Kao vrhunski autor se pokazao već i u najranijim danima Hladnog piva i vjerojatno bi bend bez njega pjevao uglavnom o sarmama, cuganju i karanju, no mora se priznati da su se Savršeni marginalci iznenađujuće dobro snašli na svom prvijencu i svakako nadmašili očekivanja.
Percepcija Mile Kekina kao isključivo vrhunskog autora, frontmena i pjevača Hladnog piva je zadnjih godina prerasla u status dežurnog krivca i objekta iživljavanja najreakcionarnijeg dijela hrvatskog političkog miljea, onog dijela koje prednjači u primitivizmu i manjku pismenosti. Tako su Mili, bez ikakvih političkih i pravnih posljedica, srbizirali ime kako bi mu, eto, naštetili, a zapravo sebe razotkrili kao nemaštovite šoviniste jer u njihovom političkom spektru ima ljudi s imenom Mile koliko hoćeš. Onda su mu podmetnuli mafijaša s ciljem kompromitacije, a ubrzo je ta degutantna kampanja doživjela vrhunac. K vragu, došli su s marijolom pred njegov dom kako bi ga odveli na informativni razgovor. Prava demonstracija sile.
Kao vrhunski autor se pokazao već i u najranijim danima Hladnog piva i vjerojatno bi bend bez njega pjevao uglavnom o sarmama, cuganju i karanju, no mora se priznati da su se Savršeni marginalci iznenađujuće dobro snašli na svom prvijencu i svakako nadmašili očekivanja. Još dok je bio u bendu Mile je snimio dva albuma, prvi iz 2001. kao projekt Mile i putnika zvao se “U dva oka” uz izravne jazzy i nešto diskretnije country utjecaje, prvenstveno zbog glazbenika koji su album odsvirali, a drugi 2018. kao solo projekt “Kuća bez krova”, dojmljiv i sugestivan sjetno nostalgični album pun reminiscencija na djetinjstvo i najraniju mladost, što je po mom mišljenju njegov najbolji album. Budući su snimljeni u razdoblju dok je Mile bio član Hladnog piva, težili su distinkciji glazbenom i tematskom izričaju grupe. Kao takve te pjesme nije mogao objaviti u okrilju Hladnog piva. “Nježno đonom” iz 2023. je bio prvi album što ga je snimio nakon raspada Hladnog piva pa ga je realizirao bez žanrovskih opterećenja. Da su Hladno pivo nekim čudom opstali vjerojatno bi više od 50% materijala završilo na njihovoj nikad realiziranoj narednoj ploči. Na tom izvrsnom albumu je ključni suradnik bio Mark Mrakovčić kao gitarist i producent te više nego dobra sviračka ekipa kakvu je uglavnom zadržao i na recentnom uratku.
Igra riječi u naslovu albuma “PUN.K Mile Kekina” je toliko očita i kristalno jasna u svim oblicima, čak i najneupućenijem slušatelju da ju je besmisleno tumačiti. Uvodna pjesma “Star” je donekle razrađuje, ali ide i dalje jer pruža ono krucijalno pojašnjenje Kekinovih nesporazuma sa starom publikom, a da ti nesporazumi nisu političke prirode. Sebe opisuje kao ostarjelog rockera čiji stari fanovi uporno traže da, poput primjerice AC/DC-ja, desetljećima svira jedan te isti rif. No AC/DC to uspijevaju jer njihova skladateljska kreativna blokada traje već više od 45 godina, a da pri tome u njoj uživaju poput njihovih brojnih štovatelja, dok je Mile kao hiperaktivni kreativac – nezaustavljiv. Glupo je od njega tražiti da se ne mijenja. Starog fana karakterizira kao tipa „prerušenog u mladića“ koji “naslonjen na šank“ lije krokodilske suze jer se nikakvom čarolijom ne može vratiti u vrijeme kada je bio potentniji i poletniji. Isti taj ostarjeli fan ili neka njegova inačica je glavni lik naredne punkoidne pjesme, recentnog singla “Marko nogomet” gdje putem preljuba pokušava doživjeti novu lažnu mladost, dapače u krizi srednjih i starijih godina doživljava regresiju u adolescenciju. Dobra dosjetka realizirana kroz duhoviti tekst. Agresivna ironična “Jetra” kroz izvrsni tekst progovara o staroj temi alkoholizma, dok je “Rane hrane strvinare” prva eksplicitno politička pjesma koja se bavi reakcionarnim težnjama revizionista da koriste vlastite žrtve iz prošlosti u cilju huškanja i izazivanja nasilja, negirajući ili minimalizirajući vlastite zločine. Milin metaforički tekst udara na pravu adresu, ne izostavljajući i ne štedeći baš nikoga. Svojevrsno smirivanje donosi izvrsna “Nisam siguran” gdje Mile razotkriva „istine“ poslovica i izreka kao najobičnijih pizdarija. Živjeti u skladu s mudrostima narodnih umotvorina ispada kao čisti zajeb. Još jedan pun pogodak. Uvrštavanje nove verzije “Treninga za umiranje” kako bi na njoj gostovao Darko Rundek djeluje nepotrebno, premda se izvedbi nema previše što zamjeriti i pridaje joj novu dimenziju, no bilo bi mu pametnije da je Rundeku namijenio novu ili bar manje poznatu stvar. Tročetvrtinska “Centrifuga” pokazuje kako Kekin ipak nije čovjek od željeza te ga muče neargumentirani i lažni komentari mrzitelja njegova lika i djela, ali se mora priznati da se, ili bar tako djeluje, ipak dobro drži. Čistokrvni rockerski komad “Ilica i Marica – Hajka za odrasle” se bavi poznatom, već u ovom tekstu spomenutom sramnom incidentu kada su pjevaču organi prisile u medijskom cirkusu došli ispred stana kako bi ga odveli na informativni razgovor zbog ničega. Čovjek bi rekao, Kekin se na albumu uglavnom bavi samim sobom, ali ako to rade Državno odvjetništvo, policija i razni vladini ćaciji, zašto to ne bi radio i on sam? Posebno kada ne patetizira o situaciji u kojoj se našao, nego je prikazuje kroz blagu zajebanciju.
Drugi dio albuma je nešto manje impresivan, kao da je većinu favorita iskoristio na početku, no tu je izvrsna “Neispravni vokalist”, svojevrsna izjava ljubavi, bez spominjanja leptira u trbuhu i riječi ljubav, zaljubljenost i voljenje. Također tu spada i “Treći svijet” što ju je otpjevao sa Srđanom Ginom Jevđevićem iz Kultur Shocka o tužnoj svakodnevnici stranih radnika, uglavnom s Dalekog istoka, dok je za kraj ostavljeno efektno uglazbljivanje pjesme “Iza prvog ugla” Ljubivoja Ršumovića Ršuma u vokalnoj suradnji s Radom Šerbeđijom. Njegov lomni vokal na granici deklamacije joj je pridao fatalistički ton za završetak vrlo dobrog Kekinovog albuma.
Ovaj album kao i prethodni pokazuje da je Mile Kekin trenutno jedan od ponajboljih rock autora u Hvatskoj, posebno kao inteligentni tekstopisac, ali i da je sposoban iznaći idealne glazbene suradnike bliske njegovom rock senzibilitetu. Prisutnost Marka Mrakovčića i ekipe čine “PUN.K Mile Kekina” glazbeno bliskim prethodniku, a zbog aktualne tematike djeluje i kao njegov tematski nastavak, no na recentnom albumu uvodi i autobiografske teme koje su se na albumu “Kuća bez krova” bavile njegovom prošlošću, dok je novi album autobiografija njegove sadašnjosti.
