciju da kad gledamo film s glavnim crnim likovima ne pomislimo odmah: „Hej, ovo sigurno govori o društvenoj nepravdi.“ To se obično naziva rasnim daltonizmom. Iako je u suštini pozitivna, takva ideja ima smisla samo u jednakom društvu. Ako se društvo još nije obračunalo s diskriminacijom, daltonizam vodi ne samo sljepoći na boju kože, nego i na sistemske nepravde koje su dovele do nejednakosti. Činjenica da odabir ne-bjelačkih glumaca još uvijek često rezultira snažnim kanonadama, očito govori da je SAD još daleko od takvog ideala, no filmovi kao što su “Grešnici” sigurno su korak u dobrom smjeru. Rijetko je vidjeti u horor filmovima toliko pažnje posvećene razvoju likova, ali Coogler je ovdje iskoristio žanr za doslovno utjelovljenje tegoba koje muče američko društvo, pa stoga radnja bitno nadilazi puko plašenje gledatelja, u kojem bi i plošni likovi dostajali. Unutar sat vremena redatelj je oslikao jednu crnu zajednicu koja bi, da je drugačiji film, sa svojim vlastitim međuodnosima i dinamikom bila zanimljiva sama po sebi.
A što je s drugom polovicom “Grešnika”? E, tu kreće zaokret nalik na klasik “Od sumraka do zore”. Jednom kada se radnja premješta u bar, započinje ozbiljnije uvođenje vampira u film, s razlikom što su zlikovci u “Grešnicima” mnogo pristojniji i nipošto ne bi ušli bez najave, a i ne ponire se u trash kakav najednom nastupa u sumraku i zori. Unatoč tome, kada makljaža krene, onda zaista krene. Krv se razlijeva, srca probadaju, ljudi izgaraju… A sve to kako bi se vampiri dočepali Sammyja (Miles Caton) koji bi svojim glazbenim vještinama pomogao prizvati duše izgubljene zajednice. Koliko god to neobično zvučalo za film strave i užasa, glazba igra središnju ulogu. Blues je potekao iz crnačke zajednice na Jugu tijekom druge polovice 19. st., i od nje je nerazdvojan. No umjesto da blues obradi kao muzejsku građu, važnu, ali ipak mrtvu iza vitrina, Coogler režira nevjerojatnu scenu u kojoj Sammy izvodi originalnu pjesmu “I Lied to You”. Kamera se pomiče po plesnom podiju, prelazeći preko ondašnjih likova, polako otkrivajući i neke druge ljude – afričke bubnjare, električne gitariste, sasvim moderne repere. Svi su potpuno prepušteni glazbi, možda odvojeni vremenom, ali povezani jedinstvenim zvukom koji je izrodio rock ‘n’ roll, jazz, funk, rap, i tko zna koliko još glazbenih grana. U tom trenutku note nadilaze puki zvuk te postaju okosnica zajedničke kulture, dugotrajnog identiteta koji povezuje generacije. Treba skinuti kapu za takvu ideju i elegantnu realizaciju.
“Grešnici” pokazuju kako se može bez kompromisa iskombinirati zabavni spektakl te inteligentno progovaranje o društvenim nedaćama, a opet stići i kvalitetno razviti likove. Ako još niste pogledali film, to vam bez zadrške preporučam, a i nemojte prebrzo ugasiti odjavnu špicu jer na kraju ima još jedna scena koja lijepo zaokružuje čitavu radnju.
