Sjećam se kao sada tog listopada 2021. godine i mojeg prvog i jedinog susreta s Mišom Kovačem. Bilo je to u Podstrani, a meni je pripala čast da odradim s njim veliki intervju za CMC televiziju kakav do tada nitko nije napravio.
Sada, pet godina kasnije, ispada da je to bio vjerojatno i zadnji veliki intervju Miše Kovača za neki medij. Razgovor je trajao blizu 2 sata, a druženje još više. I taj jedan jedini susret bio je dovoljan da shvatim koliko je on bio veliki pjevač, ali i iznimno veliki i emotivan čovjek, koliko god netko imao drugačija mišljenja o njemu. Ovaj intervju, koji nikada u cijelosti nije objavljen, nadovezao se na veliko šesterostruko CD box izdanje objavljeno za Croatia Records, a za koje sam bio jedan od urednik i autor velikog biografskog teksta. Upravo s tim tekstom opraštam se od Miše, a brojne anegdote sa snimanja ostavljam sebi.
—-
Više od 20 milijuna prodanih ploča, najviše u povijesti hrvatske i nekadašnje jugoslavenske glazbene scene, najtiražniji izvođač u povijesti najveće diskografske kuće Jugoton; singlica „Proplakat će zora“ prodana je u više od 500 tisuća primjeraka; dobitnik niza srebrnih, zlatnih, platinastih i dijamantnih priznanja i Porina za životno djelo, vjerni navijač Hajduka, ikona hrvatske glazbe i Hrvatske općenito, naš ponos i jedna od najbriljantnijih točaka hrvatske povijesti – sve je to Mišo Kovač, devetka Hajduka, dresa koji je nosio 2001. godine na splitskom Poljudu na jednom u nizu derbija s Dinamom. Upravo je na poljudskoj ljepotici često Mišo boravio kao mladić gdje je putovao iz Šibenika i bodrio svog Hajduka. Nogomet nije samo pratio, nego i aktivno igrao sanjajući kako bi jednoga dana mogao biti i član omiljenog kluba. Jedno vrijeme čuvao je okvire gola NK Šibenika da bi se kasnije ipak okrenuo drugoj ljubavi – glazbi. Dok je aktivno igrao nogomet završavao je Industrijsku školu, a uskoro će mu biti dodijeljena još jedna titula koju nosi i danas – legenda. Nije lako nositi tu titulu, velika je odgovornost pod njom, ali Mišo Kovač godinama, odnosno desetljećima, od svih legendi svoju titulu nosi najbolje i nikada se nije odmicao od nje.
Priča zapravo počinje njegovim konstantnim slušanjem i uživanjem u glazbi talijanskih i američkih izvođača, ali i pohađanjem koncerata šibenskog pjevača Ljube Lučeva koji nikada nije dobio zasluženu pozornost. Možda je upravo sudbina Mišu dovela na njegove koncerte na kojima je oduševljen interpretacijama upijao ono što je bilo potrebno da i sâm započne glazbenu karijeru. Otada do danas karijera je potrajala pet desetljeća i bila je itekako uspješna, štoviše i danas je nenadmašiva i vjerojatno, čak bih se usudio reći i sigurno, nitko u budućnosti neće postići ono što je Mišo. Ne samo zbog činjenice što nitko nije niti će biti pjevačkog kalibra kao ova šibenska legenda, nego zato što živimo u jednom drugom trenutku, životnom, glazbenom i diskografskom, ali i kulturološkom u smislu slušanja glazbe.
Mišo je u počecima većinom pjevao obrade američkih i općenito stranih standarda, od Raya Charlesa i Elvisa Presleya kao njegovih najvećih uzora, do velikana talijanske scene poput Tonyja Dallara i Adriana Celentana. Kada je s Mirkom Vukšićem podijelio prvo mjesto na festivalu Vaš šlager sezone (1961.) uzeo je kao nagradu singlicu Elvisa Presleya, a kojeg je kasnije i gledao uživo 1972. godine u Madison Square Gardenu i laičkim rječnikom rečeno – ostao paf. Bez glazbe nije mogao živjeti pa je tako i tijekom služenja vojnog roka u Beogradu pjevao svojim kolegama i prijateljima, a nakon toga prilikom dolaska u Zagreb i zabavljajući studente i druge posjetitelje nastupajući po studentskim centrima i kavanama. Ray Charles je uvelike utjecao na njega pa je obradio veliki hit „I Can’t Stop Loving You“ i ovaj trenutak ispostavit će se kao ključan za njegov razvoj karijere. Kao jedan od mladih talenata zapažen je na nastupu u Karlovcu, a jedan od onih koji ga je prepoznao bio je legendarni Alfons Vučer s čijim ansamblom nastupa u Zagrebu što ga konačno dovodi do Jugotona i prvog profesionalnog ugovora. Zeleno svjetlo za snimanje prve ploče dao je tadašnji glavni urednik Jugotona, Pero Gotovac i naravno da je Mišo na svoju prvu singlicu smjestio pjesme dvojice svojih ponajvećih uzora, spomenutu Charlesovu „Ne mogu prestati da te volim“ i obradu pjesme „Tu che sai di Primavera“ („Ti si bila dio svijeta“) Tonyja Dallara. Bila je to prva od ukupno 54 singlice koje je objavio tijekom karijere, a uz to objavio je i 30 studijskih albuma, nekoliko koncertnih izdanja te brojne kompilacije od kojih su mnoge ostvarile i iznimne diskografske dosege prodaje.
Na svojim prvim pjesama Mišo ostvaruje suradnje sa Stjepanom Mihaljincem i Miljenkom Prohaskom, a s nekima od njih predstavlja se na Splitskom festivalu, koji će kasnije i obilježiti dobar dio njegove karijere, ali i Vašem šlageru sezone u Sarajevu gdje izvodi svoj prvi veliki hit „Više se nećeš vratiti“ koji je napisao Đorđe Novković, tada autor u usponu. Kasnije će se ispostaviti da je upravo Đorđe zaslužan za veliki broj Mišinih hitova koji su obilježili njegovu karijeru. Ova singlica bila je druga najprodavanija u Jugoslaviji, ali te 1969. godine objavljuje još četiri singlice i doseže sveukupnu tiražu od 252 905 primjeraka. Bilo je jasno, Mišo postaje najtiražniji izvođač Jugotona i već tada nagovještava svoj nevjerojatan put do najuspješnijeg pjevača zabavne glazbe i glazbene scene općenito. Takav uspjeh potvrđuje 1971. godine nastupom na Splitskom festivalu gdje je pobijedio s pjesmom „Proplakat će zora“ koja je kao singl prodana u više od 300 tisuća primjeraka. Tu godinu pamtit će po lijepim, ali i teškim trenucima. Osvaja ukupno pet nagrada u dva dana, svu zaradu od prodaje ploče poklanja za izgradnju autoceste Zagreb-Split, ali i doživljava tešku prometnu nesreću nakon koje mu ostaje trajan ožiljak iznad usne. Iz tog razloga Mišo pušta brkove i stvara još jedan modni trend i brend koji je prisutan i danas, barem kad je u pitanju ova glazbena legenda. Godine 1972. Mišo se okušava i na filmskom platnu pa igra u filmu „Poslijepodne jednog fazana“ zajedno s Radom Šerbedžijom. Inače, sve do danas Mišo nije pretjerano volio televiziju niti se izlagati u medijima pa je prava rijetkost vidjeti ga na nekom od televizijskih kanala. Pojasnio je to jednom činjenicom kako ga na televiziji mogu gledati i oni koji ga ne vole, a on kad radi ne voli gnjaviti ljude koji ga ne vole pa shodno tome i najviše uživa u izravnom kontaktu s publikom na koncertima.
Uslijedile su godine kada Mišo putuje u Ameriku i gleda uživo u Madison Square Gardenu kralja Elvisa Presleya, a potom prilikom povratka u Hrvatsku snima hitove „Odvest ću te na vjenčanje“ i „Zalij to cvijeće suzama sreće“. Odlazak iz Jugotona u novoosnovanu izdavačku kuću Suzy označio je i posvećivanje nešto drugačijem žanru, ali samo nakratko. Snima album klapskih i narodnih pjesama „Oj ti dušo duše moje“ (1974.). Na tom putu pridružila mu se klapa Šibenik, a bio je to uvod u neke od njegovih najuspješnijih godina tijekom kojih nastaju ultimativni hitovi „Drugi joj raspliće kosu a ja je volim“ (1974.), „Najljepše su oči moje majke“ (1974.), „Ostala si uvijek ista“ (1975.), „Noć ti dira kose crne“ s klapom Maslina (1975.) i „Još i danas teku suze jedne žene“ (1975.), većinom napisani od strane Đorđa Novkovića. Njegov povratak u Jugoton obilježen je singlicom „Zagreb 77“ i albumom „Ovo je naša noć“ iste godine. Od tada do danas za Jugoton, odnosno Croatia Records, nije objavio samo tri albuma, stoga se svakako može zaključiti kako je ostao vjeran svojoj matičnoj izdavačkoj kući kojoj je pružio veliku ljubav, a vraćena mu je tako što je njegovo ime prvo na listi najuspješnijih Jugotonovih glazbenika.
Godine 1980. po zadnji put nastupa na Splitskom festivalu („Dobra ti večer mati moja“), ali i općenito završava priču s festivalima i ponovno se posvećuje dalmatinskom melosu i temama. Objavljuje album „Dalmacija u mom oku“ (1982.) i ostvaruje zlatnu tiražu, a godinu dana kasnije okušava se i na izboru predstavnika SFRJ na Euroviziji. Drugi dio osamdesetih godina najplodniji je u smislu njegovih najvećih hitova, a niz je nevjerojatan: singlice „Svi pjevaju, ja ne čujem/Sutra mi sude“ (1987.), „Ja nemam više razloga da živim“ (1987.) i „La Paloma“ (1988.) te albumi „Ostala si uvijek ista“ (1985.) na kojem naslovna pjesma tek tada postaje hit (10 godina poslije prve objave) i ostvaruje veliku nakladu albuma od 200 tisuća prodanih primjeraka, „Ti si pjesma moje duše“ (1986.) i „Malo mi je jedan život s tobom“ (1987.). Osim naslovnih pjesama kao hitovi su se posebno istaknule: „Jedan dan života“ (obrada naslovne pjesme filma „Un dia de vida“), „Ako me ostaviš“, „Odavno više ne plačem zbog tebe“, „Poljubi zemlju“ koja se i danas smatra jednom od najljepših domoljubnih pjesama, te „Slušaj majko, moju pjesmu“. U tom razdoblju Mišo je čak pet puta bio pjevač godine, 1989. i osoba godine u bivšoj Jugoslaviji, a s ovim titulama i završava njegovo najaktivnije razdoblje.
Početak 90-ih godina, a s ratnim nemirima rascjepkane bivše države Jugoslavije, Mišo Kovač pridružuje se Hrvatskom Band Aidu na snimanju pjesme „Moja domovina“ koja je postala neslužbena himna hrvatskoga naroda u najtežim godinama. Iste 1991. godine snimit će i brojne druge domoljubne pjesme i objediniti ih na albumu „Grobovi im nikad oprostiti neće“. Uslijedit će i najbolnije razdoblje njegovog života, tragična smrt 16-godišnjeg sina Edija 1992. godine te odlazak te odlazak majke i brata. Ovo je ujedno bilo i razdoblje njegove najveće glazbene stanke, ali i borbe sa samim sobom. Nakon toga je snimio „Pjesmu za Edija“, održao veliki koncert ispred 50 tisuća ljudi na Poljudu, a onda serijom drugih koncerata najavio i rastanak s publikom. Godine 1999. Mišo je došao do emocionalnog i životnog ruba. Na sreću, kao da je ponovno sudbina upetljala svoje ruke i poručila: „Ne, još nije vrijeme da napustiš ovaj svijet.“ I doista, Mišo se ubrzo oporavio, supruga Lidija s kojom se vjenčao godinu dana ranije bila je, a i danas jest, njegov najveći oslonac i osoba zbog koje je nastavio dalje, sa životom i profesionalnom karijerom. Vratio se glazbi, 1999. godine objavljuje album „Budi čovjek dobre volje“, održava veliki povratnički koncert u Domu sportova, a vraća se i svojoj velikoj ljubavi – Splitskom festivalu. Pobjeđuje s pjesmom „Vraćam ti se Dalmacijo mati“ i poručuje kako je tu, za obitelj, svoju vjernu publiku i glazbu. Puno puta je opjevao svoju rodnu Dalmaciju, a svojevrsnu himnu snima 2001. godine („Dalmatino“, što je ujedno i naziv albuma).
Iako je možda tijekom karijere bio samozatajan, Mišo Kovač oduvijek je bio čovjek dobre volje, nadasve humanitarac koji je više puta izdvajao za pomoć drugima. I 2001. godine održao je za hrvatsku dijasporu u Americi dva velika koncerta u New Yorku i jedan dio prihoda namijenio obiteljima stradalih vatrogasaca u terorističkom napadu na „Blizance“. Nije to prvi put da Mišo pomaže onima kojima je pomoć potrebna, često je tijekom karijere pomagao domovima za napuštenu djecu, a održavao je i brojne humanitarne koncerte čime je još jednom uz svoje ime vezao onu najvažniju riječ – čovjek. Uslijedila su nova priznanja za velike tiraže prodaje albuma, prije svega za novi album „Mir u srce“ (2004.), a kao što je to i prije bio slučaj kompilacije s njegovim nauspješnijim pjesmama uvijek su bile hit pa nisu rijetkost bila platinasta i druga priznanja. Nakon kratke stanke Mišo objavljuje novi album „Ja sam kovač svoje sreće“ (2006.) na kojemu mu se pridružila i kćer Ivana s kojom je zajedno snimio pjesmu „Nema mi do tebe nikoga“. U sljedećim godinama ponovno niže rasprodane koncerte u velikim dvoranama, Croatia Records reizdaje 13 njegovih najpoznatijih albuma, a 2009. godine puni novootvorenu zagrebačku Arenu i pjeva pred 20 tisuća posjetitelja. Iako je još puno ranije bilo jasno, tada je samo još jednom potvrđeno – Mišo je legenda, kralj hrvatske (zabavne) glazbe. Godine 2010. objavljuje, kako je i sâm rekao, posljednji album „Ne tražim istinu“ koji je dosegao zlatnu nakladu, a na njemu se nalazi nova suradnja s kćeri Ivanom („Tvoja mala“).
Ali ne bi Mišo bio Mišo da još jednom ne zapjeva, a to jednom proizašlo je u još mnogo puta i dovelo do Porina za životno djelo koji mu je uručen 2012. godine i na čijoj dodjeli je nastupio zajedno sa svojim prijateljem i dugogodišnjim suradnikom, također dobitnikom Porina, Stjepanom Mihaljincem. Croatia Records objavljuje kolekciju „100 originalnih hitova – Mišo Kovač“ koju je prepoznala publika i donijela mu još jedno priznanje – dijamantnu nakladu. Priznanje mu je dodijeljeno na rasprodana dva koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Godine 2013. po prvi put surađuje s Arsenom Dedićem, svojim prijateljem s kojim je živio u istoj ulici, ali je bilo potrebno skoro 5 desetljeća za ovu suradnju („Mi smo lišće s iste grane“). Još je nekoliko singlova Mišo objavio do današnjeg dana, a 2019. godine na Splitskom festivalu održana je i večer posvećena njemu. Ipak je Splitski festival u njegovim najboljim godinama bio njegov drugi dom. Na večeri „Split pjeva Mišu“ njegove hitove otpjevali su mnogi popularni pjevači, uključujući i kćer Ivanu. Bila je to prava prigoda za najveće priznanje u dugogodišnjoj karijeri, Multi-platinum award Hrvatske diskografske udruge za najtiražnijeg izvođača svih vremena s prodanih više od 20 milijuna primjeraka albuma. Priznanje mu je u prisustvu kćeri Ivane, supruge Lidije i direktora Splitskog festivala Tomislava Mrduljaša uručio predsjednik HDU-a i direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac.
Mišo Kovač više nije samo legenda, on je i fenomen na koji se mnogi mogu ugledati, ali ne i prestići. Postoji samo jedna osoba u Hrvatskoj koja može podignuti ruke u zrak i biti sigurna da će publika nastaviti pjevati svaku sljedeću riječ njegovih hitova. A ima ih toliko da ih je teško sve i nabrojati. Nemoguće je pronaći osobu koja nikada nije čula za Mišu Kovača, čak i među onom populacijom koja je došla živjeti u Hrvatsku iz drugih dijelova svijeta. Jer, ipak, ako želite dobiti hrvatsko državljanstvo jedno od pitanja koje se nalazi u upitniku o poznavanju hrvatske kulture i društvenog uređenja (prvo izdanje) jest ono – „čime se bavi Mišo Kovač?“ U jednom intervjuu rekao je kako moraš nekoga čuti uživo da bi o njemu mogao suditi. Dovoljan je jedan koncert Miše Kovača i svima bi bilo jasno – on je bez premca legenda i vječni hrvatski ponos.
*tekst uz izdanje Mišo Kovač – legenda – antologija (Croatia Records, 2020.)
—-
Mišo Kovač je preminuo u svojem domu u Splitu, 31. listopada 2026. godine. Počivao u miru.
Foto: izvor Croatia Records / Marko Čolić