Nevjerojatno da u desetoj godini postojanja portala Music Box odrađujemo prvi veliki intervju s Krankšvesterom. No, možda je baš ovo pravo vrijeme za razgovor s njima, odnosno s jednom polovicom dua koji već 15 godina širi svoj virus kroz brojnu publiku željnu znojne zabave na temu seksa ili Isusa Krista. Nije baš sve tako banalno kako se čini, a za to moramo krenuti ispočetka i razgovarati s Hrvojem Marjanovićem Settom.
Pročitajte ove stihove pozorno: “You gotta, liz liz, pokloni se i počni, pičkica za tebe luči sokić sočni / You gotta liz liz, pokloni se i počni, budi nežno grub da zasuze mi oči… / Ak’ voliš limun i stracciatellu, momak, treb’o bi isprobat njenu sočnu picu vrelu / Ma, liži kao pseto, al’ nema poslije lajanja. Kod picinog soka nema roka trajanja”. Tko bi rekao da će ovakav tekst popularizirati i grupu Krankšvester i srpsku repericu Sajsi MC kojoj su nakon ovog hita “Liz Taylor” otvorena mnoga vrata po pitanju solističkih koncerata i festivalskih nastupa u Hrvatskoj. Švesteri su s druge strane postali prvaci najluđih partyja i pune klubove i dvorane, od KSET-a do Doma sportova, te postaju headlineri raznih festivala.
Priča kreće ovako. Ranih 2000-ih godina Osijek je počeo parirati Zagrebu i Splitu po pitanju hip hopa, svoju prvu glazbu otkrivaju Davor Miletić s umjetničkim imenom 3ki Stil i Hrvoje Marjanović koji se predstavlja kao Sett. Svatko objavljuje svoje materijale zasebno, ali rade skupa i shvaćaju da zapravo zajedno uživaju raditi i najbolje funkcioniraju. 10 godina kasnije nastaje Krankšvester. 15 godina poslije Švesteri su već poznati na sceni kao bogovi ludih partyja s bangerima kakve nitko nije napravio, na pragu su novog Švesterova kojim slave sami sebe i novog albuma, sedmice o kojoj Sett u 18+ intervjuu za Music Box ne govori previše, ali se trenutno nalazi u velikom kreativnom zaletu. Zvučna slika? Nešto na što baš i nismo navikli od njih. „Skužio sam da ovakav osjećaj nisam imao od 2009. godine. Tolika je količina pjesama koje želim napraviti, snimiti, isprobati i možda se zajebati u svemu tome, full mi je zabavno vidjeti da nakon ovog vremena još to uvijek postoji u meni. Imamo nekih dvadesetak pjesama snimljeno, sve do ljeta ćemo snimati dok ne nakupimo 40 ili 50 pjesama i onda odabrati one za album“, kaže Sett uzbuđen oko rada na novom materijalu.
Ponovno se vraćam u prošlost, ovoga puta u 2012. godinu kada se prvi put susrećem s Krankšvesterom prilikom odlaska na nikad prežaljeni Terraneo festival u Šibeniku. Tada mi prijatelj spominje ludi dvojac s maskama koji je nedavno objavio album prvijenac i koji će vjerojatno poharati hrvatsku hip hop scenu. Bilo je to čudno razdoblje kada klasičan hip hop više nije funkcionirao. Tram 11 više nije postojao, Edo Maajka i Bolesna braća bili su u nekakvom kreativnom vakuumu, povremeni bljeskovi poput Shortyja i sličnih bili su samo bljeskovi, Stoka je ponovno završio u komuni, Nered se bacio na organiziranje koncerata – imali smo doslovno Dječake i Kandžiju. Kiša metaka se tek rađala, a na scenu je došao neki čudni Krankšvester koji je bio ruban i još neprihvatljiv kod šire publike koja se donekle i bojala vezati previše uz takvu glazbu, a kamoli priznati da je sluša. Dečki s druge strane bez dlake na jeziku, tekstualno britki, humorom inteligentni i s temama o kojima se nikada nije govorilo na ovakav način. Producentski u početku ništa prenapeto, ali prvi mačići se bacaju u vodu pa tako i u njihovom slučaju čekamo drugi album koji baš objavljuju te 2012. godine i kada se o njima ozbiljno može pričati u kontekstu rađanja neke nove hip hop scene, drugačijih pjesama i novije produkcije, odnosno svega onoga što odmiče od klasičnog hip hopa. Krankšvester su shodno tome jedini pravi nasljednici kultnog ženskog hip hop prototipa takve vrste, Bičarki na travi i zapravo onog trenutka kad sam otkrio Krankšvester, moj dragi prijatelj i kolega s ovog istog portala, Boris Abramović, uručuje mi CD Bičarki s porukom da je nemoguće pojasniti nego samo da poslušam. Od tada pa nadalje pratio sam svaki korak Švestera u nadi da ću ih jednom sresti jer nisam poslušao prijatelja i škicnuo ih na Terraneo festivalu.
Susret je došao vrlo brzo, na još jednom nikad prežaljenom festivalu, Ferragosto Jamu u Orahovici (CD Bičarki mi je uručen na putu za festival) ne znajući da je Sett bio i dio prvog Ferragosta kada je to bila roštiljada koja je trajala, kako kaže, dok je bilo mesa i gdje su se za mikrofonom izmjenjivali reperi i pokušali njegovati ovaj stil. Kasnije je Ferragosto postao možda i najbolji domaći festival u Hrvatskoj, slavonski Woodstock, a upravo je Krankšvester često bio zadužen za zatvaranje festivala. „Za nas obojicu Ferragosto je jedan od festivala s najboljom atmosferom, nigdje se nismo možda toliko osjećali kao doma, ne nužno kao Slavonci, ne zbog toga, mislim da je svatko tko je došao na taj festival mogao to osjetiti. Bio sam na festivalu kad je to bio roštilj u dvorištu. I onda mi je bilo iznenađenje kad smo došli jednu godinu – jebote, pa ovo je kao legit festival, ljudi su na obroncima, gledam i mislim si, bokte, ovo je bio nekada roštilj, prijatelji su za prijatelje repali. Dolazili smo na stage pa kad bi sišli u publiku iz publike bi došao netko drugi. Da me netko tražio da radim projekcije za taj festival rekao bih – ovo će trajati dok god ima mesa, ali će biti uvijek roštilj. Nisam očekivao da će to ikad postati to“, ističe i spominje u istom kontekstu OK Fest na Tjentištu. „Da nisu u pizdi materinoj u planini gdje ljudi nisu ni znali za to, imalo bi tako sličan vajb jer festival ma vrlo sličnu enerigju, to je njihobv Ferragosto. Počeli su i strane bendove dovoditi, sad sam vidio Skunk Anansie i Onyx da dolaze. Volio bih da više ljudi ode tamo i sazna za OK fest, jer je to jako dobar emotivni nasljednik Ferragosta, ne samo zbog lokacije.“
Već do sada možete shvatiti koliko je Krankšvester napredovao od benda za koji su rijetki znali do benda koji svira na najvećim domaćim festivalima. Sett mi priznaje da je bilo do njega Krankšvester bi završio svoju priču već s prvim albumom. „Imam ti užasno autodestruktivan način rada i da se mene pitalo Krankšvester bi imao jedan album, drugi album bi bio nešto drugo itd. Na svu sreću 3ki je tu sidro koje me prizemlji jer sam u stanju otići u tri pičke materine. Inače, prvi album je bio nastavak priče koja je nastala kad smo radili 3kijev album ‘U potrazi za nekim čankirom’. Dosta pjesama koje su na prvom Krankšvesteru bile su namijenjene za jedan album koji sam htio raditi s Kandžijom. Čak je njegov vokal ostao na nekim pjesmama. Kad je 3ki došao na to onda je super funkcioniralo i to se nekako pretvorilo u Krankšvester“, priča Sett o samim počecima i naglašava da je već na drugom albumu krenula autoparodija i dulje vrijeme je imao negativno mišljenje o njemu. No, ono se s vremenom promijenilo. „Na drugom albumu je bilo malo toga ispod površine, a na prvom jako puno. Drugi album je bila zajebancija na vlastiti račun da bi na trećem albumu cijela zajebancija postala kao trademark benda. Sada nam je na svakom albumu uvijek bitan taj element da se počneš shvaćat preozbiljno. Glazbi generalno treba taj djetinjasti pristup i energija, treba to nešto što bi te tjeralo da one najbazičnije emocije izneseš van i tada najbolje funkcionira. Mi jesmo ta čista energija. Nas nećeš slušati kad si tužan i kad promišljaš o životu. Mi smo party band i party muzika i takve nas treba doživljavati. Mi smo glazba s namjenom i svaka glazba za mene ima neku namjeru, emocionalnu, fizičku ili bilo kakvu treću. A izričaj je specifičan i specifično glup i ja ga volim.“
Postavlja se logično pitanje – koliko je toliko ozbiljnoga u neozbiljnosti Krankšvestera?
„Ozbiljan je podkontekst, kroz neku infantilnu priču pričamo o svakodnevici, temama koje su uvijek aktualne ili vječne kod nas. Netko će poslušati „DIP“, čuti ‘drkam i plačem’ i njima će to biti dovoljno, reći će da je ovo pjesma o drkanju i plakanju. Nije ta pjesma samo o tome, nego o jako puno toga, a u kombinaciji sa spotom je još više tema koje su aktualne i o kojima se ljudi i dan-danas bave. I to uvijek radimo. Ono što je specifično je da to radimo kroz taj sumanut način koji je sada u ovoj fazi već autoparodija gdje ono prdimo o seksu kao da nismo nikad jebali u životu. To je jedinstven autoparodijski način na koji komuniciramo s publikom.“ Šira publika, izuzev one koja sluša Krankšvester, zapravo nije niti svjesna da u pjesmama Krankšvestera postoji određena ozbiljnost, nego će radije odmahnuti rukom i zaključiti da se danas svatko bavi umjetnosti. Sett će reći da su to oni isti ljudi koji psuju. „Nemam zablude oko toga koja je percepcija nas, ali isto tako nemam ni problem s tim. Kroz tu reakciju vidiš kakav je tko i na koji način percipira i na kraju krajeva, mimo bilo kakvih mojih egotripova i sranja, vidiš na koji način netko percipira tebe i tvoju glazbu. Nemam ni ja duboko ni bitno mišljenje, recimo, o daleko važnijim autorima kao što je Bruce Springsteen jer ne slušam tu glazbu, ne prepoznajem nijanse, ere njegovog stvaralaštva, tako da moje mišljenje o tome je totalno nebitno. Ali danas svi imaju mišljenje o svemu, slušali nas ili ne. To jednostavno prihvaćam kao stanje stvari.“
Prije Krankšvestera postojale su Bičarke na travi, radile su istu stvar, ali su u bendu bile žene. Sett kaže da bi bilo baš zanimljivo da se u Hrvatskoj danas pojavi takav bend koji funkcionira kao Krankšvester, ali da su u pitanju žene. „Muškarci koji prde o seksu i seru? Who gives a fuck, koga briga! Mene iznenađuje ako netko zna za nas dulje od mjesec dana i još uvijek je iznenađen činjenicom da psujemo jer toliko smo obezvrijedili tu psovku, oduzeli joj bilo kakvu moć, da je doslovno isto jesmo li rekli ‘bog’ ili ‘bog mater’. Ako ću ikada producirati neki bend htio bih imati neki ženski Krankšvester, zanimala bi me reakcija, garantiram da bi bila negativna, mizogeno do neopisivih granica. Baš bi bio užitak gledati koliko bi ovi svi nejebači iz manosfere eksplodirali od bijesa i patnje jer se tako nešto dogodilo. Sljedeći korak je to, mi smo već starosjedioci, nas nitko više ne registrira kad psujemo“, priča mi Sett i prisjeća se trenutka kad su ponovili Bičarke, a to je kad su na trećem albumu ugostili srpsku repericu Sajsi MC na pjesmi „Liz Taylor“. „Kad sam čuo da ona na refrenu naše pjesme zauzima isti stav kakav zauzimaju muškarci u rep pjesmama, meni je to bio pravi power mode i toliko dobar potez“. U tom trenutku se prisjećam da je ta ista pjesma bila toliki hit među publikom da sam imao FB chat grupu s najboljim prijateljima, među kojima je i jedna ženska osoba, a koji se zvao po jednom dijelu teksta iz pjesme – „Sokići sočni“. Ono što je nepobitna činjenica jest da je ova suradnja vinula u visine i Krankšvester i Sajsi MC, a „Gaber“ je to dignuo na još veću razinu.
„Treći album je bila ozbiljna nadogradnja benda. ‘Liz Taylor’ je bila specifična jer je bilo bitno na tom albumu da ima tih momenata, nešto što ti ne nabijamo na nos, ali ako razmisliš o tome full je bitna stvar da recimo staviš ženu u poziciju gdje je ona dominantna sila unutar rep pjesme. Nas dvojica likova smo kao jaja, a ona je kurac. To nam je nekako bilo full važno. A ne da ispada da ćemo mi sada društvu poslati neku poruku. Ne! Do poruke će doći. Sajsi zna zašto je s nama, ona je preinteligentna osoba da bi s dva kompletna morona radila, zna u što se upušta i način na koji će raditi.“
Nakon ove pjesme Sajsi MC je počela sve češće nastupati u Hrvatskoj, a specifična su i njezina gostovanja na koncertima Krankšvestera. Jedno od njih dogodilo se i na Ferragostu. „Prije nego što je bila gost na našem albumu čuli smo njezinu pjesmu ‘Nadrkano hodanje’ i trebao nam je netko tko je kurčevit i nema problema ući u ovu priču. Naša priča je specifična i jasno mi je zašto netko od glazbenika, glumica ili nekoga ne bi htio biti vezan uz našu priču. Mogu shvatiti koja je naša pozicija, ali isto tako postoji i percepcija javnosti koja je kompletno drugačija. Da nismo cancelirani, netko bi nas cancelirao.“
„Krankšvester III“ je hitoidno vjerojatno i najjači album u karijeri benda, ali i u smislu produkcije jer je s njim Sett pozicioniran među najozbiljnije hip hop producente u Hrvatskoj.
„Volim albume i uvijek gledam dalje što će ići, već sam u idućem albumu. Svaki album je potreba da drukčije pristupim glazbi. Obožavam otići online, otkrivati nove stvari i učiti od klinaca, iako neću nikada raditi to što rade oni – znaš onaj meme Stevea Buscemija ‘How do you do, fellow kids?’. Tako se osjećaš kad vidiš što oni rade, ne želim to kopirati, ali jako puno možeš naučiti. Stalno moraš ići dalje, apgrejdati se. Nekome će se nešto sviđati, nekome ne, ali osobno moram ići dalje jer mi je treći album bio ogromna nadogradnja. Htio sam da produkcija bude raskošnija, da se malo odmaknemo od klasičnog beata i drkanja, ali opet taj elektronički utjecaj da naglasimo u isto vrijeme, te da opet jako puno toga ide na različite strane sa soundom. Taj album je šaren, počne s jednom vrstom glazbe, završi s pop rock baladom. Svaki album je otprilike pratio recept prvog albuma, ako ćemo iskreno, bitno nam je da sve zvuči kao kompilacija. Tržišno je razumno biti bend za sve, a ne nišno za repere. Imam osjećaj kao da moraš raditi unutar žanra, ne moraš, svaki bend koji je uspio nešto napraviti je izašao iz tog okvira.“
Nakon ovog albuma uslijedio je „Gaber“ koji je postao himna benda, ali i himna Ferragosto Jama u Orahovici i najavio je cijeli niz pravih bangera poput „Slava“, „DIP“, „Dubai“ i „Retardirana“ koja je dio četvrtog albuma na kojemu se dogodilo nešto vrlo zanimljivo. „Palo mi je napamet, što je najuspješnije od hrvatskih glazbenih proizvoda, a da je funkcioniralo na ovim prostorima i da nije posuđivalo istočni zvuk. To je hrvatski dance. Nešto što jako komunicira s Hrvatima. Isprobali smo to na četvrtom albumu, svaka dance stvar na njemu je prošla fenomenalno, doduše neke i koje nisu, ali zahvaljujući onima koje jesu. I kada sad poslušaš trap scenu, postala je Cro dance 2.0. Ljudi to vole i daje im neku masovnost. Nema više tog odmaka, ne doživljavaju to kao guilty pleasure.“
Paralela se može povući i sa svjetskom scenom gdje producenti poput Dipla stvaraju hitove temeljene na raveu 90-ih i dance glazbi. No, na novom albumu, kaže Sett, isprobavaju nove fore. „Za novi album tražimo neke stvari, sada se trebamo razvijati u nekim drugim smjerovima. Sad pretrpavaju tržište s istim forama, ne možemo se zbog toga vraćati četvrtom albumu, idemo dalje. Idemo probati naći nešto svoje i nešto što nitko drugi ne radi. Streaming servisi su se sveli na to da na deponiju glazbe tražiš onaj dragulj koji ti voliš. Ali najčešće slušaš ono što znaš. Imaš pristup cijeloj glazbi na svijetu, ali slušaš ono što znaš. I u vrijeme prvog albuma je bilo isto tako. Kad je četvrti album došao nitko to konkretno nije radio, jer taj Cro dance pristup nitko nije imao. Puno ljudi je skužilo da je ovo do jaja i kvalitetna zabava. Nisam htio da to ispadne kao da se idemo sprdati s tim, jer prvo to moram zavoljeti da bi iole dobro radio kako bi se nešto od toga moglo mjeriti s levelom Colonije i Borisom Đurđevićem, jer je taj lik legit fenomenalan u tome. No, može biti tribute, ali i biti nešto naše, evocirati iste emocije. Meni je to zakon jer je to glazba 90-ih, bili smo u ratu, oporavljali se od rata, kad nam je trebalo nešto bezumno, glazba uz koju se isključivo zabavljaš, gdje možeš isključiti emocije“.
Slični primjer je i grupa Brkovi, ali i grupe Dubioza kolektiv i Let 3. „Publika može biti svakakva, ali zna prepoznati neke jebene lažnjake koji su došli s negativnim emocijama i prenose svoja negativna sranja. Ako ne znaš kanalizirati to na najbolji mogući način bit ćeš samo taj kiseli lik koji dolazi i govori – ‘ej, mrzim rave!’. Fuck off! Onda nemoj raditi! Kad smo ‘Gaber’ radili, sami smo znali u tom momentu da je ovo toliko savršeno retardirano. Doslovno je išlo do te mjere da bi mogli izgubiti sve ljude. U to vrijeme smo umirali od smijeha na film ‘New Kids Turbo’. Cijeli spot ‘Gaber’ je posveta toj estetici. Tu estetiku smo htjeli približiti jer nam je full zabavno i blesavo. Nikad ne bježim od toga da budemo kompletni retardusi u tome što radimo jer moraš u ovim svim sranjima imati neki ispušni ventil.“
Nisu Sett i 3ki samo talentirani reperi i glazbenici, nego i glumci, barem ako je suditi po njihovim videospotovima. Sett mi otkriva da su njih dvojica i skroz kreativno uključeni u scenarije oko spotova. „Uvijek spotovi imaju te neke layere, razlog zašto nešto postoji i ljudi kad registriraju to bitno ti je samo da bude zabavno za gledati. Ne idemo na to da smo mi iznad svega, najgora stvar je koju možeš napraviti jest da se ponašaš kao da si smiješan u spotu. Nemoj to raditi nikad jer ćeš fejlat. Svaki put kad bi to napravili scene bi se micale isti tren. Važno je legit biti to što trebam biti za taj spot, ako taj dio promašiš opet će ljudi reagirati – ‘malo mi se trudiš biti funny, funnyman’ .Ljudi te odjebu jer te face moraju biti autentične, mi se moramo ponašati kao da su to daske koje život znače. Kad ga u ‘DIP-u’ vidim da na drvetu klima nogama moram znati da je on gore kompletno poremećen, kad on na zidu dira staklo dok mi se cura ševi s drugim moram njegovu bol osjetiti. Ne može biti bilo kakva scena.“
Ima li neka pjesma za koju bi htio da ima videospot, a da ga nisu snimili? „Da, ‘Ružne ribe jebu se k’o zmajevi’ i žao mi je da s četvrtog albuma nismo snimili spot za ‘Na koga misliš?’. Mislim da bi ta pjesma imala jedan predivan moment jer je deep house, ali nama uvijek loše prolazi kad se igramo s deep houseom. Za ovu imam osjećaj da ima stadionski refren i sad ju jako često izvodimo na nastupima i vidimo da se ljudi priključuju. To je donekle bio tribute Dini Dvorniku. Žao mi je što nismo imali ideju što bi napravili za spot nije bila ni na dnevnom redu da radimo spot za nju, ali kad vrijeme prođe žao ti bude. Recimo, prije ‘Liz Taylor’ smo mislili snimiti spot za ‘Sotonu’, imali smo odličan koncept, ali dobro da smo odabrali ‘Liz Taylor’.“ Možda spot za „Majko ženiš sina“? „To bi bilo sjajno, izgledalo bi kao ‘Alkohol i blud’, ali bi bilo više kokoši i pucanja iz automata. To bi bilo kao za ‘Ženu varam’“, kaže Sett čiji mi je delivery na toj istoj pjesmi jedan od najboljih koje sam čuo, pogotovo što u određenim trenucima naglašava pravilno izgovaranje riječi, ali je u isto vrijeme i najveća moguća seljačina. „Radio sam na tome da na tom albumu imam alter ego gospodina čobana, lika koji književno priča, jako pazi na izgovor, ali je u procesu mrtva seljačina koja je najgora. To ti je na prvom albumu bilo na pjesmi ‘Mae Geri’, tad sam prvi put tog lika razvio. Idem pričat kao da sam pjesnički jak, ali da budem kompletno retardiran. Taj mi je dio zabavan jer svi to imamo na neki način u sebi, gdje ona tvoja prava strana izađe van. Na šestom albumu je bilo jako naglašeno da ne promatraš sa sigurne distance i kritiziraš nečije ponašanje, nego da isključivo kreneš od sebe i rješavati svoja sranja. Svi mi imamo neku glupost o kojoj razmišljamo i stavove koji su problematični i to u eri u kojoj svi pazimo što ćemo reći da ne bi ispali ovakvi ili onakvi. Jako je dobra stvar što svoja sranja možeš provjetriti. Nije da samo trebaš uperiti prstom, nego da i zrcališ.“
Nije to jedina uloga ili jedini izazov s kojim se Krankšvester susretao u svojim pjesmama. Primjerica, u pjesmi „Slava“ nemaju niti jedne psovke namjerno jer govore o Isusu Kristu. Zapravo je prvoloptaški da na tu temu opsuju Isusa ili Boga, a Krankšvester nikada nije bio prvoloptaški bend. „Ta stvar je u podjednakoj mjeri sprdnja s tim kad Isusa uzmeš i koristiš ga za neke svoje svrhe, kao i zajebancija na račun ljudi koje tjeraš da pjevaju ‘Slava Kristu’, a nije niti vjernik. To mi je takav gušt jer sam kroz cijeli verse sam pobacao tih nekih sitnica – pjeva se o Isusu, ali kroz formu stihova o Titu. ‘Slava’ mi je dan-danas jedan od dražih eksperimenata“, kaže i dodaje da im je slav life bio pozadina cijele priče, a bilo im je užasno bitno da nakon „Gabera“ probaju napraviti nešto da ne ponavljaju opet „Gaber“. „Konačni rezultat je taj slavenski moment zbog čega smo u spotu u trenirkama dok je jard bass stalno prisutan.“
Možda bi bilo dobro u budućnosti objaviti njihove tekstove pjesama na jednom mjestu pa bi možda ljudi bolje shvatili da njihove psovke nisu tu samo zato da se psuje ili nekoga vrijeđa, nego zato što su iskreni jer tako većinom pričaju i u stvarnom životu. „Ljudi nemaju pojma koliko je toga ispod svega. Nama je jasno od početka kad samo psuješ i pričaš o jebačini da to ima vrijednost vica – čut ćete jednom, bit će vam smiješno, drugi put već nisi smiješan, treći put me već iritiraš. Uvijek kod nas ima puno tih slojeva da nekad ni ne znaš zašto se vraćaš svemu. Šokantan si pet minuta frajeru, onda si dosadan i samo jedan od tih likova koji psuju. Mora imati još nešto. Od starta imamo stvari gdje psujemo jer jednostavno psujemo u životu. Nekad je jebeno dobro ubaciti psovku, ali nekad je to samo zato što tako pričamo u stvarnosti“, pojašnjava.
Kada govorimo o produkciji Krankšvestera, Sett stoji iza produkcije svih njihovih albuma. Koliko je hrvatska hip hop produkcija danas jaka, koliko smo blizu Srbije koja prednjači u tome, a koliko je Srbija blizu svijeta?
„Nemam pojma, više to ne mogu procijeniti, dobri smo i mi sada, ti kad slušaš razinu produkcije kod nas, danas sve dobro zvuči. Imaš ljudi koji iskaču, Lockroom radi divan posao, Z++, ekipa tehnički fenomenalno radi. Ako netko ne zvuči dobro, onda je vjerojatno tako i ciljano i dobro mi je zbog toga. Ja recimo namjerno sjebavam naše mikseve jer mi je nekad nešto prečisto, nekad mora biti pa ostavim, a nekad recimo bas distorziram da bud agresivan i da se izdvaja u svemu. U producentskih krugovima svi jako dobro znamo tko što radi, ali mislim da su Srbi malo probitačniji od naših. Plus, oni imaju taj magnet stvarnih ili lažnih brojki na videima. Brate, kad ti imaš pjesmu koja u nekoj vukojebini ima brojke koje ima Beyoncé, naravno da će ti netko to gledati i pitati se koji se kurac ovdje događa. Onda će shvatiti da radiš dobar posao.“
U svjetskoj produkciji Sett ističe Skrillexa. „On je životinja u studiju, on je takav sound dizajner i producent da je to nevjerojatno. Meni je njegov album ‘Quest for Fire’ jedan od najbolje produciranih albuma koje sam čuo. Trebalo bi izučavati koliko je dobro produciran.“
I svjetska produkcija počela je semplirati balkanske zvukove, odnosno okretati se semplovima iz Rumunjske, Bugarske ili Srbije. Na spomen primjera Jasona Derula i pjesme „Talk Dirty“ Sett mi govori kako je na pjesmi „Majko ženiš sina“ htio koristiti isti uzorak.
„Reći ću ti nešto o tom sampleu iz Balkan BeatBoxa (op. a. pjesma ‘Hermetico)’. Kad sam radio ‘Majko ženiš sina ‘isti sample sam našao, imam ga izrezanog, razmišljam hoću li to uzeti, malo mi je prenarodnjački, ogroman je komad da uzmeš samo to i dodaš bubanj. Onda sam s istog CD-a za tu pjesmu uzeo drugi sample i kasnije slušam i mislim da je Jason Derulo pokazao da sam napravio loš potez“, kaže uz smijeh i dodaje kako obožava trubačku glazbu i da može „napravio bi jedan CD, pokrao sve kao Bregović i dodao trubače na sve živo“.
Tko zna, možda na Švesterovo jedne godine banu i trubači. Ove godine, za sada, nema naznaka. Švesterovo će se održati u klubu Boogaloo u Zagrebu i to dvije večeri zaredom 27 i 28. veljače, kaže Sett, namjerno jer je duplo bolje od Valentinova (op. a. 14×2=28). Je li Švesterovo odgovor na AntiValentinovo, koje je zapravo odgovor na Valentinovo? „Ne, prvi album ti je objavljen na Valentinovo i prvo Švesterovo je bilo za 10. godišnjicu nas. Htjeli smo da koncert bude na taj dan. A kako je Valentinovo pretrpano koncertima, onda smo rekli neka to bude event na razini mjeseca, slavimo sami sebe i neka bude kao maksimalni egotrip. Obećali smo si na početku da ćemo raditi koncerte za koje netko želi kupiti ulaznicu da nas vidi. Želimo da svaki nastup, pogotovo ako je veliki, ima energiju na visokoj na razini, a da u isto vrijeme bude kao da svaka stvar koja se izvodi ima uključenu publiku. Švesterovo je postalo nešto što smo počeli raditi svake godine, pa smo nastupili na AntiValentinovu jedne godine, onda je bilo isto tako do jaja. Sad smo se i mi maknuli malo od tog datuma, jer nama nije presudno, bilo jest za 10 godina, a kasnije Švesterovo može biti bilo kada. Postoji dan ljubavi, mi imamo dan jebanja“, govori na humor uvijek spreman Hrvoje koji mi priznaje kako je nevjerojatno da i nakon 15 godina od početka karijere Krankšvestera nikada nije popustio onaj isti entuzijazam. „Čak bih rekao da je sad entuzijazam veći kao i potreba da se dokažem sam sebi, to ne govorim iz egotripa jer nemam se s kim natjecati. Sam sebe želiš nadjebati jer to je iz nekog osjećaja samoodrživosti bitno. Jedino što možeš na kraju dana jest uspoređivati se sa sobom i vidjeti jesi li bolji u odnosu na pola godine, godinu dana ili pet godina prije.“
Dok pričamo o novom albumu i dok mi pušta neke uzorke, Hrvoje mi govori kako ovo današnje vrijeme ne može biti dobro za glazbenike i da ovakvo okruženje ne može biti zdravo. Kao glavne krivce spominje streaming servise i lihvarske ugovore. „Ne možeš biti u situaciji gdje većinu novca od tvoje glazbe uzima netko tko samo distribuira kroz neke kanale, a zapravo te trpa na nepreglednu hrpetinu pjesama iz koje je mogu samo fanovi iskopati, nitko drugi. Glazba je lako dostupna, ali brate mili, mislim da nikada nije vrijedila manje. Više ništa nije bitno, onog trenutka kada smo oduzeli monetarnu vrijednost glazbi, oduzeli smo i osjećaj bilo kakve vrijednosti glazbe. Nije moja vrsta glazbe niti bih ikada slušao to, jednostavno nisam ciljana publika, ali to što radi Taylor Swift – nitko me ne može uvjeriti da to nije način na koji se danas glazba treba raditi i distribuirati. Ona je natjerala svoje fanove da kupe nekoliko izdanja albuma, da ovo ili ono rade. Kao to jesu sve trikovi, ali u njezinom slučaju se ne priča o singlu nego o albumu – ljudi vole ili ne volje njezin album. Možemo pričati štogod hoćemo, ali dok mi seremo u tom nekom undergroundu i govorimo svašta, mi smo prvi koji smo odustali od tog i samo puštamo retardiranom Danielu Eku koji nema osjećaj da glazba išta vrijedi. Mislim da je krajnje vrijeme da svi trebamo preuzeti karijere i glazbu u svoje ruke. Ono što prosječnom glazbeniku treba jest da ima bilo kakvu kontrolu, ne samo nad svojom glazbom nego i načinom kako komunicira s publikom. Treba početi mimo streaminga pronalaziti nove načine kako servirati spotove, album, kako uvjeriti da tvoja glazba vrijedi u moru algoritama.“
Prije nekoliko dana Bandcamp je odlučio okrenuti leđa AI-ju, no Sett kaže kako se boji da je ta borba mrtva. „ Način primjene AI-ja u glazbi je takav da ga je više teško detektirati i da se on detektira u glazbi u kojoj AI-ja nema. I imamo tako witch hunt koji smo imali kad je bio auto tune i to je meni totalno promašena stvar. Smjer u kojem te može odvesti AI je nevjerojatan, jer doslovno AI može sve napraviti, onda odeš u studio, sjedneš s bendom i presviraš sve, dobiješ neku organsku stvar, nitko neće znati da je to AI. Ti imaš info mašinu u AI-ju. Ali treba se više baviti streaming servisima koji će biti zatrpani glazbom koja će uz pomoć AI-ja postati još masovnija. Trebamo se zapitati što može streaming servis napraviti da autori glazbe ekšli dođu do svojeg novca, jer dok se mi bavimo time koliko AI može upropastiti glazbu, streaming servisi su je već upropastili. Kad se pojavio synth isto se govorilo hoćemo li imati sve instrumente unutar jedne klavijature, hoće li to upropastiti glazbu. Što je synth pokvario? Apsolutno ništa! Pa i Bob Dylan je imao struju ukopčanu na stageu u jednom trenutku. Pusti tehnologiju da se razvija, a mi se idemo fokusirati na stvari koje su bitne“, jasan je Sett u svojim stavovima po pitanju Ai-ja u glazbi i ujedno zaključuje: „Hajdemo učiniti da ovo bude što autentičnije iskustvo, hoćeš li koristiti prilikom toga klavijature, sempl sa Splicea ili AI, totalno mi je svejedno ako ti je pjesma do jaja. Baby Lasagna je sa Splicea pokupio sve semplove, je li to problem? Nije! Isti ljudi koji imaju pristup Spliceu nisu to napravili.“
Puno je pitanja koja se trebaju postaviti na stručnim konferencijama, tribinama i edukacijama u glazbenoj industriji, a za sada previše pravih odgovora nema. Ali sve će biti lakše 27. i 28. veljače na „jebanju u glavu“ na Švesterovu u klubu Boogaloo jer nas očekuje još jedna, dupla znojna večer. Nakon što je prvotni koncert 28. 2. rasprodan dodan je novi datum, dan prije. Jer nema ništa boljeg od double DIP-a. Trećeg neće biti! Ulaznice su u prodaji na webshopu agencije Hangtime.