Postoje koncerti na kojima publika promatra izvođača, ali postoje i oni na kojima se čini da izvođač promatra publiku, kao da svakoga pojedinačno pokušava uvjeriti da će, usprkos svemu, biti dobro.
Ipak, prvi od dva koncerta Nicka Cavea u pulskoj Areni ne može se okarakterizirati isključivo kao glazbeni nastup. Bila je to svojevrsna propovijed, satkana od pjesama, gubitka, ljubavi i vjere u čovjeka. Dok je prilazio rubu pozornice, pružao ruke prema publici, primao njihove dlanove i gledao ih ravno u oči, djelovao je poput karizmatičnog propovjednika koji svoju zajednicu ne okuplja oko dogme, nego oko čiste, duboke i nepresušne emocije. Svaka njegova rečenica i svaki otpjevani stih zvučali su kao homilija, a svaki pokret kao poziv da se prepustimo nečem većem.
Probijajući se kroz gužvu pulskih ulica kako bih stigla na vrijeme, punktualan početak mi svakako nije ostavio prostora za prilagodbu. Snažna “Get Ready for Love” nije samo otvorila koncert, već je zvučala i kao poziv. Gospel ritam, zborni refren i Caveova pojava među prvim redovima djelovali su kao uvod u misu kojoj je više od šest tisuća ljudi dobrovoljno prisustvovalo. Umjesto klasičnog pozdrava, Cave je odmah krenuo prema publici, pružajući ruke prema svakome tko ga je uspio dotaknuti. U tim trenucima nije izgledao kao rock zvijezda koja traži obožavanje, utjelovio je ulogu propovjednika koji pokušava uspostaviti odnos sa svakim svojim “vjernikom”.
Taj je dojam dodatno pojačala “From Her to Eternity”, pjesma kojom je prije više od četrdeset godina započela njegova karijera. U njoj još uvijek živi Cave iz osamdesetih – opsjednut, nasilan, sirov i gotovo manijakalan. Nekada je propovijedao kaos, danas propovijeda nadu, ali niti jedno od toga ne skriva. Čak naprotiv, nakon osamnaest studijskih albuma i više od četrdeset godina karijere, može se reći da je Nick Cave vlastiti koncert iskoristio za putovanje kroz svoju dušu, povijest, bol i patnju. Prolazeći diskografijom, tražio je i pronalazio verzije sebe, obilježene različitim mudrostima, stavovima, uvjerenjima te iskustvima koja su, zasigurno, inspirirali te, napisane i uglazbljene stihove. Bio je u potpunosti ogoljen, što je samo rezultiralo sve većim emocionalnim nabojem.
Samim time, nakon uvodnog naleta energije, “Train Long-Suffering” otvorila je prostor za jednu od temeljnih Caveovih tema – ljudsku patnju. Njegovi likovi oduvijek nose teret, bilo vlastitih odluka, bilo sudbine, ali u posljednjih desetak godina Cave više ne piše o boli kao o kazni. Ona je postala sastavni dio života, nešto što čovjeka može slomiti, ali i promijeniti. Upravo zato ova manifestacija boli nije zvučala očajno, nego gotovo pomireno, kao prvi korak prema prihvaćanju.
Iz te tihe rezignacije izrasla je “Wild God”, svojevrsni manifest aktualnog Nicka Cavea. U trenutku kada je pjesma krenula Arena je ponovno zasjala desecima, možda i stotinama podignutih mobitela. Cave ih je gledao, nasmiješio se i u svom prepoznatljivom duhovitom tonu poručio publici da ne mora baš cijeli koncert snimati. Bila je to kratka, gotovo usputna opaska, ali i podsjetnik na paradoks suvremenih koncerata. Umjesto da budemo prisutni u trenutku, često ga pokušavamo sačuvati kroz ekran, kao da će video ikada moći prenijeti ono što se događa između izvođača i publike. Caveov komentar nije zvučao kao prijekor, nego kao poziv da ljudi na trenutak spuste telefone i jednostavno budu ondje. Ironično, upravo tijekom pjesme koja govori o životnoj sili koja čovjeka izvlači iz tame, mnogi su taj trenutak promatrali kroz nekoliko centimetara stakla.
Nadalje, ako je “Wild God” poziv da vjerujemo životu unatoč svemu, onda je “O Children” poziv da ne izgubimo vlastitu ljudskost. Refren koji je Arena pjevala gotovo jednoglasno više nije zvučao kao himna mladima, nego kao molitva za budućnost. U svijetu u kojem se čini da nasilje postaje svakodnevnica, Caveove riječi dobivaju novu težinu. Upravo zato je “Tupelo” stigla kao svojevrsno otrežnjenje. Munje, oluja i biblijski potop kojima Cave opisuje rođenje Elvisa Presleya nisu ovdje bili samo efektna priča. Nakon nade, “Tupelo” podsjeća da svijet nikada nije oslobođen kaosa.
“Carnage”, nastala s Warrenom Ellisom u vrijeme pandemije, govori o svijetu koji je izgubio sposobnost suosjećanja. No, odmah nakon nje došla je “Joy”, jedna od najvažnijih pjesama novog albuma. Cave već godinama govori kako radost nije suprotnost boli nego njezin nastavak, odnosno da prava radost dolazi tek nakon žalovanja. Upravo se to osjetilo i u Areni. Nakon godina u kojima je njegova glazba bila obilježena osobnim tragedijama i tugom, “Joy” zvuči kao prihvaćanje činjenice da čovjek može živjeti dalje, a da pritom ne zaboravi ono što je izgubio. Slično je djelovala i “Rings of Saturn”. Kozmičke slike, beskraj svemira i ljudska prolaznost kod Cavea nikada nisu bijeg od stvarnosti. Upravo suprotno, podsjetnik su koliko smo mali i koliko su naši životi dragocjeni upravo zato što su kratki.
Možda najljepši dio večeri stigao je s “Bright Horses”. Pjesma s albuma “Ghosteen”, nastalog nakon smrti njegova sina Arthura, jedna je od najnježnijih koje je ikada napisao. U njoj se nada i tuga više ne sukobljavaju, one postoje zajedno. U pulskoj Areni nije bilo teško razumjeti zašto mnogi ovu pjesmu smatraju jednom od njegovih najvećih. Tisuće ljudi pjevale su gotovo šaptom, kao da bi glasnije pjevanje moglo narušiti njezinu krhkost. Nakon toga Cave se vraća svojoj prošlosti. “Henry Lee”, otpjevana u duetu s Janet Remus, donosi staru narodnu baladu o ljubavi koja završava ubojstvom, dok “The Mercy Seat” ostaje jedno od potresnijih promišljanja o smrtnoj kazni ikad napisanih u rock glazbi. Nekada ju je Cave izvodio gotovo bijesno, a danas ju izvodi kao čovjek koji razumije što znači živjeti s vlastitim grijesima. U tome je možda najveća razlika između mladog i današnjeg Cavea, više ga ne zanimaju odgovori nego pitanja. Zato je “Papa Won’t Leave You, Henry” zazvučala gotovo oslobađajuće. Nakon svih smrti, katastrofa i unutarnjih borbi koje su obilježile koncert, njezina razigrana energija podsjetila je da Cave nikada nije izgubio smisao za humor i životnu vitalnost. Bio je to trenutak u kojem je publika napokon mogla otpustiti napetost nakupljenu tijekom prethodna dva sata.
I taman kada se činilo da će “Red Right Hand” ostati jedina večernja posveta Caveovoj mračnoj mitologiji, dogodio se jedan od najljudskijih trenutaka koncerta. Umjesto da sam otpjeva završne stihove, Cave je na pozornicu pozvao jednog obožavatelja iz prvih redova i prepustio mu mikrofon. U pjesmi koja govori o tajanstvenoj sili što upravlja ljudskim sudbinama, odjednom više nije postojao odnos izvođača i publike. Na nekoliko minuta pozornica je postala zajednički prostor. Cave se smijao, bodrio ga i pratio, kao da želi pokazati da njegove pjesme odavno više ne pripadaju samo njemu. Ako je tijekom cijelog koncerta djelovao poput propovjednika, ovdje je pokazao da svaka propovijed ima smisla jedino ako joj zajednica odgovori.
Završni dio regularnog koncerta donio je još jedan presjek svega što Nick Cave jest – od tame i gubitka do zajedništva i nade. “The Weeping Song” nije zvučala samo kao pjesma o boli, nego kao zajednički čin oslobađanja. Refren koji je pjevala cijela publika pretvorio je nekada mračnu baladu u trenutak povezanosti, podsjetivši da tuga, koliko god bila osobna, nikada nije iskustvo koje čovjek mora nositi potpuno sam. Nakon nje uslijedila je “Jubilee Street”, jedna od onih pjesama koja na pozornici dobiva gotovo fizičku snagu. Ono što počinje kao priča o izgubljenosti i pokušaju pronalaska izlaza prerasta u eksploziju energije, a Cave je ponovno koristio cijelu pozornicu, kao i prostor ispred nje kako bi izbrisao granicu između benda i publike.
Prije posljednje pjesme regularnog dijela, “Hollywood”, Cave se našalio s publikom objasnivši kako je “nova rock’n’roll ideja” otići s pozornice i vratiti se nekoliko minuta kasnije, čime je najavio ono što svi ionako očekuju, odnosno bis. No, iza šale se krio i njegov karakterističan odnos prema koncertnom ritualu. Cave zna da je dio rock’n’rolla i ta mala kolektivna predstava odlaska i povratka, ali istovremeno je cijelu večer pokazivao da ga više od spektakla zanima stvarni kontakt s ljudima.
Bis je dodatno potvrdio koliko Caveu znači nepredvidivost živog nastupa. Nakon snažne “City of Refuge” uslijedio je neočekivani trenutak kada je publiku pitao što bi željeli čuti. Na prijedlog za “Stranger Than Kindness” odgovorio je kako tu pjesmu inače ne sviraju, ali ipak pristao uz šaljivu napomenu da će, ako nešto pođe po zlu, odgovornost snositi osoba koja ju je predložila. Time je još jednom pokazao onu rijetku sposobnost da najveće koncertne trenutke gradi upravo iz spontanosti. Nakon nje uslijedila je “Nobody’s Baby Now”, a večer je zaključena pjesmom “Into My Arms” bez velikog benda i bez dodatnih efekata, samo Cave za klavirom i publika koja je preuzela refren. Bio je to možda najprikladniji završetak koncerta koji se cijelo vrijeme vrtio oko pitanja ljudske bliskosti: glas jednog čovjeka na pozornici i tisuće glasova oko njega, svi zajedno u istoj pjesmi.
No, dok je posljednjim stihovima pozornica polako nestajala u mrak, bilo je jasno da divlji bog nije samo metafora. Divlji bog bio je prisutan u svakoj eksploziji zvuka, u svakoj ispruženoj ruci prema publici, u svakom pogledu kojim je tražio kontakt s ljudima ispred sebe. Mir nije bio nešto što je obećao da će doći, bio je to osjećaj koji je na dva i pol sata uspio stvoriti među tisućama nepoznatih ljudi u pulskoj Areni. U vremenu koje nas svakodnevno uči strahu, Nick Cave održao je propovijed o nadi. I malo je koncerata koji nakon posljednje note ostavljaju upravo takvu tišinu.
Foto: Deyan Dominionart