Glazbeni se albumi pojavljuju kao sezonski komadi robe: kratkog vijeka i često se isperu prebrzo. Pogotovo kad se “peru” na +30. Ljetna izdanja našeg vremena imaju funkciju: biti light, feelgood i zaboravljeni komadi. Mayalesov “Boutique Pop Vol. 1” (Aquarius Records, 2025) je ljetna objava i light i feelgood, ali kao i svaki od četiri prethodnika, it ain’t going nowhere. Mayales, u kojoj god formaciji, ostaju dugovječni. Kvalitetna roba.
A tome valjda svjedoči i činjenica da je u 30+ godina postojanja objavljeno, evo, pet izdanja. Svakih šest godina u prosjeku. Kvaliteta Mayalesa je u dizajnerskom kreiranju gdje nema konfekcijskog štancanja kao što će biti slučaj kod brojnih im scenskih kolega. Komadi im nose nose miris vremena koje smo proživjeli, a izvan trendovskih hirova zbog kojih bi se zaboravilo s nekom novom linijom. “Boutique Pop Vol. 1” samim naslovom kolekcije tako nosi nove kreacije, pa čak i novi pristup imenovanju jer od Mayalesa ne bih bio očekivao nužno etiketu popa, no i kad si je prišiju znaš da nije lake forme, jeftinog tkanja. Album je to koji se otvara kao komoda u kojoj su složeni komadi emocija, presavijeni tako da se ne izgube rubovi. Always smart fashion.
Mayales na petom albumu rade ono što rijetko uspijeva popu: hvataju trenutak kad čovjek shvati da više nije onaj tko se borio protiv svijeta, ali još uvijek sanja jer to je jedini materijal pa i prostor prave autonomije. Sve izvan tog liminalnog prostora pod utjecajem je izvanjskoga. Ovog puta mekše, opreznije, ali melodioznije. Beluhanova lirika ima trag disanja kao mali monolozi lika tek probuđenog u filmu gdje treba odlučiti hoće li promijeniti život ili samo ustrajati da ga (ovaj put) ne slomi.
Album otvara sarkastični pseudo-prompt Ede Maajke, meta-glazbeni trenutak o stvaranju nekog dobrog, „finog, finog“ groovea; funky numera koja me raspametila stoput ljetos na Parenzani zbog koje bih kao pandan krkanima s cajkama na zvučnicima spuštenih prozora ‘kruzao’ uz Edu i Mayalese. Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Na tom tragu mi je nekako onda bila tužna ironija vidjeti da su nekoliko mjeseci kasnije objavili AI spot „Ja ti mi svi“. Bend se openerom narugao sterilnoj bezdušnosti umjetne inteligencije koja se hrani ljudskim kreativnim impulsima, ali nema isti pogled na praksu u vizualnoj domeni. Kako spot može nadograditi iskustvo priče, s ovim mi je naslovom spot potpuno okaljao pjesmu. Ali ne i ostatak albuma.
Čitav album funkcionira kao mala priča o unutarnjem mapiranju. „Ovo je divan dan“ ima u sebi potencijal filmskog kadrau kojem junak stoji ispred prozora, a grad iza njega titra, i možda ga ismijava, ali ga ipak nosi. „Pogledaj u njene oči“ i „Jedan mali dio tebe“ otkrivaju ljubavne siluete koje se ne nude kao mitovi nego kao ljudi od krvi i mesa, svjetla i pogrešaka.
„Pogledaj u njene oči“ je jedan od onih pop komada dizajnera; estete: neutaživa fascinacija lijepim pulsira između daha i misli. Čim su objavili pjesmu u svibnju 2024. napisao sam na YouTubeu: “Ova kombinacija ljudi ne može napraviti nešto substandardno”. Elektronika u ispunjenoj funkciji fiziološke reakcije na krasoticu čiji sjaj prelazi granice dohvatljivog pa se umjesto pripadanja rađa tek žudnja, ona fina napetost divljenja i tupe boli od nedostižnosti. Tekstom Beluhan provlači galeriju emocija: od opčinjenosti do čežnje, od nade do neizrečene želje, a ispripovijedano slikama što klize između realnosti i fantazme. Opet nalik sanjivom kadru koji se topi tik prije doticanja. Pjesma bilda atmosferu razvoja albuma na raskrižju popa, R&B-ja i funka, povremeno skreće u maglicu chillwavea i elektropopa. Ritmički optimistična, ali emotivno krhka u svome molu glatko pronosi onu dvojakost često osjetnu u plesnim komadima što skrivaju intimniju ispovijest.
Zvuk albuma funkcionira kao filmska glazba za emocionalnu epopeju. Bubnjevi i gitare daju teksturu koja podsjeća na smiraj nakon dana bez smisla, a prije negoli nam noć ponudi odgovore. No nisam baš oduševljen što je Vlado Mirčeta na ovom izdanju najmanje dosad istaknut kao gitarist po čije dionice odlazim Mayalesu kada mi treba špeceraj za ugodu. Zato po kompenzaciju zbog uštede materijala idem na ‘Mayalesove glazbene buvljake’ za raju: nema punokrvnijeg izlaganja do live revija pred živom publikom. Instrumentalno tkivo cijelog je albuma takvo da se gitare, bas, sintovi i kljave nježno isprepliću, pletu prozračnu harmoniju u kojoj se osjećaji mogu bezopasno razliti. A osjećajnost jest imperativ benda.
Goste su na albumu Mayalesi uveli poput cameo uloga u filmu: Edo Maajka sa svojim umornim, ali toplim glasom nade započinje priču. Ivan Dečak plete suptilnu dramatičnu teksturu vokaliziranjem u singlu „Odrasti i udaj se“, skriven u neki drugi plan. Kristijan Beluhan, jedan od izvornih članova, danas ‘brat’ benda i gost na koncertima (koji dijeli prezime, ali ne i srodstvo s Petrom) kao unutarnji dvojnik pjeva sve ono što glavni lik ne može reći naglas u „Jedan mali dio tebe“. Koliko je dobar odabir suradnika potvrđuju i brojke slušanja stvari s Edo i Kristijanom na Spotifyju.
Ne mogu ne povući analogije s trenucima kao iz serija kada se pojave neočekivani likovi i nose sa sobom komad vlastitog svijeta i fabulu učine smislenijom, a bez odvraćanja točke motrišta protagonista. On je posvećen odnosima što se mijenjaju u hodu, generacijskom umoru i nadi bez predaje, ljubavima zapamćenima kroz opsesivne detalje, ne kroz deklaraciju. Beluhanova je poetika ona svakodnevnih ljudi bez žudnje za velikim peripetijama, dramom, nego kao tekstopisac traži male ravnoteže: mir udvoje, blizinu, riječi izgovorene manje grublje negoli jučer. Lirika albuma krpa emocionalne šavove kroz koje uvijek prolaze i svjetlo i zrak.
Kako se album zaokružuje, zrak postaje rjeđi. „Odlazi Sunce“ i „Ja ti mi svi“ zvuče kao dvije posljednje scene filma: dok jedna govori o strpljenju, druga izlaže složne pokušaje da se svijet drži na okupu makar još jedan dan. “Boutique pop” odbija masovnost i radije se zavlači u precizno dizajnirane, gotovo ručno izrađene zvučne interijere: mali, profinjen, estetski dotjeran i dovoljno alternativan da bude otporan na trendove i zato nakon pola godine opsesivnog slušanja više nalikuje studiozno kuriranoj izložbi nego playlisti „svega što smo radili zadnjih godina“.
Crvčci cikade se pojavljuju iz hibernacija u rijetkim intervalima svakih 13-17 godina i onda sve pometu. Drveće poput hrasta i bukve ima najplodonosniji urod svake šeste godine u prosjeku. Takav je scenski fenomen u našoj glazbi Mayales: u prosjeku svakih šest godina izađu iz studija, ali onda kada to bude pometu i budu plodonosni. Međutim, ove 33 minute nisu mi dovoljne. Hoćemo još, Mayales!
Peti album „Boutique Pop Vol. 1“ iziskuje prilazak kao nečemu što stoji između glazbe i dnevnika duše u težnji za smislom. I kao svaki dobar film ostavlja prostor za nastavak. Ne zato što mu treba nastavak sugeriran u naslovnom poretku istaknutom kroz „Vol. 1“ nego zato što ga život ionako piše.
