Nova adaptacija “Orkanskih visova” hit je na kino blagajnama unatoč neslavnim kritikama i polariziranom prijemu kod publike (već u prvim danima prikazivanja film je nadišao svoj budžet od 80 milijuna dolara a u narednim tjednima i dalje ostaje u trendu).
Agresivan i estetičan marketing privukao je publiku u kina; pojava Margot Robbie u outfitima modnih kuća Schiaparelli, Thom Browne, Chanel i Dilare Findikoglu, pa intervjui Jacoba Elordija gdje senzualno pali cigarete i ističe svoj digitalni minimalizam – press turneje su dale rezultate, Instagram i Tik-Tok preplavljeni su reakcijama na film (superlativnim i grozormornim). Netko bi se mogao složiti da ne postoji tako nešto kao loš publicitet pogotovo ako je vjerovati statistikama da se prodaja romana Emily Brönte uvećala za 42% od izlaska filma.
Zamjerka redateljici Emerald Fennell da je zastranila od izvornog materijala nije sasvim na mjestu obzirom da većina ekranizacija pa i kazališnih adaptacija značajno odstupa od svojih književnih predložaka – ubrzavanje i izmjene radnje, izbacivanje i spajanje likova, izmjene temeljnih obilježja kao što su vrijeme i mjesto radnje, sve je već viđeno i nimalo skandalozno. Također, prigovori o malom dijelu radnje koji je obuhvaćen također ne stoje obzirom da su i prethodne ekranizacije završavale radnju raspletom na prvoj generaciji likova. Ono što je zaista rizičan potez jest promocija filma kao ljubavne priče (u traileru smo vidjeli natpis „inspirirano najvećom ljubavnom pričom svih vremena“ i premijera filma zakazana je za Valentinovo) obzirom da je riječ o kompleksnoj drami s fokusom na prijenos međugeneracijske traume, obiteljsko nasilje, razmatranje odnosa moći pitanjima klase i rase. U “Orkanskim visovima” postoji ljubavna priča, da, no ona nije inspirativna ni komercijalna već materijal za psihoterapeute.
Međutim, da su manipulacije radnjom takav skandal ne bi se dogodio uspjeh i kultni status Coppolinog “Drakule” iz 1992. obzirom da je svaka naredna ekranizacija preuzela Coppolin zaplet s reinkarnacijom Drakuline supruge koji ne postoji u originalnoj priči. Promjena narativa i žanra opet nije unizila popularnost romana Brama Stokera kao što nijedna manje ili više vjerna ekranizacija “Orkanskih visova” ne može narušiti suverenost pisma i svevremenski talent Emily Brönte.
Mnogo se polemike u stranim medijima povelo oko propuštene prilike da uloga Heatcliffa dopadne nekog nebjelačkog glumca, u romanu Emily Brönte lik je romskog podrijetla. Opaska je svakako na mjestu, neobično je da se u dekadama novih adaptacija (uz iznimku filma Andree Arnold 2011. gdje Heatcliffa tumači crnac) nije mogao pronaći glumac koji bi sasvim odgovarao izvornoj viziji lika a opet, ako je publika tolerirala propust i prihvatile izvedbe Ralpha Fiennesa i Toma Hardya, opet se vraćam na zaključak da Fennell ne donosi nikakvu neviđenu blasfemiju (pritom ne zatvarajući prostor za druge potencijalne adaptacije).
Owen Cooper (dječja zvijezda hvaljene serije Adolescencija) i Charlotte Mellington uvjerljivi su kao mladi Heatcliff i Catherine, publici je predstavljena nova dinamika odnosa u obitelji Earnshaw obzirom da pater familias u ovoj inačici donekle ima ulogu koja je u izvorniku zamišljena za lik Hindleya Earnshawa (lik brata stopljen je u oca iako je linija destrukcije nešto umanjena).
Elordijev Heatcliff nije previše u kadru, a kad jest, muči ga smiješan naglasak (na tragu seljanina u kraljevstvu Sjevera u “Igri prijestolja”) i sapuničasta vibra: podiže Catherine jednom rukom, zaklanja joj lice od kiše, iskorištena je svaka prilika da u kadru prošeće bez majice, ali u završnici dobro iznosi opsesivnost. Scenarističkim zahvatima njegov Heatcliff više je toksični patnik s umjerenim natruhama sadizma nego kompleksni tiranin neoporavljen od svog zlostavljanog djetinjstva.
Da budemo precizni, apsolutno cijeli casting odudara od izvornog opisa likova iz mašte Emily Brönte pa je Catherine Earnshaw u inkarnaciji Margot Robbie žena u srednjim tridesetima umjesto tinejdžerica. Iako nimalo ne odgovara izvornom opisu lika, Robbie je izvukla maksimum iz svoje minutaže, s uvjerljivim krupnim kadrovima lica.
Dio radnje u prvom dijelu filma značajno je ubrzan do zapleta gdje se Catherine udaje za Edgara Lintona (Shazad Latif) što je dobra odluka obzirom da je taj uvodni dio prikazan nekim klišejima iz ljubića (glavni likovi senzualno se igraju s hranom, voajerski promatraju jedno drugo, nema nekog širenja narativa osim uvođenja BDSM elemenata među služinčadi obitelji Earnshaw).
Kostimografija (sjajan rad Jacqueline Durran) kao i scenografija više su steampunk nego vjerodostojan prikaz mode i arhitekture 19. stoljeća, s ciljem da odrazi unutarnji interijer likova. Jedini prostor bez plasticiranja i fantastike su vrištine Yorkshirea koje su okosnica radnje međutim visoka estetičnost kadra i atmosferična fotografija sami po sebi su narativi radnje.
Emerald Fennell uspjela je dobro predočiti jednu temu iz izvorne priče, a to je gadost formalnog braka. Ceremonijalnost, kič i plastika odnosa Catherine Earnshaw i Edgara Lintona prikazana je vizualnim rješenjima – interijerima kao što je soba presvučena uzorkom kože glavnog lika, haljinama od lateksa, predimenzioniranim objedima kao iz kuhinje Zemlje čudesa. Gledajući Catherine u plastičnim haljinama, s glitter šminkom i divovskim voćem u rukama, satirično se oslikava trud protagonistice da postane dresirana majmunica, s manirima primjerenima visokom društvu no jasno je ta dresura odraz autodestrukcije obzirom da je želja za pripadnošću višoj klasi autonoman izbor.
Nadalje, Fennellin film ima nekoliko jakih momenata gdje je u fokusu prikaz traume. Najbolja uloga u filmu je ona oca Earnshaw (tumači ga Martin Clunes). Scena gdje Catherine dolazi u posjet i zatiče oca u bankrotu kocke i alkohola najjača je scena filma – kćer u ljutnji baca novce pod noge pijanog oca a on a joj naređuje, obzirom da je namjera bila poniženje njegove osobe, da mora gledati dok on puže i skuplja taj bačeni novac. Nadalje, značajna je izmjena lika Isabelle Linton (Alison Oliver) koja je u izvedbi Alison Oliver autodestruktivna i ekcesna. Scene u kojima Fennellina Isabella pristaje sudjelovati u svom poniženju groteskni su prikaz traume i sigurno će gledateljima ostati u pamćenju.
Neujednačen ton filma ukazuje da je Fennell odabrala rječnik blockbustera (i udaljila se od najviših standarda postavljenih u svom sjajnom debiju “Djevojka koja obećava”) ali na klizavom terenu između groteske, sapuničarenja, corny romantike, suptilne erotike i dramskog finiša. Uvjerljivo je povezana linija erotike i groteske, priča je razvodnjena dovoljno da privuče masovniju publiku, ali s uvjerljivim fokusom na nekoliko tematskih cjelina.
U uvodu sam se izjasnila da ne smatram vjernost adaptacija predlošcima standardom kvalitete pri čemu svako novo iščitavanje donosi nove dimenzije i neminovna je prilagodba formata duhu vremena. Vizualni narativ dijelu publike će se učiniti plitkim i primjerenim za instagramske generacije, no “Orkanski visovi” objektivno su zahtjevan materijal za ekranizaciju i obzirom na slojevitost radnje možda bi bilo primjerenije odabrati format serije. Fennellina inačica vizualno je impresivna i fragmentarno efektna.
