Zaključak iz naslova je logičan zbog rasturačine koju su nam priredili australski Airbourne u utorak, 28. srpnja u klubu Boogaloo u Zagrebu.
Već sami pogled na stage gdje je u prvom planu bio zid Marshallovih pojačala i jednostavna rasvjeta koja podsjeća na live albume iz 80-ih dali su naslutiti kako će ovo biti prava rokerska noć. Airbourne često uspoređuju s još jednim kultnim australskim bendom, AC/DC. No tvrditi da su oni njihova kopija bila bi uvreda i jednom i drugom bendu. Airbourne preuzima dio recepta te bržim ritmom i nabrijanijim gitarama ostvaruju svoj vlastiti, adrenalinom nabijeni, pivom zaliveni svježi zvuk. Bend je to čiji ni jedan nastup nije isti, bend je to čiji nastupi ne mogu biti dosadni, a to su pokazali i sada, 10 godina od zadnjeg nastupa u Zagrebu.
Rokersko prašenje započeli su uz „Gutsy“ i „Too Much, Too Young, Too Fast“ čime su odmah pokazali kako je ovo gitarom predvođeni bend. Frontmen Joel O’Keeffe je uistinu to, frontmen. Svojim pokretima, svirkom, glasom, gestama, svakim udahom i notom angažira, traži pažnju i daje energiju publici. Na najbolji mogući način osvaja pažnju svakog pojedinca u dvorani, čak i prije nego što svojim glasom protutnji kroz naše bubnjiće. Airbourne nije jedan od bendova koji dođu samo odraditi nastupe. Bend je to koji roka 100% svaki koncert, svaku pjesmu i svaku notu. „Back in the Game“ i „Raise the Flag“ bile su odličan primjer toga dok je za određeni dio ludosti (po kojoj su poznati) bio zaslužan Joel koji se popeo zaštitaru na ramena te se prošetao kroz publiku i dalje svirajući adrenalinom nabijene riffove.
Joel je manijak u prvome plan, ali za kostur i čvrstu pozadinu njihovog zvuka zaslužni su njegov brat na bubnjevima Ryan O’Keeffe i basist Justin Street. Zajedno čine uigrani sastav čija je glavna karakteristika prljavi i sirovi rokenrol zvuk. Gotovo svaka pjesma dobila je svoju improviziranu solažu ili dodatak, a jednom kada smo mislili da znamo gdje koncert vodi, Joel i ekipa nas iznenade novim potezom. Na stage su dofurali šank s pivima koje su vješto pobacali u publiku. Dobar dio tekućine razlio se po zraku, ali nekolicina sretnika uhvatila je skoro punu čašu i na oduševljenje dvorane u jednom potezu ispili to ugodno osvježenje. Jesmo li mi bili ljuti ili ljubomorni što ostatak svirke moramo promatrati zaliveni i na ljepljivom podu? Ne! Ovo je prljava rokerska svirka po koju smo i došli te se ne mogu ljutiti kada prljava, rokerska svirka od mene napravi prljavog rokera.
„Breaking Out of Hell“ moj je osobni favorit, a na ovom koncertu izazvala je najveću šutku dok je zvučna sirena obilježila početak „Live It Up“. Pjesme se nižu, gitare se ne stišavaju, atmosfera je sve bolja i bolja baš kako i treba. Jedina zamjerka išla je zvuku, no ne zvuku svirke. Ne znam kako ostali, no osobno nisam puno razumio trenutke kada se Joel obraćao publici, ali na kraju se ispostavilo da to nije bilo bitno jer se na puno učinkovitiji način obraćao s gitarom u ruci. Upotreba upravo gitara i osvjetljenja kako bi se još jače angažirala publika dokaz je kako bend živi svoj zvuk uz manje riječi i više svirke. Nije bilo potrebno dugo skandiranje kako bi se pojavili na bisu gdje su pjesmu „Alive After Death“ posvetili Lemmyju, a bombastičan vrhunac ostvarila je „Running Wild“. 80-ak minuta čiste razvaljotke prošlo je u jednom dahu, a meni i danas odzvanjaju gitare u ušima.
Valjalo bi spomenuti i predgrupu Hard Time. Pišta je kultni domaći roker te se ljubav prema glazbi i tome zvuku osjeti u njihovoj svirci. Gotovo je nezahvalno i sigurno teško nastupiti prije rokerske mašine Airbourne, ali su svoj dio posla odradili samopouzdano i čvrsto. Airbourne su zatim pokazali što znači sirova rock and roll svirka pojačana na 11. Nadam se kako neće ponovno proći 10 godina da bi se vratili jer ovom gradu je prijeko potrebno rokersko razdrmavanje, a tko to bolje radi nego li Airbourne.
Foto: Maroje Ćuk