Dobrih 20 godina prošlo je od romcom filma “Vrag nosi Pradu”, Davida Frankela, “malog” filma (od nekih 40 mil. dolara budžeta) koji je okupio jedno veliko i slavno ime (Meryl Streep), jedno u velikom zamahu (Stanley Tucci), a dva u očiglednom usponu (Emily Blunt i Anne Hathaway) i sve ih zajedno učinio još mnogo većim. Film smo gledali u kinima Cinestar.
Streep, iako ima već bezbroj Oscara i nominacija, apsolutno je trebala dobiti Oscara i za ulogu vražje šefice modnog magazina “Runway” Mirande Priestly – prvu Pradu gledala sam bezbroj puta i samo da vidim njene ekspresije lica, snebivanje i prenemaganje. Tucci se zacementirao u glumačkom svijetu, a Blunt i Hathaway su sada uistine velike dive kinematografije. Sam film ima kultni status u svakom pogledu. Hoćete li od strane zaljubljenika i djelatnika modne industrije, hoćete li od cinika koji obožavaju ironične face i komentare koje u prvom dijelu bacaju Streep i Blunt ili kao ljubitelji nježnih likova kojima na dušu pušu Hathaway i Tucci. Film su gledali i stari i mladi, muški i ženski. Bez razlike. I to na REPEAT. Kada film to postigne, onda si napravio posao.
Uz to je prvi dio imao uistinu sjajan scenarij (Aline Brosh McKenna, Lauren Weisberger), sjajnu kemiju i bio je odlično režiran. To će reći: da li je moguće to sve ostvariti ponovno u nekom nastavku? Pretpostavljam da ni Fox 2000 Pictures, a niti autori sami nisu bili sigurni da je to moguće jer nije slučajno da su dugo “kuhali” nastavak. Prije nego se bacim na osvrt drugog dijela, moram još pojasniti onaj izraz iz prve rečenice “romcom” (romantična komedija) – prvi film uopće nije baš primarno neka romantična komedija, iako ima tu i pregršt romantike. Stvar je u tome da je veza između Andree (Anne Hathaway) i Natea (Adrian Grenier) neki subplot filma, koji je dakle sekundaran, a avantura /afera između Andree i prešarmantnog “mentalista” Simona Bakera (lik Christiana Thompsona) nije naročito bitna za film, ali mu dodaje onu očaravajuću kemiju. Film je zapravo romantika između njegovih likova i publike u kinima, te ispred malih ekrana.
I sada fast forward 20 godina: veliki je hype nastao oko drugog nastavka u kome se vraćaju apsolutno svi bitni osim Greniera i Bakera (što je i logično), a u promociju filma uključili su se vrlo žestoko svi glavni glumci. S ovaj puta većim budžetom od 100 milijuna dolara, film je već do sada vratio 7 puta više, a nije prošlo ni dva mjeseca od prikazivanja filma. Osim glavnih glumaca i ostala ekipa je ista: redateljsku palicu i dalje drži David Frankel, a scenarij opet potpisuju Brosh McKenna – Weisberger. Glumačkoj se postavi pridružilo još dvoje vrlo poznatih, čak slavnih glumaca (barem nekad): dramski i kazališni as Kenneth Branagh kao novi “dečko” Mirande Priestly (skroz dobro sjeo u priču iako Branagh nema puno posla), Lucy Liu kao famozna i nedostižna celebrity persona Sasha (također jako dobro odrađen lik bez puno posla). Njen bivši AI/IT mogul (čitaj: poslovno uspješan blesan, geek s pununo para) Benji, u interpretaciji Justina Therouxa, baš rastura svoju ulogu, on je ujedno i jedan od najzabavnijih dijelova filma.
Film, odnosno scenarij ne može se više baviti istim temama kao prije 20 godina, jer magazini više de facto ne postoje, a mlađe generacije i nemaju pojma što su magazini bili. Više ne postoji jedan dio modne, izdavačke i tiskarske industrije kao što više ne postoje kasete i CD-i (OK, oni još postoje, ali kao da ne postoje). Stoga je scenaristički dvojac inteligentno odlučio od nastavka napraviti društveno angažiraniji film, uz obaveznu dozu cinizma i aluzija na sve i svašta što naš okružuje u ovo ultra moderno “woke” doba i društvene, socijalne i rasne ispravnosti (jao kako mrzim tu frazu!). Scenarij prikazuje suptilno ono što nas živcira i ono što nas oduševljava (sve to naravno, kako koga). Lik Benjija je očita aluzija na današnje mogule poput Elona Muska, Marka Zuckerberga, Jeffa Bezosa i ostalih. Malo je reći da su ismijani, ne na sramotan i uvredljiv način, ali ipak – predobro.
U ovom filmu od romantike nema ni “r”. Ima, ali kao da je nema. Imamo pokušaj da se Anne spoji s građevinskom facom Peterom (Patrick Brammall) koji neslavno propada jer iako su oboje simpatični likovi, ali nema kemije. Dakle, pokušaj veze ne funkcionira, ali bogme ni ideja da se prikaže pametno i efikasno recikliranje starih stvari, u obliku starog zdanja, zgrade u novu i funkcionalnu. Funkcioniralo bi da se nije trpalo i romantiku i ideju u premalo vremena, pa na kraju nema efekta ni jedno ni drugo.
Ali da se vratimo na glavnu priču i protagoniste. Zapravo je dobro da se s nastavkom čekalo dvadeset godina jer se toliko promjena dogodilo u svijetu da zapravo nastavak ima itekakvog smisla. I svi likovi su bitno drugačiji nego smo ih upoznali, svi su “odrasli” ili se bore s izazovima kao da krenu opet s nule a ne da su pred vratima pripremanja ugodne i berićetne mirovine (Miranda i Stuart).
Miranda nikad nije bila toliko (u svojim očima) ponižena kao do sada, ali ne od drugih ljudi (ako ne računamo njenu novu glavnu asistenticu Amari, koja joj stalno mora šaptati “Ne, to nije ispravno!”, “Ne to govoriti/raditi!”, “To se ne smije!”) – ključna riječ u filmu zapravo jesu “ljudski potencijali”. Ona mijenja cijeli setup filma, Runwaya i novih odnosa na svim mogućim relacijama, a pogotovo na onoj najvažnijoj i nama brutalnoj, ali zabavnoj: Miranda – protiv svih. Sada se priča okrenula pa film funkcionira po onoj svi protiv Mirande. Otprilike. No, Miranda ne bi bila Miranda da je ne krasi visoka inteligencija i koliko god je to strašno živcira i zapravo osobno ništa od toga ne prihvaća, jasno joj je da se mora drugačije ponašati i prilagoditi se. Kada se ponovno dogodi veliki poslovni obrat, štoviše čak dva, Miranda pliva kao bijela morska psina između tih izazova i što su riskantniji to ona bolje rješava stvari. Streep ukratko i dalje briljira i čak mi se čini da ima puno težu ulogu nego u prvom dijelu jer mora svoj cinični, prepotentni i brutalni karakter “umivati”, gluma je adekvatno prigušena, imaš dojam da stojiš pred vulkanom koji samo što ne prasne. Izvrsna je scena koju ste već vidjeli u traileru, na sastanku gdje Andrea prvi put nakon dvadeset godina dolazi u Runway, Miranda se pravi da nema pojma tko je ona, a na prvom poslovnom sastanku gdje se svo četvoro glavnih glumaca susreću, Miranda glumi da nema pojma da su Emily i Andrea uopće radile u Runwayu i to čak istovremeno. “Nemam pojma. Gdje sam ja to bila onda?” Dakle, za Streep plus 10.
Stuart je u ovom filmu puno ciničniji i ironičniji (a la Miranda iz prvog) jer može otvoreno komentirati što u prvom nije smio, plus promjene na magazinu (koji to više nije, odnosno tanki je kao papir za zamotavanja), pa komentari o navali clickbaitova, poplavi (nebitnih) objava na društvenim mrežama, viralno ovo, viralno ono, dakle sve iznimno aktualno – a koje su njemu sada užas. Stuart je i dalje Mirandi desna ruka, ali sada na prilično izjednačenijem nivou. Plus da je Stuart zadužen za neke od najboljih šala u filmu (Andrea-Stuart: “Kada ću se konačno moći opustiti?”- “Možda u (mrtvačkom) sanduku?”). I na kraju uz inteligentno razmišljanje, in the first place (odmah na početku, ali to nitko ne sazna) odgovoran je za ponovni dolazak Andree u Runway, jer je procijenio da samo kvalitetan novinarski posao može stvar spasiti. Za Stuarta plus 5.
Emily je konačno dosegla “šminkeraj” za kojim je žudila, postala je šefica retail (maloprodajne) trgovine Diora, i sada ona i njoj slične pozicije drmaju svijetom mode i nekadašnjim carevima i caricama (Miranda) – tko ima para taj mrda. A Emily ne samo da ima poziciju u kojoj se njoj dolazi na sastanak: velika Miranda i Stuart (i Andrea, ali o njoj posljednjoj) na kojem ona postavlja uvjete, a ne Miranda i njena izdavačka kuća i to na način da je blago rečeno ucjenjuje oko besplatnih stranica u ionako tankom (“kao papir za zamotavanje“) magazinu. I dalje je zajedljiva, sassy i seksi, a u ovom filmu pokazuje više muda od Andree iako i ona ima svog patrona, drugim riječima “odvratno debelo novčano pokriće”, trenutno u aktualnom dečku Benjiju (onaj AI/IT super bogati mogul). Bez obzira na to, Emily i dalje baca bezobzirne i cinične komentare usmjerene na koga god. I ona ima jednu od boljih zabavnijih, iako kraćih scena s (pravom) Donatellom Versace: Donatella negoduje jer se Emily predugo zadržava u razgovoru s Andreom na terasi kafića dok bi trebala biti s njom za stolom, a Emily ju baš “opere” na talijanskom – “…što si tako nestrpljiva, pričekaj minut!” Izvrsna je i u scenama s Benjijem (zapravo oboje). I generalno je odlična u malim grimasama, glumačkim minijaturama. Za Emily plus 10. I da, odlična je posljednja zajednička scena s Andreom gdje prizna da je htjela biti frendica s njom prije dvadeset godina.
I na kraju svega Andrea. Ovaj put najlošija karika u filmu. Sve ono što je nastojala biti u prvom filmu i sve njene težnje za ozbiljnim novinarstvom se pokazuju samo na početku filma gdje dobiva važnu novinarsku nagradu. Cijelu ostalu ogromnu minutažu dvadeset godina starija Andrea glumi zapravo onu istu friško diplomiranu zbunjolu i curu koja se prvo nad svime čudi, a onda pada u nesvijest od uzbuđenja i sreće kada je Miranda pogleda ili odobri neki njen rad. Totalno neuvjerljivo, a lik joj je nekoliko koraka unazad umjesto unaprijed. Liku Andree je dan veliki zamah, ali su ga skroz profućkali ovdje. Postaviti Andreu nakon prvog nastavka u ulogu padanja u nesvijest kada joj se Miranda pozitivno obrati, nije što smo očekivali od nje, niti da je skroz nesigurna osoba i da i dalje paničari, jer ispada kao da je dvadeset godina napretka kod nje prazna stranica – kao da se vraća u prošlost. Ima svijetlih momenata, naročito kemije u scenama sa Stuartom i Emily, ali očekivali smo više. Za Andreu trica.
Ukupno gledajući, vrlo inteligentno napisan film koji istražuje, ističe i komentira (kritizira zapravo) sve ove promjene u globalnom društvu i odnosima među ljudima na svim razinama (ispravnosti!), koji su često ne na bolje, nego na lošije. Problem ovog nastavka je nešto drugo: nema one kemije i šarma na koji smo se lijepili prije dvadeset godina. Nekako baš i ne poželiš odmah drugi dan opet pogledati film. Kao da to ipak nije to.
