U sklopu turneje pod nazivom The Curiosity Tour, što ukazuje da je riječ o promociji prošlogodišnjeg sjajnog albuma “Curious Ruminant”, Jethro Tull su peti put nastupili u Zagrebu, ovaj puta u Lisinskom.
Štovatelji grupe Jethro Tull koji su dovoljno stari da su mogli prisustvovati nastupima sastava u Zagrebu tijekom zadnjih 26 godina su svjedočili progresivnom pogoršanju stanja glasnica pjevača i jedinog izvornog člana grupe Iana Andersona. Doduše, to se slabije čulo 2000. u maloj dvorani Doma sportova, jer je zvuk bio katastrofalno loš, a za koncert 2004. u istom prostoru se najavljivalo kako će Tull opet doći bez svojih zvučnika, ali da će organizator koristiti ozvučenje koje je najbolje u Hrvatskoj. Šipak! Što se tiče zvuka, najbolje ozvučenje u Hrvatskoj je bilo sranje. S druge strane bio je to jedan od onih velikih koncerata u zatvorenom prostoru gdje je žiža otvoreno cirkulirala parterom. A i pričalo se da je tip na miks pultu bio mrtav pijan. Stara dobra vremena. No 2018. na svom četvrtom nastupu u Zagrebu, ako računamo onaj legendarni iz 1975., zvuk je bio besprijekoran, ali je to razotkrilo velika ograničenja u pjevačevu glasu. Bilo je očito da se muči, premda je svirka bila na razini briljantne. U biti je Anderson uništio glasnice još 1984. tijekom turneje za slabi album “Under Wraps”, zbog čega je grupa imala trogodišnju pauzu, a od tada su svi albumi snimani u nižem registru. Kasnije je Andersonu dijagnosticirana i kronična opstruktivna plućna bolest, što je dodatno pogoršalo stanje. Začudo, na studijskim albumima se taj deficit u većoj mjeri ne zamjećuje, što se može vjerojatno zahvaliti studijskim tehnikama i pjesmama skladanima u nižem registru, no istodobno Anderson i grupa redovito i često nastupaju na dugim i čestim turnejama, bilo kao Anderson, bilo kao Jethro Tull. Tako je i koncert iz 2018. bio zapravo u sklopu Andersonove turneje, ali je na plakatu naziv Jethro Tull bio puno veći. Istini za volju, sve je to isto, jer Anderson i jest Jethro Tull, a tadašnja i trenutna postava je skoro ista. Razlika je gitarist Jack Clark koji je zamijenio tadašnjeg Floriana Opahlea, sjajnog njemačkog virtuoza. U biti je između njih dvojice gitarista bio i mlađahni Joe Parrish. Svirao je na albumu “RökFlöte”. U međuvremenu je sastav pod imenom Jethro Tull snimio tri albuma “The Zealot Gene” 2022., “RökFlöte” 2023. te prošle godine “Curious Ruminant” od kojih je ovaj potonji bio iznenađujuće dobar, svakako bolji od dvaju prethodnika.
U sklopu turneje pod nazivom The Curiosity Tour, što ukazuje da je riječ o promociji prošlogodišnjeg sjajnog albuma Curious Ruminant, Jethro Tull su peti put nastupili u Zagrebu, ovaj puta u Lisinskom. A kako je riječ o koncertnoj dvorani, bilo je za očekivati da će sound biti dobar. Štoviše, bio je skoro besprijekoran. Tijekom trajanja koncerta su iza benda projicirani kratki filmovi kao vizualna nadopuna svake pjesme, bilo da je riječ o spotu ili namjenski snimljenom uratku. Vrlo efektno, no to je uzrokovalo nepromjenjivu set listu za cijelu turneju. Band je već prije koncerta tražio odsustvo mobitela, snimalica i foto aparata, što je publika, uglavnom starije dobi, rado ispoštovala. Problemi s Andersonovim glasnicama su se, dakako ponovili. Početak je bio obećavajući. Nakon dijela naslovne pjesme Andersonova solo albuma The Secret Language of Birds iz 2000. puštene s razglasa, uslijedio je set triju pjesama s This Was, prvog albuma iz 1968. Izbor pjesama je bio očito prilagođen Andersonovim glasovnim mogućnostima, jer umjesto, za koncert primjerenije poletne My Sunday Feeling, band je izveo laganije blues komade Some Day The Sun Won’t Shine, Beggar’s Farm i A Song For Jeffrey. Tijekom vokalnih dijelova je band bio suzdržaniji i tiši, a u instrumentalnima se oslobodio. Vrlo dobar start. Kada je uslijedila Thick as a Brick, bilo je očito da Anderson ne može svladati vokalnu dinamiku tog remek djela, ali je band, zajedno s Andersonom instrumentalno rasturio. Na Mother Goose i Songs From the Woods su se nastavili i produbili problemi s vokalom, a onda je nastupio set novijih pjesama. Izvedba The Navigators s RökFlöte je bila jebena. Zvučala je puno bolje nego studijska. Sličan je slučaj bio i s Curious Ruminant, naslovnom stvari zadnjeg albuma. U novijim pjesmama su problemi s Andersonovim glasnicama bili manje zamjetni, ali je i tu urađena prilagodba, jer u set listi nije bilo najdinamičnije stari s recentnog albuma; Puppet and the Puppet Master. Living in the Past je bila iznenađujuće dobra, a prvi set je završio sa solidnom verzijom Bouree s majstorskog albuma Stand Up. Tu se vidjela razlika između recentnog gitariste Jacka Clarka i ultimativnog Jethro Tull gitariste Martina Barrea koji je snimio izvornu verziju te stvari i bilo je jasno zbog čega mnogi još i danas žale što više nije član grupe.
Nakon pauze od kojih petnaestak minuta bend je izveo krnju i ne baš nadahnutu verziju inače briljantne “My God”, no stvar je popravila opet novija “The Zealot Gene”, naslovna stvar albuma iz 2022. godine. Sjajna izvedba. Naredna “Pastime With Good Company” nije bila dio niti jednog studijskog albuma, ali je snimljena tijekom sessiona za album “Stormwatch” iz 1979., zadnjeg klasičnog albuma Jethro Tulla, a objavljena je tek u CD reizdanju kao bonus track pod nazivom “King Henry’s Madrigal”. Izvorno ju je napisao, vjerovali ili ne, Henry VIII u svojoj osamnaestoj godini, navodno za Katarinu Aragonsku kojom se kasnije oženio, a kasnije i rastao. Još 1973. su je snimili tradicionalni folk progresivci Gryphon na svom eponimnom albumu u verziji koja je svakako puno bliža izvornoj Henryjevoj. Tullova je čistokrvni folk rock komad u nadahnutoj interpretaciji. “Over Jerusalem” je bio još jedan vrijedan doprinos s recentnog albuma, nakon čega je uslijedila Andersonova omiljena pjesma “Budapest”. Stvar je nesumnjivo lijepa i bend je inspirativno i virtuozno svira, no album s kojeg je skinuta; “Crest of a Knave” je poprilično problematičan. Ne zbog apsurdne situacije s Grammyjem te 1989., o čemu je priča uglavnom poznata, nego prvenstveno zbog toga što taj album besramno kopira zvuk Dire Straitsa, što se vrlo jasno moglo čuti i u Lisinskome u gitarskom solu. U svakom slučaju “Budapest” je bila jedina pjesma na set listi iz osamdesetih. Ako već mora, neka bude baš ona. I za kraj, kao što se moglo očekivati su ostavljene “Aqualung” i “Locomotive Breath”. “Aqualung” je bila zadnja pjesma u setu, prije bisa. Čak i Andersonovi problemi s glasom ne mogu zasjeniti perfekciju te legendarne stvari, premda je bila u pomalo krnjoj verziji. Za bis je ukinuta zabrana snimanja pa su gledatelji mogli ovjekovječiti vječni klasik “Locomotive Breath”. A kako je ta pjesma ionako ludnica, onda nek’ se snima, jebote.
Bend je odsvirao zahtjevni set od dva sata i pošteno odradio posao. Činjenica je da novije stvari koje su ciljano skladane u nižem registru Anderson lakše svladava, no džabe. Publika želi slušati stvari iz sedamdesetih. I nije im za zamjeriti. Da su se Jethro Tull raspali 1979. imali bi navlas isti status kakvoga imaju danas, unatoč činjenici da su u međuvremenu ostvarili golem opus koji, istini za volju, kvalitativno bitno zaostaje za klasičnim razdobljem, premda i tu ima solidnih ostvarenja, čak i u samostalnoj Andersonovoj diskografiji. Naime, dva njegova izvrsna solo albuma “Thick as a Brick 2” iz 2012. i “Homo Erraticus” iz 2014. su po svemu osim po imenu albumi Jethro Tulla. No vratimo se mi recentnom koncertu. Unatoč svim zamjerkama, uglavnom zbog deficita Adersonovog glasa, Jethro Tull su odradili sjajan i dojmljiv koncert, posebno u instrumentalnom dijelu. Riječ je o uigranoj ekipi, a Ian Anderson je po tko zna koji puta pokazao da je vrhunski, dinamični frontmen bez suvišnih gesti kakve su često svojstvene manje inteligentnim rock zvijezdama. Štoviše, taj čovjek već četrdeset godina, unatoč očitom nedostatku, redovito održava koncerte i uspijeva rasprodati čak i veće koncertne prostore. Uzrok je, pretpostavljam, činjenica da je njegova specifična boja glasa ostala netaknuta i prepoznatljiva, a glazba koju je stvorio, vanvremenska.
Foto: Matea Marušić