Steven Spielbergov “Disclosure Day” (“Dan razotkrivanja”) posljednji je u nizu njegovih redateljskih uradaka i SF filmova, te istraživanja mogućnosti o postojanju izvanzemaljske inteligencije, točnije vanzemaljaca kao rase.
Iako bi se očekivalo da će “Dan razotkrivanja” biti sukus svih njegovih dosadašnjih filmova na tu temu, to je samo naizgled tako – uzeo je dio ideje iz svakoga od njih i pokušao izblendati u posve novi film, no to i nije ispalo baš tako, iako se o tome najviše govori. Kad pogledate film možda uistinu stječete taj dojam na prvu, ali ovo je puno kompleksniji film, ne nužno i najbolji. Treba vremena da sjedne i poželjno je još jedno gledanje. Film je dostupan u kinima Cinestar.
Po potrebi je poželjno i gledanje prethodnika koje toplo preporučam: “Close Encounters of the Third Kind” iz 1977. (“Bliski susreti treće vrste”), “E.T. the Extra-Terrestrial” iz 1982. (“ET”), “A.I. Artificial Intelligence” iz 2001. (“Umjetna inteligencija”), “War of the Worlds” iz 2005. (“Rat svjetova”), i možda, ali samo djelomice “Minority Report” iz 2002. (“Specijalni izvještaj”) koji i nije klasificiran kao SF, iako priča ima veze sa SF-om, ali ne s vanzemaljcima, no sjajno je kreativno osmišljen. Ni taj, a ni pretposljednji “War of the Worlds” zapravo nisu bitni za gledanje, niti razumijevanje “Dana razotkrivanja”, ali jesu za razumijevanje Spielbergove opsesije tom temom. Jesmo li ili nismo sami u svemiru?
Ima jedna sjajna scena, zapravo “touchdown” – bit filma i Spielbergovog razmišljanja (a i mojeg), kada časna sestra na pitanje vjeruje li da postoje vanzemaljci, odnosno još neka druga inteligentna rasa i nije li to u oprečnosti s Biblijom, odgovara: “Biblija kaže da su ljudi jedina inteligentna rasa na Zemlji, ne u svemiru. Čemu bi Bog stvorio cvijeli ovaj svemir, a mi da smo jedini?”
Ako sumirate dojmove o “Danu razotkrivanja” kao nekom zasebnom filmu za kojeg i ne znate da ga je radio Spielberg, onda je film prilično uspješan, ne nužno i super kvalitetan, naime ima nekoliko ozbiljnih pogrešaka u režiji, castingu i ne tako sjajnom CGI-ju (bit će vam jasno kada vidite životinje u filmu, manje vanzemaljce – ali su i oni bolje napravljeni u “Susretima”) – ovo ne znači da je CGI loš, nego samo da se očekivalo više jer se moglo više i bolje. Ali otići ćete iz kina zadovoljni odgledanim. Cijeli film se nešto događa i ne ostavlja vam predaha da se dosađujete (možete se eventualno dosađivati pričom, ali onda ga radije nemojte ići gledati), ili da recimo za vrijeme trajanja “ubijete oko” obzirom da je isto poduži film, dug je nešto manje od dva i pol sata. Može vam se na kraju film ipak ne svidjeti, ali to opet ide pod ono “…ako vam se ne sviđa priča…” i naravno ako očekujete Spielberga u najsjajnijem ruhu. A ako pak gledate film iz ugla kojeg i treba: da je ovo film legendarnog Stevena Spielberga i to ne njegov prvi SF, već peti, onda je to posve druga priča. Tu pak nastaju mali problemi.
Spielberg je navodno neko vrijeme vrtio “Disclosure Day” u glavi i nastajanju, 2023. je i napisao hrpu stranica s pričom koju je David Koepp, jedan od najuspješnijih scenarista u povijesti američke kinematografije i Spielbergov česti suradnik, pretočio u scenarij. Iako je priča i napeta i zanimljiva, nije nešto s čim se nismo susretali i prije kada je u pitanju NLO, dapače. Uključujući već spomenute prethodne Spielbergove filmove. Mada recimo ne vidim apsolutno ništa kao poveznicu iz “Rata svjetova” (originalno priča H.G. Wellsa iz 1895. -1987. koju je za radio priredio i uznemirio tisuće slušatelja, koji su uistinu mislili da se događa invazija Marsovaca, legendarni Orson Welles 1938.).
Gore sam spomenula da film ima par ozbiljnih boljki, također i u castingu, odnosno odabiru glumaca: sveprisutna, sjajna Emily Blunt je meteorologinja Margaret Fairchild s lokalne televizije koja postane glavni psiho-medij nakon što je posjeti vanzemaljska inteligencija u obliku ptičice. Blunt nosi film što god i kako god da joj scenarij baci blesavoga da odglumi. S druge strane, lik joj nudi cijeli dijapazon emocija i ekspresija, pravi showcase jureći vlak. Jednostavno je spektakularna.
Druga spona u budućoj komunikaciji sa zatočenim vanzemaljcima je popriličan glumački promašaj filma, Josh O’Connor (“The Crown”), koji je pak odličan samo u određenoj vrsti uloga. Ovdje glumi neuvjerljivu i čak blesastu, makar pozitivnu ulogu, pa s te strane Josh i odgovara. No ta uloga dr. Daniela Kellnera ujedno objedinjuje i osuđivanog cyber genijalca, matematičara, kriminalca koji to zapravo nije, ali je ipak “odguslao” punih osam godina zatvora. O’Connor zapravo ima težu ulogu, a glumi je kao da je i dalje princ Charles iz “Krune”, polu-šeprtljavo, mlako, nedosljedno, ali simpatično (te karakteristike su odlične za ulogu u “Kruni”, naravno). Dr. Kellner je bivši (odbjegli) zaposlenik firme Wardex koja je svojevrsna tajna i produžena ruka američkih vlasti, a koja ima neograničene ovlasti i koja se bavi time da od javnosti sakrivaju činjenicu da su nas posjetili vanzemaljci 1947. (čuveni Roswell u New Mexicu), te da je američka vlada te iste vanzemaljce sakrila i zatočila u svrhu proučavanja i preuzimanja njihove napredne tehnologije. Dr. Kellner je iz Wardexa pokupio svu moguću digitalnu dokumentaciju o tome i pobjegao. Wardexov šef je glavni antagonist, inače fantastični glumac Colin Firth u ulozi Noaha Scanlona koji je duboko uvjeren da radi ispravno što ne otkriva javnosti da vanzemaljci postoje. Lik Scanlona je možda Firthov glumački korak unazad, jer njegov lik nije baš nešto spektakularan, iako njegova uloga zauzima značajnu minutažu, ali kako je sam izjavio: “Kad Spielberg zove, ne pitaš za ulogu.”
Dr. Kellneru u bijegu od Wardexovih ljudi radi društvo, isprva od Wardexa oteta pa oslobođena djevojka Jane. Lik koji je zanimljivo napisan uz netipične dodatke (bivša umalo časna sestra) i kako se kasnije uspostavi i nije baš tako savršeno društvo u bijegu. Jane, kada sazna što je dr. Kellner učinio nije baš posve sigurna da je Kellner u pravu kada želi sve materijale o NLO-u razotkriti svijetu. Kao katolkinja smatra da možda “…nije pametno to razotkrivati jer će ljudi početi sumnjati u sve, pa tako i Boga. A tada nastaje kaos.” Jane glumi Eve Hewson, za moj ukus previše obična i prosječna glumica koju očito uspješno gura tata Bono Vox, pjevač skupine U2. Niti je odlična u ulozi, niti je loša, ali je svakako bolja nego simpatični Josh O’Connor. Oba lika su prilično bitna pa je Spielberg ipak trebao angažirati adekvatnije glumce.
Od glumačke ekipe trebam još spomenuti također sveprisutnog Colmana Dominga u ulozi Huga, jednog od čelnijih i za istraživanja bitnijih ljudi Wardexa, odbjeglog uz Kellnera i 10-ak drugih, a koji orkestrira projektom razotkrivanja podataka o NLO. Više vam neću otkrivati da ne kvarim doživljaj.
Spielberg ima u ovom filmu na žalost nekoliko “pacerskih” scena, neću vam kvariti cijeli film i prepričavati, spomenut ću samo jedan, a vi pratite scene: kada dr. Kellner traži bolji telefonski signal izvan kuće, a uto dolazi horda Wardexovih agenata koja ih traži, Kellner trči uz ogradu i živicu u neposrednoj blizini agenata. Dahće, lišće šušti i grančice pucketaju, čuje se kao da slon prolazi, ali nitko ništa ne čuje kao da su gluhi kao top. Jednaka je jačina zvuka kada mu je kamera na ramenu ili kada ga kamera okružuje s daljine od par metara, točno uz agente. WFT? Takvo što si nitko od redatelja ne bi smio dozvoliti, a kamoli Spielberg.
Da ne bi ispalo da samo kritiziramo, vrhunski je Spielberg u akciji na tri uistinu spektakularna mjesta: u sceni gdje se bjegunac dr. Kellner “proveze” kroz kuću kako bi pokupio Jane; opet u auto sceni gdje jedan od Wardexovih agenata ganja Margaret i Kellnera koje onda “pokupi” jureći vlak (ah, Indiana Jones…), te kada uz pomoć NLO artefekta Margaret sakrije cijelu odbjeglu ekipu Wardex a točno pred nosom ostalim agentima.
Kada odgledate film, ako poznajete Spielbergov SF opus, bazni dijelovi njegova prva tri SF filma su tu, primarno iz “Bliskih susreta treće vrste” – na neki način mi se čini kao da je “Disclosure Day” svojevrstan nastavak baš tog filma iako imaju bitno drugačiju konotaciju i pristup. U “Susretima” vidimo prijateljske vanzemaljce koji i posve liče izgledom i karakterom (“prijateljski”) na one iz ovog filma, s tim da su u ovom filmu isti zatočenici, pa pitanje koliko su (još) prijateljski, ali svakako djeluju kao oni iz “Susreta”.
Iz najdražeg nam (a la “Čarobnjak iz Oza”) filma za djecu i djecu u nama, “ET”, Spielberg je prenio samo dobre emocije, ljubav, prijateljstvo i humanistički pristup, vjeru u čovječanstvo i optimizam, empatiju, i na ovaj film. I zanimljivo, to čak i dobro funkcionira ovdje (pomaže jako uloga Huga tj. Colmana Dominga), iako imamo prilično aktivne antagoniste koji ganjanju glavne (dobre) likove filma. Uz (ipak) brojni “contra”, ovo je i najjače oružje filma i izvrstan završetak. Jak, optimističan, pozitivan – ono što nam u ovom razmrdanom svijetu punom podjela i mržnje itekako treba.